Srijeda
21.06.2017.

Intervju s fra Zovkom ili kako čuti vidjelice




Extra_large_medjugorje
Foto: rdesoras / Flickr
A+ A-

Dragi čitaoče, ovom prilikom bih se htio zahvaliti upravo tebi, jer ono što me je potaknulo na ovo putovanje, da ne kažem isplovljavanje, upravo je ono na što si mi u svojoj mudrosti ukazao mnogo puta. Naslutio si da će me tvoja šutnja nagnati da izađem iz vlastitog komfora i zaputim se u mjesto koje je bezbrojno srce poškropilo najvećim darom od svih. Koji je to dar? Mislim da to barem tebi nije potrebno objašnjavati.

A gdje smo pošli?

Pošli smo u Međugorje i čim smo prošli klanac koji je u znamenitoj pjesmi opjevao i sam otac hrvatske književnosti, i došli u dodir s prvim kamenčićima na tlu, jao iznimlja li! Obilje? Nikako. Preobilje deprivacije? E da! I već je taj izravan susret, s kamenčićima, bio pomalo nenaravan, što će reći potpuno naravan, drugim riječima nadnaravan, osjetili smo da nas čeka ispunjenje druge vrste, i da se naše srce pretvara u nešto poput transcedentne krhotine vječnosti, da se potmula praznina u sepiji polako ispunjava radošću, poput akumulacijskog jezera, možda onog kod brane Peruča, a možda i nekog drugog, ovisi već o tome koja si ti, čitatelju, akumulacijska jezera imao prilike vidjeti, o čemu, treba li to i reći, potpuno ovisi doseg ove malene, skromne prispodobe.

A što smo radili u Međugorju? Pretpostavljaš vjerojatno. Razgovarali smo. I slušali smo. Misliš možda da se namjerno izražavam na ovaj način zbog vlastitih pluralističkih nahođenja? Ne, zaista smo mi razgovarali, mi - narod - slušali smo pjesmu poslanja  koja kao da će sići s rajskih okuka i probiti se kroz zapreke nabacane u našim uzoholjenim srcima. Pjesmu koju bih, ako ćeš mi dozvoliti, usporedio s cvrkutom Podeste, a to je, kao što možda znaš, bio jedan od najljepših od svih pjevana u pjevačkom zboru pjevica koje su toliko voljele obasuti Franju Asiškog kanonadom melodiozne ljubavi – a on, dobri mali cvrkutavac Podesta, pjevan svih pjevana, lijep koliko i malen, zborovođa egalitarac, ptičji reprezent u svijetu procvalom iz gromovite dubine božje providnosti… On je bio prvi u tom kanonu, kojeg sam više puta usporedio s vijencem multicipliranja što ga muči ništavna rupetina u središtu vlastite forme.

No, da te ne zamaram dalje s detaljima brojnih impresija koje su se redale u mome potrebitom duhu, gotovo ritmički, poput dasaka koje možeš vidjeti pogledaš li tračnice odozgor, to će reći perpendikularno… (Samo da se naslonim na prispodobu: ova slika stvorila se u mome duhu posredno, dakle kao uz pomoć nekog nepoznatog sredstva, i oblikovao sam je, priznajem, pomalo agresivno, ulazivši i izlazivši iz nje kao što miševi u crtićima ulaze u švicarski sir, unutra van... A mogao sam drukčije, mogao sam samo isprazniti glavu. I onda bih ugledao ritam dasaka na tračnicama, reinkarnaciju beskrajne pruge vremena i ritma… dana… i noći… ritam nadgledan, iz perspektive koja je jedina perspektiva, ona pantrokratorska, koja je ujedno i perspektiva providnosti). Dakle da te ne zamaram i ne koristim dirigentski štapić zločesto, zašto sam došao? Zbog spoznaje.

Ima li boljeg puta spoznaje od onoga koji nam nudi upravo jedan od potomaka divne i srčane i nimalo uplašene i, da, pa šta, hrvatski znatiželjne, i općenito vrle loze našeg zborovođe Franje. Od svih njih  - a bilo ih je, vjeruj – neka neodređena sila navela me je na onog koga ću upoznati. Sila? Malo je reći, i malo je riječi u plodnom beskraju našeg jezika da nam iskažu svu snagu, svu silu te sile, koju, istina je, nisam osjetio, ali je sada retrospektivno naslućujem, i opipavam njezino bilo. Neki bi neznadar nevjerničke provenijencije mogao usporediti sve to s nekovrsnom sudbom zapisanom na wc papiru vremena što se odmotava unedogled, ali nećemo se sada upuštati u zavrzlame što nastaju u razgranaću krivde, u mreži laži.

Ambasador ljubavi našega radoznalja, koje nijedan povjesnik ili namjesnik zlurađa u toj krivovjernoj ispostavi ne bi mogao da satre – direktan je nasljednik Franje Asiškog, po svemu, apsolutno. Njegovo ime je Fra Jozo Zovko.

