Četvrtak
15.03.2018.

Hermafrodit




Extra_large_hermafrodit2
Robert Smithson: Spiral Jetty (Foto: POET ARCHITECTURE / Flickr)
A+ A-

Što se tiče definicije riječi monstrum, kažu da dolazi od pokazati, to će reći označiti – demonstrirati, najaviti, predskazati nešto što se tek ima zbiti.
(Benedetto Varchi, Lezione della generazione dei mostri, Venecija, 1549.)

 

I.

Kristalna noć. Tiha noć. Čini se opskurnim, no zapravo bi trebalo biti jasno, kako današnjem tako i negdašnjem proučavatelju talijanske commedije regolare, što je naumio autor Hermafrodita. Dakako, činjenicu mu olakšava i to što je tvorac teksta na određeni način i sam svoju nakanu dao na razmatranje razmjerno otvoreno. Girolamo Parabosco je 1549. godine pripremio spomenut komad za izvedbu.  

Autorska strategija je naoko jednostavna: umjesto principa 'originalnosti' imamo onaj hibridnog uzgoja, umjesto kreacije – prokreaciju, i to kao literarni incest. In loco parentis komedije L'Hermafrodito stoje dva već poznata komada. Parenje dvaju starijih tekstova, komedije Il Viluppo (1547.), i La Notte (1546.) rađa dramu. Jedino novo je prolog, u kojem Parabosco daje objašnjenje preneraženoj publici, tekstom što metamorfira u čistu fornikaciju. Venecijanska publika trebala je dešifrirati tekst. Barem oni preostali u kazalištu, dok su moralisti valjda pobjegli na vrijeme.

***

Za suočit se s Paraboscom, potrebito je ipak znati malo više o duhu što je resio onodobnika, i to ne kako bismo se šepurili vlastitim znanjem, i sami sebi povlađivali time si stvarajuć' ugodu, već ne bi li nam bilo lakše, jer ipak je između nas danas i njih onda pravi ambis vremenski.

***

Taj čudnovati tekstualni amalgam, čak i u okvirima bizarnih teatroloških i poetičkih ispada u periodu još uvijek znanom kao renesansa, iz naše perspektive čini se istovremeno ingenioznim kao i pukom manirom, neuspješnom bizarnošću i ultra-modernim tekstom s intertekstualnim elementima bez presedana, barem koliko je meni poznato, u okviru tekstualnog korpusa iz vremena.

***

Girolamo Parabosco bio je već dobrano poznato ime među učenim svijetom Venecije kada je 1549. godine objavio komediju L'Hermafrodito. Bio je istaknut taj Parabosco u krugovima naobraženih, nesumnjivo, no rekao bih i među manje časnim, priubogim svijetom, no to je ponešto mračnija priča u koju nećemo ovom prilikom ulazit, prije svega da ne testiram strpljenje čitateljevo - koje cijenim općenito govoreć', a nekmoli kad je uposleno da promišlja ono što ja javljam, i da prati moje pripomene i napomene kojekakvih duljina i širina te raznorazna vrludanja duha - a i poradi nedostatka vremena.

***

Ovaj tekstualni Frankenštajn nastao je prilično jednostavnim kirurškim zahvatom, pukim spajanjem dvaju starijih tekstova. Nastala cjelina je čudnovata komedija, pomalo neprohodna i sa znatnim oscilacijama u smislu kvalitete. Našem autoru to nije bio jedini izlet tog tipa. I druga je svoja djela katkad prekrojavao i umetao u njih prizore iz ranijih proznih i dramskih tekstova. Smatram da bi bilo sasvim pogrešno Paraboscove autorske taktike promatrati kao apoteozu modernosti, ili transfiguraciju post-modernih pripovjednih strategija. Naime, autorski motivi i razlozi što stoje iza nekih od tih postupaka iz današnje perspektive su potpuno neobjašnjivi, a dosad nam nije posebno pomogla literatura iz vremena.

***

Tekst kao odbljesak monstruozni, e to je ono s čime smo ovdje, htjeli-ne htjeli, suočeni. To će nam autor prikazati tekstom svojim, napose prologom, no mišljenja sam da prije nego se upustimo u razlagu teksta, moramo kazati riječ-dvije o onodobnom pogledu na izvanredno i protuprirodno. Nama je danas možda samo smiješno ono što je tadašnjem znatiželjniku sledilo krv u žilama, pa bi dotičnik gotovo ostao bez daha, bilo zbog udivljenja bilo zbog opravdanog straha. Cijenim da postoji potreba da se neke stvari ipak istjeraju na čistac, što se kaže, i zato krenimo redom, pa dokle stignemo.

(Krenemo li u mentalnu klasifikaciju epistemološkoga počela, nećemo se kruha duhovnoga naužiti). U taksonomiji čudovišta hermafroditi su uvijek zauzimali istaknuto mjesto, kao čuda prirode. I dobro je da je tako! Jer tko zna kako bi sve to izgledalo da nije tako, i u kakve bismo sve stranputice upadali da je to drugačije ili čak suprotno poradi ovog ili onoga razloga (više ovog, a manje onoga, doduše ne uvijek), u kakve bismo sve ćorsokake historijske zalazili i po kakvim se sve petljama temporalnim vrtjeli da nije tako kako jest. Srećom pa je tako, dakle ovako, i cijenim da nije primjereno dulje se zadržavati na ovoj sadržini, bar ne sada.

