Petak
15.04.2016.

Hrvatska kao Dorian Gray




Extra_large_goya_ludnica
F. Goya: Ludnica
A+ A-

Kada su hrvatski pravosudni organi upali u kuću osramoćenog bivšeg predsjednika vlade kako bi je pretražili, nisu ni slutili da u njoj postoji tajna soba, prostorija gdje se u najvećoj tajnosti čuvaju umjetnička djela. Kada je na koncu ta tiha izba otkrivena i kada su iz nje iznesene slike, policajci nisu imali pojma da sa sobom, između ostalog, iznose na svjetlo dana i sliku koja će potpuno promijeniti izgled današnje Hrvatske. Naime, sa sobom su uzeli i neprirodno čudovišan, nakazan portret, blizak apstrakciji pa ipak tako očito figurativan, za kojeg nitko nije znao što je. U šali su tajnu prostoriju nazvali Pandorinom kutijom, a tu nakaznu sliku 'Portret Doriana Graya'.

***

Knjiga koja možda najbolje opisuje Hrvatsku u 21. stoljeću je Slika Doriana Graya Oscara Wildea. Činjenica da je upravo jedan od najmanje političkih i društveno angažiranih romana uopće, ta čista emanacija larpurlartističke ideologije visokog esteticizma, ujedno i onaj koji najbolje prikazuje kako je došlo do progresije kaosa u hrvatskom društvenom laboratoriju, zapravo je sasvim indikativna. Ona pokazuje ključnu antipolitičku sastavnicu današnjeg hrvatskog političkog svemira. Ako govorimo o društvu kao arboretumu u kojemu postoji bezbroj različitih biljaka, s idejama od kojih su neke autohtone, a neke zasađene i presađene s drugog kraja svijeta, sadašnja situacija prikazuje potpunu devastaciju do koje dolazi kada se ne pazi na ono što se sadi, i kakve implikacije određena agresivna sorta može imati po cjelokupni vrt.

No zašto je upravo Dorian Gray knjiga koja najbolje opisuje Hrvatsku danas?

***

Defilei hiljada i hiljada crnokošuljaša hrvatskim gradovima, napadi na pisce, upadi u stanove režisera, nabijanja šajkača na glave novinara, prijetnje, gašenje nepoćudnih medija, klerikalizacija visokog školstva, najave obračuna s crvenim vragovima i tako dalje i tako bliže… To je slika Hrvatske 2016. godine. Vratimo li se unatrag samo deset godina, kada je danas vladajuća stranka prvi put u 21. stoljeću došla na vlast, ta je slika na zaprepaštenje mnogih bila umnogome drukčija.

Hrvatska prije deset godina bila je čisto utjelovljenje onoga što možemo nazvati političkim superegom. Tadašnji šef pozicije vladao je svojom partijom čvrstom rukom, ne dozvolivši da isplivaju fašistoidni elementi na scenu, barem kada je riječ o nacionalnoj pozornici. Iako je svima bilo savršeno jasno da ti 'elementi' nisu nestali, već da je riječ o prisilnoj hibernaciji, sama činjenica da je postojala volja da se prikaže umiveno, nasapunano lice partije koja u sebi, između ostalog, objedinjuje neke od najgorih i najradikalnijih ideoloških tendencija, nekima se činila dovoljnom da se počne lakše disati.

Upravo to 'prisilno' u prisilnoj hibernaciji bio je ključ, jedini mogući način na koji se moglo kontrolirati ustašoidne i radikalne snage, zbog čega je Ivo Sanader smatran nekom vrstom hrvatskog političkog bronhija. Prototip novog političara desnice koji ne dopušta širenje nacionalne, političke, rodne mržnje i svih oblika netolerancije mnogima je bio dovoljan za opuštanje, što i nije bilo posve besmisleno jer se mogućnost ulaska radikalnih snaga u politički mainstream tada uopće nije činila izglednom.