Ako ti nije poznato ovo ime, a zbog skromnosti njegova nosioca ta me činjenica ne bi odveć začudila, odmah ću ti reći tko je onaj koji plovi pod njegovim bijelim jedrima. Fra Jozo jest nasljednik Franjin, ali još važnije od toga, on je direktan potomak jednog od najeminentnijih suzana u suznoj niski naše novije historije, fra redemptora Ivana Kaćiperovića, jednog od onih briljantnih umova u danas toliko napadanom institutu inkvizicije, koji međutim nije mučio ljude i žario im jednjake, možda samo na početku karijere, već se s njima i njihovim demonima obračunavao drukčije, svrhovitije, a samim time i – čišće. On je uveo poznato mučenje nadom u tradiciju, no cijelu tu priču ostavit ćemo za neku drugu priliku.  Dakle, već je samo rodoslovlje dovoljno da mi se otkrije sve što trebam znati o tom velikom čovjeku ponizna bića, o dobrom fra Juri Zovku.  

***

Predstavio sam se fra Juri Zovku, i to jasno, skromno, jednostavno, duševno, ali i muški, skoro borbeno. 'Dobar dan', rekoh, sabivši sav značaj vlastitog hereditarnog ponosa u ostatak iskaza, 'ja sam Neven.' Nakon što mi je ljubavno dopustio da izreknem naumljeno, fra Jozo Zovko mi otpovrne 'Fra Jozo… Drago mi je, Nevene, dobro nam došao.' Zaiskrilo je, ali u tipološkom smislu, rekli bismo na poželjan način, svakako u smislu ćudoređa i neobične radosti.

Veselje zbog susreta, bez sumnje, no uz potrebnu dozu poniznosti, smjernosti s mjerom. Susret s jednim od medija koji su položili vlastitu ličnost poput pontonskog mosta između vidjelica i puka, Fra Jurom Zovkom, između prostog i čistog nebeskog...

Fra Zovko: Nevene, basta! Ne seri, brate. Prestani, nikoga ne zavaravaš.

Neven: Isuse. Samo malo, odakle…

Fra Zovko: Rekao sam ti da prestaneš. Sve ovo je previše zakrabuljeno i ujedno previše prozirno.

Neven: Kako...

Fra Zovko: Samo nemoj ni pokušavati nešto o zakonitostima svijeta i mehanici pripovjednog teksta. Inače će se aktivirati moja vomitozna zlovolja. Pitaj. Hajde, tik-tak, nemamo vremena.

Neven: Dobro, za početak bih vas…

Fra Zovko: E, i da,  ovo s imenom. Malo jedno, malo drugo? To nit' razumijem nit' me zanimaju razlozi, ali molio bih da prestaneš. Jure, Jozo... Idiote. Okej? Hajde, piči!  

Neven: Recite mi, fra, zašto ste vi izvršili desant u prostor između vidjelica i Gospe, prve među ženama, dakle primadone?

Fra Zovko: Jako duhovito. Nemoj više. Ne funkcioniraju ti te stvari u stvarnom razgovoru, pa neće ni ovdje. Zanima te pitanje medija? Dobro, najbolje i najjasnije je ovako odgovoriti. Zašto postoje mediji? Tko su to mediji? Šaptači istine? Uputa dana za ljepoticu dana koja se mijenja u očima promatrača, ali ostaje ista? Odraz u zrcalu nestalnosti njezine opake prilike.

Fra Neven: Malo sam vas pogubio.

Zovko: Ništa zato. Lijen si, lijen i akinetonan, iako si pronašao način da preživiš estetiziranjem vlastite nepomičnosti. Uglavnom, pogubio se i, a to će ti biti dobra usporedba za objašnjenje pitanja o mediju između vidjelice i onih koji žele čuti poruku, katarski naftovod koji srčano probija prostor ispod pustinje (i nemoj misliti da je ovdje riječ o bilo kakvom dubljem značenju u korištenju ove slike) i ulazi u srce Evrope. A iznad njega umiru ljudi i kolone ljudi koračaju prema mjestu gdje će i naftovod. Čitao si Strindbergov Damask? Nisi? Svejedno, činjenica je da četiri elementa o kojima su govorili predsokratovci i koje su opjevali svi maniristički i kulteranski i metafizički i uopće svi protobarokni pjesnici više nisu zemlja, zrak, voda i vatra. Oni su pretopljeni i izliveni u medij. Shvaćaš li me sad malo bolje?

Fra Neven: Uopće ne. Još manje, ako je to i bilo moguće.

Zovko; Zato što si, a u tome nisi sam, nepažljiv. I ponavljam, više od svega si – – – lijen. Što me, uostalom, dovodi do objašnjenja. Dakle, lijenost.  Elementi u direktnom kontaktu s prapočelom, čestice zvjezdane prašine, više nisu maločas spomenuti elementi. Oni su medij. Oni imaju istu ulogu u arhitekturi iluzije kao što je imaju i… pa mediji. Mediji su medij, četiri elementa su medij, ja koji šapućem na uho ubogim vidjelicama sam isto tako medij. Umjesto prvotnih egzo elemenata sada se uspostavila jasna slika druge osnove, hoću reći drugog tipa. Govorim o moći, naravno. Lijenost je samo hrani.