Danas je ova tema, a govorimo o korpusu monstruoziteta, mnogostruko važna, kako samim proučavateljima i proučavateljicama, tako i svekolikoj javnosti, koja se ufa u nas znalce i s vjerom pristupa našim spisima raznoraznim. Vjerujem da nisam sam u ocjeni hermafroditizma kao posebno delikatnog područja u kontekstu kategorizacije monstruoznih. Ako je nekad bilo drugačije, profetički aspekt ipak je ispario protekom vremena. Kada je djelovao Parabosco - pa i Varchi, kojeg su opanjkavali mnogi, možda i s razlogom, no zanemarujuć' značaj i veličinu njegova duha – hermafroditi su bili smatrani čudovišnim pogreškama, najčešće i dokazom sumnjive rabote, poput sodomije. Oni su bili neslana šala prirode, fraktura, lusus naturae. Eto, tako su mislili u ono vrijeme.

***

Parabosco nije na primjer mladima, kako literatima, tako i inima. Neće biti da je jakog i originalnog duha, više kradljivog i proračunatog, s tko zna kakvim planovima što mu letaju po glavi. Tako veli Giuseppe Bianchini, učen u tim pitanjima, autor knjige Girolamo Parabosco, scrittore e organista del secolo XVI. "Malo uzme od Bibbiene, posudi malo Aretina, premetne i umetne i ponešto svoga, nemilo pokrade i iz Decamerona i dobije novu komediju. A uvijek jedno te isto drvi, uvijek isti likovi prtljaju i petljaju, ista radnja se odmotava. Dosadan je i neoriginalan." Eto, tako nekako kažu stručnjaci. Pa ipak, posvetimo mu se, njemu i njegovu djelu, koliko god nama odbojno ono bilo. Zbog pouke, ako već ni zbog čega drugoga.

Sada, da jučer danas ne postane sutra.

II.

 

Slikovni rezultat za robert smithson spiral jetty

(Robert Smithson, Spiral Jetty)

 

III.

U nastavku ćemo pokušati objasniti kontekst u kojem se može pojaviti jedan Hermafrodit.

Tako ćemo dobiti vremenski okvir. Evidentia non demonstratur sed monstratur, tvrde oni koji to kažu, a budući da smo upravo i sami to rekli, nema nam druge nego da im ugodimo, a samim time i samima sebi.

***

Torquato Tasso je idol hrvatskih pisaca, od Gundulića pa do Iliraca. Pa Šenoe. I ostalih. Između ostalog i zbog onih par soneta koje je posvetio Cvijeti Zuzorić. To što nema dokaza da ju je osobno poznavao, odnosno što je te sonete i onih pet-šest madrigala napisao za svoga znanca, mladog udvornika koji je objektivizirao divnu Cvijetu, malo je ozlojedilo naše literate. No svejedno, danas često možemo pročitati u hrvatskih autora da nema razloga zašto se ne bi poznavali i cijenili, Torquato Tasso i crvenokosa Cvijeta.

***

Tasso je autor znamenitog Oslobođenog Jeruzalema, ali i nekolicine izvanrednih, a slabo poznatih tekstova. U Ferrari piše traktatić Il Romeo overo del giuoco (objavljen 1581.). Smještena na dvor obitelji Este, tih fanatika mitologije, rasprava je posvećena Annibaleu Romeiju. Ovaj je bio jedan od vodećih šahista na Alfonsovom dvoru, koji je vrvio majstorima, uz dodatak nekoliko velemajstora. Stotinjak godina ranije po Ferrari se motao najbolji kvatročentistički šahist, po zanimanju krotitelj divljih zvjeri, a odnedavna udovac. Taj je, barem je tako uokolo govorio, igrao šah u 11 dimenzija. Zadivio je i velikog Angela Poliziana, koji se baš tih godina motao po dvoru d'Este, pa mu je posvetio par stanzi. 

***

Cijenim da su najbolji postridentinski duhovi, navlastito mišljivi poete i stvorci, blagovali na ponuđenom im duhovnom stolu. Oni pak što ne znaju razluku izmeđ Naopakog i Dobrostivog, ti neumići i padljivci se zlopatiše, po zasluzi. Razumin'je za razumnika, a zloćud za zloćudnika.

Maria de Gondola, među priprostima poznata kao Marija Gundulić, u srpnju 1582. godine, usred opake pripeke sjedne rabotati. (Još da je znala da u isto vrijeme Scarsellino slika veliko i grozno platno Salmacis i Hermafrodit). I to perom svojim. Prologa za knjigu muža svoga, Gučetića Nikole, priglupog ali upornog momka iz dobre obitelji. Ambicioznog. Knjiga Cvijeti posvećena! A Prolog? Pravi obračun sa malicioznim žiteljima Dubrovnika, napose ženskog roda.

Dok je priubogi svit praznovao obitavajuć vazda u vlastitoj praznini,  jer ništa ne mutira u nešto, dobri i umni su s muzama diskutirali. Pa i žene.

****

Da je Dubrovnik grad zlih i odurnih, to su ustvrdile mnoge pjesnikinje. Eno ih sestre Bunić, sve do jedne učene i raspjevane, propjevale o opačinama sugrađana. Njih su zauzvrat mrzili susjedi, i to iz dna duše.

