Četvrtak
16.05.2019.

Dear Joannas




Extra_large_5680570383_7d914f3e32_z
Stanley Spencer - The Village Lovers (1937), detalj
A+ A-

 

Draga Jolene

Šaljem ti ovo pismo iz jednog jedinog razloga. Htio bih da te zamolim da se ne miješaš u njezinu vezu. Sad vjerojatno misliš na čiju vezu misliš, na koga misliš. A što misliš? Na Dollyčinu vezu mislim. Pa te evo ovim putem molim, ne miješaj se u njenu vezu. Možeš imati bilo kojeg muškarca, Jolene. To ti nitko neće osporiti. Zašto onda baš njezinog, baš onog Dolly Parton? Eno ih par milijardi drugih, biraj, ima nas svakakvih, ovakvih onakvih, duševnih, bezdušnih, košarkaša, Slovenaca, milenijalnih gejmera, kipara, pa još i ohoho drugih. Eto ti i mene Jolene, i ja spadam među žive, među žive muškarce, mada teško dohvatljive. Tebi zacijelo nerazumljive. To nalaziš privlačnim, razum ionako ne tražiš. Tražiš heroja ovoga svijeta, ili onoga, svejedno. Istina te ne interesira, nevažna ti je. Ali vjeruj mi da je ne samo važna, ona je jedino što je doista važno. Uključuje i akciju, Jolene, a da ne ulazim isuviše u njezino porijeklo, odakle dolazi i gdje izvire. Ma, zapravo ući ću, i više nego isuviše. Izvire iz dubine apsolutne ljubavi. Odsjaj koje je vidljiv u plitkoj krvavoj dubini čovjeka. Shvati da govorim o onome što leži u plićaku moje tupave rascvjetale nutrine. Vapaj iz dubine, u ovom slučaju iz pličine, prsne ponad površine i poleti u tamu, kao blistavo lansiranje spritea što para saturirano noćno nebo živog čovjeka, okorjelog fotonskog bića.
Uglavnom, opcija je bezbroj, Jolene. Barem porazmisli o mojoj molbi, puno bi mi to značilo. Osim ako sam zakasnio s ovim pismom jedno 40, 50 godina. I to je moguće. No ako nisam, porazmisli, Jolene. Eto, samo toliko.

Budi mi zdrava i čila,
Tvoj drug, ma što drug,
Prijatelj

P.S. Vrijedi dogovor za večeras, vidimo se.

 

Draga Dolly Parton

Mada smo se ne jednom upoznali, ja sam tebi nepoznat. I bolje je da tako ostane, vjeruj mi. Dovoljno je da zamisliš da ti se obraća netko tko ti želi dobro, sve najbolje zapravo i to u svim smjerovima, pa i preko granice. Kao neki glas iz divljine, tih i sada nažalost pomalo alergijski nazalan, no prvenstveno dobronamjeran. Pišem ti samo kako bih ti izrazio podršku, ja ti oduvijek želim sve najbolje. Čini mi se da sam ti to već objavio. Neka, mogu i više puta. Otkad znam za sebe znam i za tebe, tako smatram. Još od tada, dakle otpočetka, osjećam simpatiju prema tebi, tvoj sastav duše mi se čini blizak, iako ti relativno slabo poznajem opus. No i više nego dobro poznajem pjesmu u kojoj si zamolila Jolene za milost - da nađe u sebi malo empatije pa da se ne pača u vezu tebe i tvog muškarca. Štoviše, smatram je jednom od najljepših, najtoplijih i najdivnijih pjesama koje sam ikad čuo. A čuo sam mnoge, ne pretjerujem kad to kažem, puno sam čuo jer muzike mi nikad dosta, čak i pretjerujem. Nego, da skratim priču: urgirao sam u tvoje ime kod Jolene, rekao joj sve što mi je na duši u vezi čitave ove zavrzlame. Više od toga ne mogu. Doduše, mogu. I hoću. Vidjet ćemo hoće li biti išta od toga. Mogu te osloboditi i onog odvratnog Portera Wagonera, samo ako kažeš. A ako te cijela ta priča više ne zanima, dakle ako je sve ovo uzaludno, nema veze, ja sam morao dati svoj mali obol, jer sam slušajući tvoju divnu pjesmu po tko zna koji put po tko zna koji put začuo veliku bol u tvom potraživanju.