Neven: Pa to ionako svi znaju. Štoviše, to se papagajski ponavlja i samim time biva upregnuto u kolo...

Fra Zovko: Ne pretjeruj. Ne slikaj, brate. I ne budi snob. Svi to znaju... Dosta snobizma, dosta toliko nakićenog i nalifranog, ne zavaravaš nikoga. Znaš da ja znam da je riječ o šlamperaju prve vrste

Neven: A tko si zapravo ti?

Fra Zovko: Znaš tko sam ja. S druge strane, u svom začaranom zamku gdje glumiš nekakvu demsel in distress, možda i ne znaš. Tim bolje. Da se vratim na prethodnu priču. A ona govori o ljepoti iluzije. Znaš li zašto se CIA bori svim silama da dođe do rata u Siriji?

Neven: …

Fra Zovko: Ne moraš se truditi odgovarati. Oblikovanje priče je vještina, oblik majstorstva. A razina vještine CIA-e je veća od majstorstva, ne znam, Giulia Romana, a njega, kao svaki snob koji drži do rang liste najboljih Rafaelovih učenika, iznimno cijenim. Baš kao i topao, nabubren zamaman kruh.

Neven: Ajme! O čemu ti trkeljaš, pobogu?

Fra Zovko: Želim reći, naoko jadna razina kontaminiranja i pokretenjavanja kojom CIA operira, u suradnji s najjačim ispostavama korporativnog grida  - koji su zapravo agenti poslani direktno iz šestog, osmog i devetog kruga pakla, u suradnji s ekspoziturom lobija iz 12. kruga pakla, kojeg Dante ne javlja, ali vjeruj mi, on postoji  - upravo je vrhunac majstorstva iluzionizma. Tu leži njihova moć, u majstorstvu. Zapravo u ljepoti koja istječe iz rupa koje se otvaraju zbog erozije duha.

Neven: Kakvoj ljepoti?

Fra Zovko: Baš ljepoti, u najotrcanijem i krajnje zastarjelom smislu riječi. Govorim ti o ljepoti straha, a ona postoji, nju se može vidjeti svugdje.

Neven: Pa ti si zapravo luđak. Na trenutak si me prevario.

Fra Zovko: Pa što? Nisam Swedenborg. Uglavnom, ta ljepota se razlijeva po svemu, mi titramo i drhtimo od užitka dok nam lažu, dok gledamo smiješne vijesti, lažne crtiće lažnih elita. Treba uroniti u tu ljepotu kako bi se zapravo izronilo, kako bi se kontroliralo vrijeme. Ljepota je kontrola leta. A koliko čujem, kontrola leta jedan je od posljednjih tornjeva u San Gimignanu eklektike koji će biti privatiziran. Čitam, Trump poslao sugestiju Kongresu.

Neven: Vrijeme, ljepota, kontrola leta… Ovo postaje zamorno. Zapravo, oduvijek je.

Fra Zovko: Pravi se javio.

Neven: Dobro, okej, ali što s tim vremenom?

Fra Zovko: Ljepota kontrole je ljepota sveopće kontrole. Ona ima moć nad vremenom. Uzmi sport kao primjer. Jasno je da je sport jedna od najjačih toljaga kontrole, tek nešto manje efektna od jezika samog. Buljenje u ekrane i navijanje za svoje elegantan je način kontaminiranja prostora mogućeg – beblje kaše iz koje isplivava ljepljivi mjehurić mišljenja – putem definiranja, to će reći putem organiziranja sistema. Riječ je o omeđivanju poligona, gdje se iscrtavanjem raznih zadanih smjerova i pješačkih prijelaza ljudima pokazuje pravi put.

Možda je umjesto nadmenog cerekanja nad jadnom igrom koja je na snazi ovdje ipak uputnije cijeniti estetiku tog polja. Jedan od načina je mogućnost oblikovanja efekta koji osjećamo u sudaru s tim poljem.

Neven: Stvarno teško ovo pratim. A barem bih ja trebao to moći…

Fra Zovko: Vrlo važno pratiš li ti ili ne. Da se vratim, u pitanju su svojevrsni odbljesci mogućnosti artificijelne inteligencije. Slušaj me, nemoj preokretati očima. Objasnit ću ti. Riječ je o samoodrživom sistemu koji zrcali razvojne procese, i to u biološkom smislu. Rekreacija obrasca života samog, od djetinjstva do smrti.  

Sport je zapravo savršena tvornica, ne zato što ne proizvodi ništa, već upravo zato što proizvodi ništa...

Neven: To je odgovor na moje pitanje o vremenu?

Fra Zovko: Čekaj, a tko si uopće ti?

***

Neven Svilar

POVRATAK NA VRH STRANICE