Petak
22.01.2016.

Književnost između rešetaka

naslov knjige Nacistička književnost u Americi autor Roberto Bolaño
izdavač Vuković i Runjić godina izdanja 2015. prevoditelj Ariana Švigir i Dinko Telećan (špa)



Extra_large_alcatraz
Zatvorska knjižnica u Alcatrazu (Foto: Derek Key / Flickr)
A+ A-

Istina je uvijek luđa od svega što zamislimo, to nije ništa novo. Zato i knjige koje fingiraju laž kao neku vrstu povijesne istine uvijek posjeduju klicu bizarnog. To nije pitanje autorske strategije, već nešto što je inherentno 'stvarnoj stvarnosti'. Pa tako, primjerice, hrvatska književna, odnosno kulturna 'stvarnost' kao da je iscurila sa stranica genijalne kompilacije fiktivnih nacističkih pisaca Amerika Roberta Bolaña.

Dakako, tome nisu razlog samo pjesnici poput Vinka Nikolića, koji su mogli biti i dijelom Bolañove knjige, pa čak niti kulturni radnici poput onih koji se bave revizijom prošlosti, a koje Bolaño u knjizi opisuje kao pokretače i suradnike časopisa kao što su Misao i povijest ili Argentinski Četvrti Reich.

U njima su 'povjesničari' pisali o zločinima boljševika i pretjerivanjima u zbiru žrtava sabirnih logora, jer po svemu sudeći jedva da je bilo 300 tisuća mrtvih Židova, što je za rat takvih magnituda gotovo zanemariva brojka. Doduše, pokretači tih fiktivnih časopisa bili su ipak marginalci, i nitko od njih nije bio predsjednik parlamenta, čak ni Čilea ili Argentine. Tamo su se mogli čitati tekstovi i izjave duhom bliske znamenitoj izjavi nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Sabora i predsjednikovog savjetnika za ćudoređe, "NDH je imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu. Jasenovac nije bilo lječilište, ali ni mučionica. Eto, treba znati da su jasenovački logoraši u okviru dramske sekcije na scenu postavili Tijardovićevu operetu Mala Floramye koja je u tom radnom logoru imala više izvedbi."

U knjizi Nacistička književnost u Americi koju je dio kritike sasvim pogrešno smatrao nekom vrstom zajebancije, Roberto Bolaño piše svojevrsne autobiografije galerije čudnovatih pisaca, kojima je zajednička upravo činjenica da su napučili književne i duhovne protusvemire, antimodernističke prostore koji su nekima od njih paradoksalno predstavljali prostore potpune slobode. Naravno, neki od izmišljenih pisaca u knjizi, jednako kao i njihovi kolege iz predjela stvarnosti, sudjelovali su u Odredima smrti u Argentini i sličnim pojavama u toj i drugim južnoameričkim zemljama koje su primile na desetke hiljada izbjeglica iz nacističke Njemačke i ostalih država Osovine.

Kad je riječ o sjevernoameričkom književnom polu, u Bolañovoj knjizi među zanimljivijim pojavama su pisci Arijevskog bratstva. Recimo Thomas R. Murchison, iliti El Texano, bio je eminentni član Arijevskog bratstva kojem se priključio već početkom svoje zatvorske karijere, prema kojoj se Leadbellyjeva čini tek kratkom avanturom. Osnovao je prvi književni časopis Bratstva, te "družine vitezova nesreće", pod imenom Književnost između rešetaka. Taj je časopis donosio vijesti, pisma čitatelja te pjesme i pripovijesti zatvorenika. Doduše, El Texano u književnom smislu nije bio na nivou ponajboljeg pjesnika Arijevskog bratstva, Johna Lee Brooka čije su knjige poezije bile i stilski i duhovno srodne Whitmanu i njegovoj ljubavi prema obećanju američke slobode.

No svi ti fiktivni pisci, baš kao i oni stvarni, pisali su to bez predumišljaja, za svoje zatvorske časopise i ponekog čitatelja izvan granica zatvora.

U Rumunjskoj to, kao što ćemo vidjeti, nije slučaj.