***

Francesco Colonna umire 1527. godine. Napisao je Hypnerotomachiju Poliphili. A ja je nikada nisam uspio pročitati.

Katkada, ipak, uživam u slikama.

***********

Srećom pa petrarkizam u nas opstaje iako se muči. A zašli smo već u drugi kvarat 16. stoljeća. Strijele pogađaju gospare, malo ovog, malo onog. Strijele ljuvene, one krasno ornamentirane Kupidove. Doletio brzo iz Italije, gdje je pogodio Johna Wyatta, začetnika engleskog petrarkizma, baš prije neg je ovaj unišo u Vječni grad 1527. godine. Pogodio i brže bolje nestao. Dominko Zlatarić, inače razmjerno nesklon kalamburenju, rado je prepričavao iskaz nekog doličnika što ga je susreo u Svetom Jeronimu u Veneciji. Ovako je zborio nama danas nepoznati Schiav: "Kad priupitaše novinari Olimp Timesa, vazda znatiželjni, Kupida "ta zašto, Krilatniče maleni, ne letaš oko Rima?" otpovrne im ovaj rezolutno - "Pa jasno je k'o dan, oš da vam nacrtam?!" A zatim, iziritiran, dometne: "Eno vam vašeg Erosa, pa s njim uđite u diskusiju." Tako im odreza Kupid i u hipu nestade."

Namjesto Kupidove municije, strijele što fijuću Rimom toga maja 1527. mnogo su starijeg datuma. Izrezbarene od korova što raste u Eshatonu.

Pred gradom pape Klementa VII. Slabog nagurava se 50 hiljada odmetnutih vojnika cara Karla V. koji nije imao sredstava za isplatu plaća u ratu protiv francuskog kralja i papinih plaćenika. Pa su vojnici odlučili naplatiti sami i spustili se iz Lombardije na Vječni grad. Među njima je i 10 hiljada na papu nabrušenih njemačkih vojnika, spremnih na silu i pljačku grada prokletinje.

Kad odjednom nad Rimom se nadviše nepoznate leteće prilike. Evo ih Erotes, krilata pratnja Afroditina! Tri vječnosti stariji od debelog lažnjaka Kupida. Lebde nad gradom, a u tobolcima im nisu strijele ljubavi. Teatralno su ih zamijenili vremenskim, termodinamičkim, psihološkim, kozmološkim, izmaštanim strijelama. Salva. Intra muros. Sve je u redu. 

***********

1527. godine, Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim, poznatiji pod svojim srednjim imenom - Paracelsus - učini čudo! - spravi on tinkturu laudanuma! Istina, nije prošlo dugo i evo ga već je ovisnik, Paracelsus, ali to je bilo često među doličnicima onodobnim.

****

Dok su se carske trupe iživljavale nad življem a trupla se množila Rimom,  Klement VII. Kukavni uspije nekako umaknuti pokolju te se skloni u obližnji Orvieto. I ko za vraga, nestašica vode. Prizove Antonija da Sangalla da poduzme nešto, pobogu. Sangallo Mlađi krene. Kopa i gradi. I probija se prema Čistilištu, barem su tako mislili jer nije izašao iz rupe u zemlji godinama. I napokon iziđe. Iz čuda moderne tehnologije. Pozzo di San Patrizio. No, kopao je preduboko, i probudio nimfu Salmacis. I ona bi lansirana u nebo, no na sto kilometara visine okrene se da pogleda natrag na zemlju. Šteta.

***

Neću reći ništa posebno kažem li da je Girolamo Vida učinio više za šah kao igru od mnogih koji se kunu u vlastitu kožu kao i onu svetačku. Nije li baš Vida - il miglior fabbro, kako ga naziva Pietro Bembo koji mu je uredio rukopis prije objave - objavio tekst Scacchia ludus te tako 'dramatične' 1527. godine? Doduše, ako je bilo toliko dramatično, zašto je vrijeme i dalje teklo pitam ja vas. Kažu znanstvenici da postoje razlozi, i da su oni kristalno jasni, no ne petljajmo se u stvari koje nisu stvorene da se mi u njih pačamo.

***

Spaljivanjem Avicennina Medicinskog kanona Paracelsus udari temelje suvremene medicine 1527. godine. Avicenna je dotad bio autoritet nad autoritetima kad je riječ o medicini i čarobnjaštvu. I sam je bio dugogodišnji ovisnik o opijumu. 

***

A Sperone Speroni, učenjak non plus ultra, barem kada je riječ o Padovi, napisao je iznimno djelo Dialogo di Panico e Bichi. E tu Jeronimo Panico želi izgubiti od ženske u igri na dvoru, i to namjerno, ne bi li si pribavio nešto sa strane, kako kaže u tekstu. Suprotno od Castiglioneova naputka. Neprilično? Sami odlučite. 

***

Meni se firentinski Studiolo Francesca I Medicija, vojvode 'alkemičara', kako se sam volio zvati, čini ogavnim. Slika i prilika dekadencije. Inače, da ne zaboravim, smatram da to što su on i njegova žena otrovani arsenom uopće nije bitno za moju poantu. 

