Utorak
29.09.2015.

Društvo mrtve prosvjete




Extra_large_oxfam
Foto: Oxfam (Flickr)
A+ A-

Ide vrijeme prođe rok, evo štrajka skok na skok. To bi otprilike bio sukus razmišljanja većine građana o štrajku u hrvatskim školama. Štrajk se takvoj 'većini', da ne kažemo 'javnosti', ukazuje ne kao posljednje sredstvo djelovanja jedne potpuno ponižene skupine ljudi, već kao odvratna, pragmatična i beskrupulozna mužnja proračunskog vimena iz kojeg ionako već dugo tek sporadično nešto kapne. Zato i ne čude rezultati ankete Jutarnjeg lista gdje je na postavljeno pitanje 'Je li opravdan zahtjev za 4 posto većim plaćama za SVE nastavnike u školama i na fakultetima?' oko dvije tisuće ljudi odgovorilo negativno, dok se tek nešto više od tisuću ispitanika slaže sa zahtjevom za povećanjem plaće.

To, zapravo, uopće ne treba čuditi s obzirom da se hrvatski mediji natječu tko će imati više tekstova u kojima se napadaju prosvjetni radnici zbog ovako drskog čina kao što je štrajk. Uostalom, već sam način na koji je pitanje postavljeno sugerira odnos anketara prema temi, gdje ono 'SVE' posebno upada u oči, što je samo potvrđeno sljedećim tendencioznim pitanjem koje praktički odgovara samo na sebe: 'Bi li podržali model plaća u prosvjeti, prema kojemu bi one ovisile o kvaliteti ishoda obrazovanja djece?', na koje su, sasvim je jasno, ispitani aklamacijom odgovorili: DA! 

Sasvim je jasno da je katastrofalno stanje u gospodarstvu i približavanje parlamentarnih izbora idealno stanište za razvoj lažnog morala i zauzimanje nadmene pozicije u odnosu na nastavnike; odatle ogroman broj naslova poput ovog: "Ima li štrajk nastavnika u ovom trenutku prioritet pred pravom djece na obrazovanje?" Iako bi se u nekim drugim okolnostima i mogli prikloniti stajalištu prema kojem je štrajk u potpuno osiromašenoj i besperspektivnoj zemlji ususret izbora vrlo ružan i socijalno potpuno neosjetljiv čin, to naprosto ne vrijedi kad su u pitanju prosvjetni radnici. Naime, riječ je o zanimanju koje je posljednjih godina, čak i desetljeća, najviše degradirano u hrvatskom društvu, zbog čega je svaki oblik političke borbe potrebno podržati. Pa čak i ovo što se sada događa. Nažalost, štrajk je, sasvim predvidljivo, za posljedicu imao snažan reakcionarno-liberalni backlash.     

Na jednom od najčitanijih hrvatskih portala Index.hr danas je objavljen tekst tendencioznog naslova: Hrvatski prosvjetari imaju dobre plaće, loše rezultate i nije ih briga što će država bankrotirati. Autor, stanoviti M.R., u svom nemuštom tekstu svoj napad na zle prosvjetne radnike ('prosvjetare') temelji na nekoliko premisa, od argumenta da nastavnici imaju veće plaće od nekih istočnoevropskih kolega pa do toga da je izuzetno zločesto tražiti veće plaće ako učenici u Hrvatskoj imaju ispodprosječne rezultate u odnosu na druge evropske zemlje. Dakako, M.R.-u ne pada na pamet upitati se je li razlog tome zaista loš rad hrvatskih prosvjetnih radnika, ili problem možda leži negdje drugdje, primjerice u zastarjelom obrazovnom sistemu kao i u dubokoj zaostalosti cjelokupne hrvatske znanosti i školstva, devoluciji na kojoj se sustavno (!) radilo proteklih 25 godina.  

Taj naš monsieur M.R., kao i svi M.R.-ovi ovoga svijeta, ljudi su koji ne osjećaju nimalo zahvalnosti svojim učiteljima, a njihovo duboko humano djelovanje shvaćaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Takvi ljudi često osjećaju da sve što su uspjeli ostvariti u životu nije dijelom i zbog dobrog rada svojih učitelja, već usprkos njima, te se smatraju mnogo pametnijima. Zašto su pametniji? Kao prvo, zato što nisu učitelji. Jer, pitaju se svi tuzemni M.R.-ovi, tko su zapravo ti naši učitelji? Odgovor je: sumnjiva lica. Jer zašto bi itko normalan, stručan i pametan htio biti učitelj ili nastavnik u Hrvatskoj? Drugim riječima, to su vjerojatno ljudi koji nisu mogli postati ništa drugo, ništa bitno, ništa 'doista važno'.

M.R.-ovi su zagovornici one kretenske američke teze those who can do, those who can't – teach!, no usprkos tome zaboravljaju na činjenicu da je američko školstvo, a da ne govorimo o visokom školstvu i univerzitetima, sto svjetlosnih godina ispred hrvatskog. Upravo takav pogled na prosvjetne radnike u Hrvatskoj, duboko nepoštivanje njihovog rada i općenito krucijalne važnosti njihovog posla za cjelokupno društvo, doveo je do trenutačne situacije. A to je situacija u kojoj je zbog društvenog prezira - usprkos deklarativnim verbalnim kolačićima koje društvo po potrebi proizvodi i gdje se lamentira o značaju učiteljskog posla, njegovoj vrijednosti, važnosti, humanosti i tako dalje i tako bliže - samopoštovanje učitelja i nastavnika svedeno na najniže moguće grane.