***

Jedan od autora kojima je Bolaño posvetio najviše stranica je Max Mirebalais, također poznat i pod imenima Max Kasimir, Max Von Hauptman, Max Le Guele i Jacques Artibonito. U pitanju je haićanski pisac kojeg je autor uobličio kao neku vrstu persiflaže Fernanda Pessoe. S tom razlikom da je bezbroj heteronima koje je ovaj čudnovati pisac iz Bolañovog romanesknog svijeta (kojeg je napučio velikim brojem izmišljenih pisaca) stvorio čistim, nepatvorenim prepisivanjem. Doduše, to je činio dosta vješto, kombinirajući stihove drugih pjesnika i tako tvoreći vlastite pjesme. Prvo je opustošio Aiméa Césairea, no te pjesme naišle su na podsmjeh suvremenika.
"Sljedeći plagijati pokazali su da je lekcija bila naučena: ovaj put imitirani je bio poznati haićanski pjesnik René Depestre, a ishod je bio, ako ne jednodušni aplauz, a ono svakako uvažavanje pojedinih profesora i kritičara koji su piscu početniku predviđali sjajnu budućnost", piše Bolaño.
Nakon toga je falsificirao i imitirao čitav niz pjesnika, od Gotfrieda Benna do Armanda Lanouxa.

Naš Max Mirebalais/ Kasimir/ Von Hauptmann/ Le Guele štancao je te knjige nevjerojatnom brzinom i velikom upornošću.

No koliko god se u njegovoj glavi množili i rojili bezbrojni tuđi pjesnički glasovi, i koliko god on brzo i marljivo pisao, to zasigurno nije bilo brže od stvarnog majstora koji čami u zatvoru u Rumunjskoj, a koji je nedavno napisao knjigu dugu 212 stranica u manje od sedam sati.

Ovaj novi rekord što bi ga zasigurno cijenili pobornici automatskog pisanja u Parizu 1920-ih možda je postignut zbog puke sreće što se Muze odnedavno rado potucaju po rumunjskim zatvorima, a možda i zbog pametnog korištenja beneficija koje omogućuje zakon donesen 2006. godine.

***

Prema tom zakonu zatvorenicima se može smanjiti kazna do 30 dana ako objave književno ili znanstveno djelo za vrijeme boravka u zatvoru. Možda je to razlog zašto se u Rumunjskoj zadnjih godina više toga objavljuje u zatvorima nego na slobodi. Samo prošle godine zatvorenici su objavili preko 300 knjiga, što poezije, što romana, pripovjedaka, pa čak i basni. Prema statistikama zatvorske administracije, između 2007. i 2010. tek jedan zatvorenik godišnje je objavio knjigu, a već 2014. broj pisaca-zatvorenika popeo se na 90. No ni to nije ništa prema izuzetnoj 2015. godini, jednoj od najplodnijih u povijesti rumunjske književnosti, s obzirom da se čak 340 zatvorenika uhvatilo pera te objavilo knjige. Sve je to dovelo do toga da su se na tržištu rada pojavili i novi poslovi, poput ghost-writera za zatvorenike, odnosno izdavača koji se bave objavljivanjem knjiga napisanih u zatvoru.

No, kako prenosi BBC, ministrici pravosuđa Raluci Pruni je sada prekipjelo te je najavila ukidanje spornog zakona i to žurno,
"S obzirom da se ovaj fenomen zatvorske književnosti potpuno oteo kontroli, zatražila sam da vlada povuče zakon i to po hitnom postupku."

Inače, BBC ukazuje i na činjenicu da u Rumunjskoj zatvorenici nemaju pravo na korištenje interneta pa čak niti pristup knjigama. Možda je upravo uskraćivanje književnosti, sa čime jedan Breivik recimo nema problema, razlog zašto su zatvorenici posegnuli za ovom strategijom, da se sami uhvate pera i postanu pisci. 30 dana manje po objavljenoj knjizi u tom se kontekstu ne čini jedinim mogućim motivom te družine vitezova nesreće.

POVRATAK NA VRH STRANICE