***

Zadnji put kad sam posjetio Ravennu došetao sam do Danteovog groba. Malo je falilo da ničice padnem na tlo - kao T. S. Eliot kad je ušao u Svetog Petra i ugledao Michelangelovu Pietu - ali nisam. Malo sam možda zadrhtao, i to je sve. Drhtaj nije ništa.

***

Istina, Aretinovo slavno pismo Michelangelu iz 1545. pokazuje genijalnog ucjenjivača u ponešto negativnom svjetlu - tako javno ismijavati grijeh Božanskog i njegovu sklonost prelijepim mladim aristokratima - ali imajmo na umu da je Aretino morao održati reputaciju najopasnijeg čovjeka Evrope. Meni je, međutim, od svih njegovih tri hiljade pisama ponajdraže ono upućeno Lorenzu Lottu. U njem iskazuje divljenje ne Lottovom slikarskom majstorstvu, već njegovom lizanju oltara. Da možda nije briljantan slikar kao Tizian, ali da je bogougodnik i dobar katolik. Navodno je Lottova supruga, nakon što joj je muž ponižen od silne sramote, pobjegla iz Venecije - gdje su 'obitavali sodomiti' - i to pravo za Dubrovnik. Postoje dokazi da se po dolasku u Dubrovnik predomislila, te krene natrag prema Stonu, gdje ju je dočekao upravitelj solane. Nakon toga je zapisi više ne spominju i ne znamo što je, kako je... a nagađat nećemo.   

***

A lijepo nam je svima Pordenone govorio da će mu Tizian doći glave. A mi smo mu se na to smijali. Morali smo bit pametniji, ta i sami smo svjedočili da je čovo sliko freske do zuba naoružan. Prtlja po zidu, a mač ga udara u slabine. Sad se to čini tako davno, ali i nije bilo, kad je to radio u Veneciji... 1527. jel? 1527.! A mi ga gledamo, paranoičnog. Što je reko gvardian... Skifanoičan je! Mi smo popadali na pod, a gvardian nas gleda kao da nas nije htio pokosit. Je, mučio se meštar Pordenone. Ko da mu nije bilo dovoljno mučenje s elementima?! Aj ti radi freske u Laguni. Serenissima? Nemojte me nasmijavat. Sad kad ga je ubilo u Ferrari tako što je jadan otrovan, sad svi znamo da mu je ljubomorni slikar fino zapaprio. Možda i nije Vecellio, vrag će ga znat!

Dalje neću govorit, jer bi nas moglo optužit da tračamo. A kako, pitam ja vas, kad tračeve ne podnosimo.

***

Taman se činilo Michelangelu - e sad će mi ga smjestit, ovaj priglupi Nizozemac - a kad ono novi papa Hadrijan pade mrtav. Otrovalo ga! E moj Hadrijane, nit si se znao s vragom nagodit nit si umlje umio porodit! Pa sad ti budi pametan!

***

I nimfa ugleda Hermafrodita, koji se kupao u potoku. I zavede ga. To jest savlada ga, krilatu budalu.

***

Sperone Speroni, literat koji je održavao žive veze s Dubrovnikom, bio je jedan od najvećih tarot majstora Italije 16. stoljeća, te je osvojio čitav niz turnira, posebno u periodu od 1540. do 1555. godine. Zanimljivo, jedan od najboljih tarot majstora 15. stoljeća bio je ni više ni manje nego Janus Pannonius. On je za svog boravka u Padovi osvojio nekoliko turnira niže kategorije, te po jedan u Bologni i Ferrari (tamo je, prema legendi, slavio u četvrtfinalnom dvoboju - pravom trileru - nad Jakovom Bunićem, znamenitim mistikom koji je u domovini pokrenuo kult Kerbera, što je opstao u dijelovima Župe dubrovačke sve do početka 20. stoljeća). No, to se prešućuje.

***

Pannonius je posjetio Petrarcine kosti u selu Arqua, nedaleko od Padove i tamo je ničice pao i zaplakao. A nije ni sonetizirao, naš Pannonius. 

***********

Alfonso II. bio je veliki teniski entuzijast, odnosno one igre bliske današnjem tenisu. Doduše, shvaćali su je malo ozbiljnije. Znale su letjeti glave, otfikarene od tijela, jedna lijevo, druga desno. Recimo, jedan Michelangelo Merisi znan među uličarima rimskim kao slikar Carravaggio ubio je zbog tog sporta. Optužio je suparnika da vara i sasjekao ga.

***********

U to je doba i Alfonso bio zaluđen tenisom, a i malko nestrpljiv, pa je učenjak Antonio Scaino učinio ono što učenjaci u Ferrarri čine, zatraktatirao je. Trattato del giuoco della palla (1555.) je traktat o tom pseudo-tenisu, priređen da se raščiste neke nedoumice i da ne bude prolivena krv. Nego, princeza Leonora d' Este je izvrsno igrala šah. Tu se po dvoru motao i neki čudni princ glazbenik, jer je došao da uzme ruku princeze Eleonore d' Este. Ona ga se malko pribojavala jer ipak je ovaj nedugo prije toga ubio svoju prvu suprugu, doduše opravdano.

***

Benedetto Varchi je bio optužen za napastovanje mnogobrojnih dječačića, a znao je dobiti i nožem u utrobu kao nagradu za slanje udvornih pisama deranima. Baš bezveze. Vergilija nitko nije proburazio, on je umirao prirodno u Ravenni. Brindisiju. Napulju.