Usprkos tome, bilo je potpuno jasno da te ideje nisu potisnute na političku marginu, već da su, sasvim svjesno, tek privremeno stavljene izvan stroja. Njihova krajnja eliminacija nije bila pitanje nedostatka političke hrabrosti, već svjesna politička strategija. Upravo zato govorimo o utjelovljenju političkog superega, koji pod svojom kapom drži pod kontrolom krajnje divljaštvo i ostrašćenu brutalnost ideološkog ida, koji je ostao takav kakav jest, usađen u samu osnovu vladajućeg političkog pokreta; moćna divizija naprosto stavljena u stanje mirovanja. Latentni virus. Upravo zbog toga što je taj agresivni, netolerantni ideološki pol bio prisilno neaktivan i pušten da hektično ključa ispod površine uljuđenosti, bujajući i meškoljeći se osuđen na tminu i tišinu, danas je došlo do ovakve eksplozije netolerancije i divljanja radikalnih političkih snaga.

U tom smislu, nije nimalo pretjerano reći da su današnji HDZ i ljudi koji ga vode personifikacija hrvatskog političkog ida. Superego otprije jednog desetljeća sada je zamijenjen kaotičnim, primordijalnim elementom, koji ne poznaje niti ga je briga za političku korektnost ili korektnost bilo kojeg tipa. I tu je postojao trenutak koji možemo smatrati personifikacijom prevrata, igrokaz koji podsjeća na Goyinu sliku Saturn jede svoju djecu. Kako i dolikuje, taj prizor preokreta, točka inverzije i uzdizanja ida, prizor mijenjanja brojnika i nazivnika, bio je stupidna i infantilna igra nedoraslih i neozbiljnih mediokriteta: Sanaderov otužni povratak u Sabor i traženje mjesta na koje će sjesti, dok mu njegovi nekadašnji poslušnici poput zle dječice ne daju da sjedne među njih, gurkaju ga od sebe uz podli smiješak, opijeni u ekstazi novopronađene moći. To je bila prva u nizu ekstatičnih perforacija hrvatskog političkog ida.



U Sanaderovoj kući tako se godinama čuvao portret jedne zemlje, prenapregnuti psihogram koji se mijenjao, distorzirao, uvijao, preobražavao i vitoperio neprekidno. Svakim postupkom HDZ-ove vlasti sredinom prošlog desetljeća kojim se pokazivalo novo, progresivno, simpatično, evropsko, tolerantno lice Hrvatske, slika u Sanaderovoj tajnoj prostoriji bi počela ključati, mjehurići bi se uzbibali po grundiranom platnu, a boje bi se izlile jedna po drugoj stvarajući kaotične obrise, nanosi prirodne harmonije izobličili bi se u gestualnoj frivolnosti kao u noćnoj mori Fransa Halsa.

Na svaki 'Hristos se rodi', svaki 'locirati', svaki 'identificirati', svaki 'uhititi', svaki 'transferirati', kao da bi se upalio maleni elektromotor ispod portreta koji bi počeo sa svojim paklenim radom; florealno u pozadini portreta bi se naglo izobličilo u folklorno, tople boje bi se naglo zacrnile, veduta bi postala nacifrani pejzaž...

Baš kao Dorian Gray u romanu Oscara Wildea, koji je bio tako neprirodno i čudnovato lijep, tako je i Hrvatska posve bizarno bila normalna i prirodna. Bogati i lijepi Dorian Gray je sve ovo vrijeme zapravo ispod površine bio odurna rugoba, moralna nakaza i ljudska ništica. Rijetki su upozoravali na tu činjenicu, no to su ionako dežurni bundžije, ljudi nemirna duha, dosadni neurastenici naporni i bogu i vragu, i svi su im se rugali da se uvijek vraćaju na ustaše i partizane, 'umjesto da se okrenu budućnosti'. Hrvatska je bila prava evropska zemlja. Sve do onoga dana kad je slika napokon izašla iz tajne prostorije.

No, postoji nešto što uznemiruje. Iz centrifuge jezivog izranja pitanje: je li ovo što imamo, to što smo prozvali idom, danas zapravo hrvatski politički superego?

I ako jest, tko je zapravo Kron kojem sada polako počinje kruljiti u želucu?

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.