Sve se to, dakako, ogleda i na ponašanju i sveopćem stavu djece prema svojim učiteljima, prema kojima su odavno izgubili bilo kakvo strahopoštovanje. Ako je ovaj prvi dio riječi 'strahopoštovanje' možda i bilo poželjno izgubiti, drugi svakako nije. Djeca nam, kao najčišće i najnevinije ogledalo jednog društva, savršeno precizno pokazuju do čega je doveo prezir prema zanimanju koje se, usput budi rečeno, u nekim zemljama (u čemu, posve predvidljivo, prednjači Skandinavija, na čelu s Finskom) postavlja na pijedestal, kao najvažnije zanimanje u društvu koje želi biti zdravo. Zbog čega je u tim zemljama taj posao i sjajno plaćen. No to M.R.-u uopće nije važno. Njega zanimaju neke druge, mnogo bitnije stvari. Pa tako kaže:

"U prilog povećanju plaća prosvjetara ne ide ni činjenica da broj učitelja i profesora u Hrvatskoj konstantno raste, dok istovremeno broj učenika, zbog iseljavanja i općenito loših demografskih kretanja - pada."

A onda, govoreći o lošem radu učitelja, nastavnika, kaže i sljedeće: "Da hrvatski obrazovni sustav postaje besmislen, i služi sam sebi, osim podatka da najveći dio novca odlazi za zaposlene u sustavu, pokazuju i rezultati koje učenici ostvaruju na međunarodnim testovima."

Dakle, hrvatski obrazovni sustav je besmislen, ali ne zbog konkretnih stvari zbog kojih ga se takvim zaista može percipirati, već zbog činjenice da 'najveći dio novca odlazi za zaposlene u sustavu'. Pametnome dosta.

***

Školski program, štoviše, cjelokupni sistem, nevjerojatno su zastarjeli. Općenito, način rada u školama naprosto je krivo postavljen. Učenici za vrijeme školovanja toga većinom nisu svjesni (iako to zasigurno osjećaju), niti ih je u njihovim godinama previše briga za to.

"Stalno nam se trubi u uši kao da se nalijeva u kakav lijevak, a naša je dužnost samo da ponavljamo ono što nam je rečeno". Ova rečenica nije izjava nekog hrvatskog maturanta, već Michela de Montaignea (1533-1592), koji je u svom eseju O odgoju, posvećenom grofici Diani de Fois koja je u vrijeme pisanja bila trudna, pokazao kako se ne treba poučavati djecu. Međutim, ni 450 godina kasnije, ljudi koji očekuju dijete ne mogu očekivati ništa više od ovog, posve pogrešnog principa nastave, barem ne u Hrvatskoj.

A tome svakako nisu krivi nastavnici i profesori, već cjelokupni obrazovni sistem, koji konzekventno dovodi do degradacije visokog školstva i znanosti u Hrvatskoj.  

Školska nastava koja je organizirana tako kako je organizirana, s nalijevanjem podataka učenicima u mozgove, bez dubljeg razumijevanja građe, dovodi do cijelog niza paradoksalnih situacija. Primjerice, učenici su, posve apsurdno, prisiljeni čitati ovaj Montaigneov esej već u prvom razredu srednje škole, iako je riječ o tekstu koji uopće nije primjeren njihovoj dobi. A ako ga i uspiju dobro pročitati i shvatiti, samo će uvidjeti svu zatucanost društva u kojem žive, škola koje pohađaju i programa koji su prisiljeni usvajati.

Svaki nastavnik koji pokuša organizirati nastavu na drukčiji način, tražeći od učenika drugi tip rada i razmišljanja, nailazi na prvotni šok kod samih učenika, zazor i zbunjenost kolega nastavnika. Zbog toga sve to nemilo podsjeća na antiintelektualnog profesora kojeg glumi Robin Williams u Društvu mrtvih pjesnika.

Mi, nažalost, živimo u društvu mrtve prosvjete, koju nisu ubili prosvjetari svojim zahtjevima, već samo društvo, koje bi trebalo imati najveću korist o njih. I zato ovaj štrajk ne treba promatrati u okviru real-politike, već kao iskaz bunta ponižene skupine ljudi.

Onih ljudi koji su prisiljeni raditi na način koji se u potpunosti kosi s Montaigneovim naputkom o poučavanju:

"Neka odgojitelj pusti dijete da prosije na sitno sito i neka mu ništa ne smješta u glavu samo svojim autoritetom i na vjeru; neka Aristotelovi principi ne budu za njega načela, kao ni principi stoika ili epikurejaca. Neka mu se izlože različita shvaćanja, on će izabrati ako može, ako ne, ostat će u sumnji.

Samo su budale sigurne i nepokolebljive."

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.