***

U knjizi o dubrovačkoj književnosti Dunje Fališevac postoji poglavlje pod nazivom Face to Face - Dubrovnik kao izazov hrvatskim liricima 20. stoljeća. Autorica u njem piše o dubrovačkoj pjesničkoj avangardi 16. stoljeća. i kako nam se valja suočiti s njom. Zapravo to nije posve točno, ali nema veze. Ionako nam je zanimljivije naredno poglavlje. Tamo citira Krležin Izlet u Rusiju: "Moram da naglasim da više volim demonstracije, ulične strke, štrajkove, parostrojeve, žene, mrtvačke sanduke i sve ostalo prljavo i svakodnevno zbivanje nego slike po Akademijama, Barok i Renesansu. (...) Od onda mrzim Renesansu."

Pa onda govore da je Krleža ženomrzac, a žene mu draže i od Renesanse!

***

Nije Pannonius jedini sjedio sav potresen na grobu pjesnika. Ta i Pietro Bembo se raspekmezio na grobu Petrarcinom. Antonfranceso Doni, velikan pisane riječi 16. stoljeća piše o rijekama ljudi koje su se sljevale u Arquu. Francuzi, Nijemci, pa i oni iz Kastilje. Uostalom, baš kao što je Boccaccio predvidio, kad je rekao da će grob Petrarcin biti popularno izletište kao i Vergilijev. 

***

Mazavci svakovrsni padljivci, išćećeni i kakvi već jesu, udariše zloglasiti. Panjkavci, zlorici imaju prignutje zloći, i malokrat im išta drugo doli rogobore i pakosti naseli praznu glavu.

Znaju se tek uzobjisiti jer ih od začinjan'ja boli glava a velegovoren'je ih prejako smantra. Takav je to živalj, uzoholjena i mlohava klatež. 

***

Zbirka velike francuske petrarkistkinje Louise Labé iz 1555. godine sadrži 27 pjesama, dabome, petrarkistička počela.

No sve je počelo u Francuskoj mnogo ranije, već oko 1530. Tada je u Lyonu osnovano društvo štovatelja Petrarce, pod nazivom Angélique. U book clubu sudjeluje mnoštvo znamenitaša iz učene i plemenite obitelji Scève; tu su Maurice, Claudine i Sybille Scève, ali i jedna Pernette du Guillet kao i Jeanne Gaillarde.

Maurice Scève je na studijskom boravku u Avignonu 1533. objavio da je pronašao Laurin grob. Europa je zadrhtala od uzbuđenja, sveopće ushićenje osjećalo se kamo god bi se okrenuo, od kolonije gubavaca na otoku Pagu pa sve do Pariza, od predgrađa Genove pa sve do Vatikana. Čak je i francuski suveren Franjo I. (nama vazda drugi) bio izvan sebe i sav potresen čuvši ovu veliku i važnu vijest. Nažalost, pokazat će se da je sve to bio tek san, ni groba ni kostura! Lauri ni cvijeće na grob nisu mogli odnijeti.

***

A ni hrvatskoj Lauri, Cvijeti Zuzorić, također. E, to je priča.

***

Ovako, kad je Benedetto, Zuzorićkin muž  (((--- tvrdim, a nijesam prvi, nekmoli zadnji, što će priznat da poetesu nisu baš cijenili mnogi sugrađani, a pogotovu njezine sugrađanke koje su uvidjele da se ova najednom sva oholi i uzdiže -- gradila se, naime drukčijom kada bi šetala unutar zidina, k'o da joj je Stradun modna pista -- kamena lica i tobože sva neshvaćena se nosi Gradom, no kad sorta vanka iznenada se mijenja, ma čim napusti zidine---))) umro, je li, Cvijeta, još mlada, ali ne i tako mlada da se to ne bi samo tako prepoznalo i bilo svima vidljivo, obudovje! Možemo samo zamisliti kako se je negdje osjećala. Ali, ono što sam naumio da kažem je sljedeće: poživjela je o ho ho! Umalo sto godina! Točnije 96 godina. Pokopalo Cvijetu. U Anconi, tamo gdje je i poživjela tolika ljeta, mnogo više nego u Dubrovniku. Cvijeta je ležala negdje ispod crkve San Francesco dei Corteggio di Orfeo, no te crkve danas više nema. Što je bilo? Bilo je to da je 1846. godine elita Ancone - relativno netransparentno - odlučila satrat crkvu. Ma sravnit je sa zemljom!

I sravnilo ju. Tako da ne znamo što je s Cvijetinim kosturom, di je, šta je, a ni kosturom njezina oca, pokojnoga Frane.   

***

Dubrovčani su cijenili Petrarcu, što god tko mislio o tome. Ako nam ne vjerujete sjetite se što je bilo 1507. godine. Tada je, naime, objavljen Ranjinin zbornik. No pustimo sad to.

***

Recimo nešto o Dinku Ranjini, jednom od pionira svjetske kristalografije i pravom rodoljubu. Pričalo se da je dotičnik u svojoj zbirci Pjesni razlike (objavljenoj u Veneciji 1563.) slavio Cvijetu Zuzorić. Međutim, ako je Cvijeta rođena 1555. godine kako se tvrdi, to bi značilo da je njoj tada bilo tek osam godina. Sad, istina je da muž, bio on pjesnik ili ne bio, cijeni žensku ljepotu kao takvu, i ne zamara se godinama kao današnji dušobrižnici. Pa ipak, osmoljeće prepoznajemo kao ponešto kratak vremenski rok za razvoj tek rođene djevojčice u soneta vrijednu sadržinu. Malo je to godina. Čak i da nam je Cvijeta narođena 1552. kako neki borbeno tvrde, i to teško prihvaćam, te bilo bi joj jedva 11 godina. Doduše, tri godine razlike ipak nešto znači, pa ćemo reći da je moguće da ju je Dinko u pjesnima opjevao. Ima sumnjičavaca, istina, bilo ih je jučer, a bit će ih i sutra. Recimo, M. Valjavec u svojoj knjizi iz 1891. godine kaže, "Za takijem djetetom, sumnjam da je Dinko plamtio!" Pa dobro, neka mu bude.

***

Paulus DeManus u raspravi pod nazivom Defacement iz 1548. napada dubrovački establišment zbog neodgovornog operiranja otpadnim vodama i kanalizacijom. Kažu da je to prvi ekološki traktat uopće. Trijumf hypotyposisa, kažem ja.

***

Možda nisam zaplakao pred Danteovim kostima, ali bogami nije mi bilo svejedno onomad u Rimu (2005. godine?) kad sam ušao u Panteon i uočio Rafaelov grob. Taman me krenuše obuzimat emocije, kadli se dogodi nešto što nisam očekivao ni u snu. Samo da dodam da je riječ o priči koju sam preradio u anegdotu, svjesno i metodički, ali ne zbog samoljublja, već naprosto zato što je zaslužila oratio illustris, pa sam je znao i ispričati u društvu prijemčivom za storijele takva predznaka. No za tu anegdotu imamo vremena.

***

Elizabeth Deeds Ermart tvrdi da je naš pogled na historiju još uvijek - historicistički. Proizvodnja optičke iluzije gdje se temporalno polje organizira u ograničene segmente smještene u neutralno, homogeno polje - historijski prostor. Historijsko vrijeme od 19. stoljeća nastupa kao neutralni medij analogan neutralnom prostoru. To 'ljudsko vrijeme' je medij u kojem se iskazi modernosti mogu razmotati.

I što bi mi sad trebali? Ljudima je uvijek netko drugi kriv, tako je bilo, a bojim se da će tako i biti. Ovoj su krivi svi redom od Masaccia pa do Piera della FrancesceUccella, a možda i dalje, do Leonarda i ostalih. Da joj nije je kriv i Fra Angelico možda?! Uokvirili smo vrijeme i razobličili ga, hoće kazati, možebitno citira Husserla: pa neka samo govori. Mi smo svoje rekli.

***

Piero di Cosimo je fantazija što stalno kruži oko praznog središta, vakuuma nastalog orgijastičkom provalom moći obitelji Medici, za koje ne radi. Radi za potisnuti establišment. Vespucci. Strozzi. Pazzi. Borghese. Tesori. Meni se čini da je Vasari uznemiren time.

***

Makrobije, antički pisac danas slavljen kao začetnik moderne makrobiotike, prenio nam je riječi iz starijeg teksta, slavnih Atičkih noći. E, tu se tulumarilo i lijevo i desno, ali sve obavijeno velom tajne. 

***

Tasso je bio radikalan ženomrzac. Ali ne uvijek, i ne izraziti. U Oslobođenom Jeruzalemu je maštao i da ga siluju. Pa ipak, pustimo sada to. Pisao je našoj Cvijeti, što nam govori mnogo o tome što je i tko je Cvijeta Zuzorić. Ljubomornima usfalilo, no pametnome dosta.

***

Tasso rastrojen, pa ga odvodi u Santa Annu 1580. godine, iste one kad je objavio Discorso della virtu feminile e donnesca, tekst posvećen Leonori Gonzagi. Riječ je o raspravi o tome imaju li žene privatne i 'javne' vrline, pa su stoga i manje junački nastrojene od hrabrih muškaraca. Tu su uz njega krenuli brbljati i drugi glasovi, poput Tukidida koji je preuzeo Aristotelovu mizoginu poziciju, odnosno Plutarha, koji, dakako, govori u ime Platonovo, a znamo da on nije bio alergičan na žene kao Aristotel. I drugi su se glasovi upleli u raspravu u Tassovoj glavi.

(Vrijeme ide, a glasova sve više./ Entropija bubnja, ne da mu da diše!) Eto, tako je jedan kasniji pjesnik opisao zbivanja u glavi Tassa.

To stručnjaci za Tassa nazivaju 'model inflacije glasova u Tassovoj glavi'. Danas je taj model manje-više prihvaćen, no odnedavna je sve više glasova koji predlažu nove modele.

No to ionako nije nešto što bi nas trebalo zanimati.

***

Historija je nepravedno tretirala Sodomu. E, to nam je bio ćaknut majstor. Rođen kao Giovanni Antonio Bazzi u Vercelliju 1477. od 1512. bio poznat pod nadimkom Il Sodoma. Pao mu grah savršeno, jer Siena baš tada kao nikad prije patila od nedostatka vrhunskih slikara, a u Rimu gdje je kadikad boravio pontifeksi se taman posvjetovili kao nikad prije, a bogme ni poslije. Doduše, Julije II. ga nije posebno volio, no njegov nasljednik Leo X. bogme jeste. Sodoma nije oduvijek bio znan pod tim imenom. Prethodno su ga zvali Il Mataccio, to će reći Ludonja, pače Manijak. Cijenjen i omiljen među besprizornim polusvijetom i raskalašenim življem, pogotovo kao nenadmašan vicmaher i kreator odurnih i neponovljivih prostota. Ostao nam je sačuvan tek jedan njegov nenaslovljen sonet, s početnim stihom "Joj što volim Udine, dragoviću moj."

***

Dubrovački establišment, odnosno obitelji Gučetić, Gundulić, Kaboga, Bunić i još neke druge dobre i vrijedne loze bit će predmetom našeg interesa.

***

Sodomu je proučavao i veliki stručnjak za maniriziam, Gustav Rene Hocke. Sodomi je posvetio čitavo poglavlje u znamenitoj knjizi Die Welt als Labyrinth, Manier und Manie…, pod nazivom Sodoma i figura serpentinata. Inače, Hocke je omrznut od mnogih. Recimo E. Nyholm odrješito i bez imalo krzmanja i bilo kakvog sustezanja ovako zbori: "Doista, u njemu se suočavamo s gomilom zbrkanih naklapanja što ispunjavaju preko 250 stranica ne sadržavajući ništa osim beskonačnih ponavljanja, tračeva i nebitnih detalja."

Nije mu za zamjeriti, Nyholmu. Ocjenjuje taj rezolutno, ali pravično!

***

Bio je lijen majstor, mili Sodoma, posebno u kasnijoj fazi. Tako barem kaže Vasari. Pazi ovo, nije mu se dalo raditi studije, kartone za freske. Svejedno stekao stanovitu slavu.

***

Mrzim Rafaela, a sad ću reći i zašto. Atenska škola je korištenje oka kao ideološkog oruđa. Lobotomiziranje beznađa kao jedinog mogućeg, trijumf historijskog vremena nad mitskim. Trijumf oka. Rafaelov genij, genij linearnog vremena, smiješna je predstava iluzije konsenzusa. On je konformist.  

***

Sodoma je ali baš na sliku i priliku vremena: neuglađena, neuvijena, nabusita, naprasita, nemarna no nadmena ništarija. Al zanimljiv, to ćemo mu priznati! Sklon neumjerenoj kopulaciji. Raspikuća i cirkusant, ali dobrica. Razbludan i povazdan jebežljiv, istančana ukusa kalibrirana na prvoklasne momčiće. Kad govorimo o okusu i ukusu, sjetimo se znamenitih riječi koje je zapisao Derrida (zacijelo ih je i izgovorio u nekoj prilici): reveler znači začiniti ali isto tako znači i pokajati se. No, pitam ja njega, aj ti reci jel znači jedno i drugo u isto vrijeme? Da mi veli 'da, znači' posumnjao bih da mi filozof laže, iako bi poslije porazmislio o tome, jer njegov umotvor posjeduje stanoviti 'gravitas', da tako kažem.

Al tko će ga znati što mu se motalo po glavi, Sodomi?

***

Vasari je, pak, smatrao Salviatija ponajvećim slikarom svog vremena. Salviati, koji je kao mladić šegrtovao u radionici znamenitog, ali i enigmatičnog Affetaccia (1499.-1527.), dobio je ime poradi neumjerenog uživanja Salvije divinorum, potentne halucinogene žalfije sadnicu koje je na Zemlju prema legendi donio sam Dioniz, inače vrtlar stanovita ugleda. Salviati je – navodi Vasari u Životima slikara - bio ekscentrik, luckast ali simpatičan i bezopasan po okolinu. Tvrdio je kako je uz pomoć salvije stekao moć nad vremenom, te kako je ovladao "vremeno-prostornom sprezzaturom" (što možemo prevesti kao 'lakoća izraza' ili 'kreacija bez vidljivog naprezanja' – taj pojam javlja Castiglione u glasovitom Cortegianu). Poznato je kako je u jednom od 'putovanja' posjetio grčkog slikarskog giganta Apela.

Vasari javlja (Vitae 1568., str. 271) kako u jedinom odlasku u budućnost Salviati vodi inteligentan razgovor sa "slikarom ljupkog stila, u dalekoj budućnosti gdje ljudi jezde golemim gradovima bez konjske zaprege, uz pomoć paklenih automata". Ovaj segment iz Vita dugo je bio točkom prijepora, a neki stručnjaci nastojali su i odgonetnuti, dakako u zabavičnom i žovijalnom tonu, koji je to grad Salviati posjetio i s kojim je slikarom razgovarao. Recimo Scipione Arabesco objavio je da je slikar iz budućnosti Cabanel, a da se razgovor 'dogodio' 1899. u Parizu.

***

Eros je prvi među pridošlicama, sin Kaosa i Geje. Na koju stranu će poći?

***

Opačine protuprirodne kojih se nagledala Aretinova palača u Canal Grandeu u Veneciji nisu ništa naspram kuće Sodomove. Ni Aretinov majmun što mu ga je na dar dao njegov dobar drug, gusar i sultanov agent Barbarossa nije se nagledao tolika grozomorna bluđa nadasve bestijalnog počela kao što su to morale životinje u Noinoj Arci, kako je iznenađujuće tolerantna sienska javnost prozvala kuću Sodomovu.

***

Mislim da je ionako kasno. Nikakva konstanta me ne može utješiti, nema tog poklona numerologije. Ne mogu lijepiti razbijene komadiće svoga života kao Marcel Duchamp. I zato su mi dosadni svi ovi koji se bave aleatornim. To je ocean glupana. Zar ne vide da je planiranje i slučaj u biti jedno te isto, hoću reći da vodi jednom te istom? Ja samo katkad vidim, i to rijetko.

***

Lijepo je Sodoma poživio. Noć mu se konačno spustila 14. veljače 1549. godine. Prema legendi, u pakao ga otpratiše trojac Erosa, koji ga za nagradu zbog njegove duhovitosti i desetljeća bestijalnih viceva odvedoše pod oblake da vidi kristalna vrata Nebeskog Jeruzalema, e da bi se s njim zatim survali natrag prema zemlji, pa kroz ždrijelo Etne pravo na eskalator Lažljivog što povezuje Purgatorij s Paklom. Po njem se kao po rolerkosteru uz pratnju nekog lascivnog rimskog pjesnika spustio među osuđenu raju, gdje i dan danas nasmijava ohole i bludične. 

***

Preskočimo sad Francusku, gdje su 1554. Marc Antoine Muret i Memmius Fremiot bježali iz Toulousea (da bi ipak bili uhvaćeni pa spaljeni na lomači) i skoknimo do Iberskog poluotoka, jer tamo se ima što vidjet!  Portugal!

***

Jedan od onih što je najoštrije osuđivao pederaste i sodomite, davao ih mučiti i ubijati, cijenjeni sudac Prospero Farinacci, i sam je podlegao kušnji Belzebubovoj. Naime, 1595. otkrilo se da ga pohodi 16-godišnji paž, neki Berardino Rocchi. Srećom pa je papa Klement VIII uvidio da su tu nečista pitanja u igri pa je udijelio oprost Farinacciju.

***

Međutim, papa Julije III. je pokupio 1547. godine 13-godišnjeg momka i uzeo ga za ljubovanje, čak se i hvalio vještinama u krevetu svog ljubavnika poletarca. Nakon toga je malo i prekardašio i imenovao malog znalca kardinalom, na negodovanje ljubomornika i zlorika. Kardinal Inocent, tako ga je nazvao.

***

Slikar fra Filippo Lippi jest bio pobožan, ali je volio i otimati opatice zbog vlastitih nahođenja. Francesco Colonna također je vodio pustopašan život, za jednog popa. Pa i onaj Pompinio, Tizianov sin raspikuća i kockar. Dobro je učinio Aretino kad je pisao Gonzagi da ga silom raspopi. Pa ipak, fra Angelico je slikao vlastitim suzama.

***

Kad se dogodila ta trauma oko koje se obavio neprobojni užas naših života?

***

S druge strane medalje pozdravlja nas čestiti Guido Reni, koji je napustio svijet, a da nasladu osjetio nije. Stendhal ga je posebno sladio, a znao bi se sav raspekmeziti kada bi promatrao Renijeve slike. Na kraju je zbog prekomjerne emotivne reakcije na Renija (tek malo manje na Perina del Vagu, Affetaccia, Andreu del Sarta, Lorenza Lotta, i, trebamo li to i spominjati, Correggia i Parmigianina) bio primoran posjetiti liječnika koji mu je na njegovo "zaprepaštenje kazao da pati od Stendhalova sindroma" (Stendahl: Kontemplacije priučenog Kartuzijanca, 1834., str. 433). Tko je bio taj zagonetni liječnik?

***

Nedavno je grupa hrvatskih povjesničara umjetnosti okupljenih u društvo 'Schiavi' došla do otkrića koje je odjeknulo. Giorgioneova ciganka sa slike Oluja kao i nekoliko metara oko nje, sve do prikaza antičkog stupa koji je identificiran kao Francesco Colonna, jest san koji sanja ciganka sa slike ferarskog majstora Boccaccia Boccaccina. No to se ionako znalo. Otkriće je da je sve to san lava sa slike San Carinika Rousseaua

***

Sotomayor nije preskočio ništa kada je riječ o učenju. O znanju. Luis Carrillo y Sotomayor (1582.-1610.) ostavio je djelo pjesničko nedotjeranim. Jer je umro. Nema veze, kad nam je namro Libro de la erudición poética (Knjiga o pjesničkóm znanju). Taj aristokrat duha je zagrmio! poezija nije za svakoga, poezija nije za puk, jer puk je ružan, a poezija nudi težinu. U pjesmi je važna njezina oplata, a ona se kroji znanjem, bremenitošću. Važna je enkrustacija, da tako kažem, iako sam se možda mogao i bolje izraziti.

***

Sotomayor umre mlad, a učen.

***

U Gongori živi duh Sotomayora. Gongora je propjevao zarana. O satovima: zvjezdanom, vodenom, pješčanom itd.

***

Cariteo (Gareth) je prebjegao iz Katalonije u Napulj 1465. i počeo pisati tekstove po uzoru na Kanconijer. Svoju je Lauru nazvao Luna. Taj napolitanski krug štovatelja Petrarce nazvaše - kariteancima!

Ja o tome nemam posebno mišljenje.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.