Najbolje želje, Dolly, želim ti ostvarenje najboljih želja, stvarno bih volio da ti se ostvare.
Tvoj suputnik   
En Es

 

 

Draga June Carter

Taman sam ti mislio uputiti pismo zahvale što si tako odrješito stala na Dollyčinu stranu, ili onu Jolene, svejedno, jer volim ih obje; kao što i sama znaš ima me napretek pa to i nije neki problem, meni. No, draga moja June, tada malo pažljivije poslušah tvoju pjesmu. Malo je reći da sam se ražalostio. Znam, reći ćeš: "A što se ti petljaš anonimus plus?" I ne kažem da nemaš potpuno pravo. Pa ipak, samo sam iskren, tako tvrdim. I ostajem pri svome, dakle držim se onoga što sam maločas rekao.

Voli te i poklanja ti se tvoj veliki 
Poklonik

P.S. Priznala si mi zadnji put (da, taj put) da te zanima ova problematika pa ti šaljem prilog:

Rekao sam ti da ne mogu razmišljati o tome pod tušem. I da ću poslije. Jesam. Dakle, ovako: ja sam oduvijek mogao doći do cijelog niza zaključaka o onima koje se naziva intelektualcima postavljanjem tek jednog pitanja o Paulu Valeryju. Ako bi se pitani pravio da ga dobro poznaje, voli, poštuje ili što ti ja znam, odmah znam da je izvitoperen, na ovaj ili onaj način. U svakom slučaju, znam da je lišen nježnih kvaliteta poput mudrosti i dobrote. Svakako ljubavi. Da je luda lažljiva, bez i najmanje iskrene kretnje u vlastitoj nutrini. Takav klipan – da, upravo klipan – neprijemčiv je za bol drugoga. On će možda pisati pjesme, pa i tragedije, bavit će se pitanjima poput sudbine, slobode, sudbine i slobode čovječanstva. June, čuvaj se takvih ljudi. Conditio humana mu je konstantno na jeziku, no u stvari će samo raditi na hipnozi jadnika što ga slijede kao aveti u vjerskoj procesiji, sa stanicama za predah gdje se imaju okrijepiti njegovim bljutavim lažima. Uz izraze zadovoljstva i zahvalnosti. Paul Valery, ali i svaka valeriasta kopija što sudjeluje u toj silno elegantnoj valeriastoj povorci, dokopat će se onoga za čim žudi. Takav hvališa bit će uz određene uplive oboružan kombinacijom bezumne inteligencije i impresivna jezična arsenala, sposoban zamiješati bijeli vatromet sitničavih mudrolija koje o! tako neviđeno lako potpaljuju maštu polaznika akademije nadmenih i nezrelih. To je Paul Valery, neumoran u okretanju cerebralne ručke flajšmašine naravnog života. Dobiveno će on zamijesiti uz pomoć klasičnog vezivnog sredstva obmane, uzvišene indiferentnosti. Talog na dnu samovara totalne nezainteresiranosti za druge.

Ljubim te
Paul

 

 

Draga Cindy Wilson

Javljam se iz jednog jedinog razloga, da ti objasnim tko si. Pitala si me onomad, ali objasnio sam ti da nisam za tu vrstu rasprave u takvom trenutku, ludo bi mi to bilo, neumjesno, čak perverzno. Ali sad ću ti odgovoriti na pitanje tko si. Ti si ta koja jesi, bar donekle. Izašla si pravo iz Madison Avenije. Kao stylish jeka, okorjeli ljupki entitet stvoren u rezonantnoj crnoj kutijici smještenoj u Bernaysovoj tintari. Ulje naslikano na celuloidnom platnu. Ispod vidljivog sloja tebe više nema. To jest, ako te ima, rekao bih da si kao neka izmišljena smjesa. Pjena u tami smaragdne uvale, nastala praćakanjem silnog mnoštva nagih silnika koji pocikuju od silnog zadovoljstva dok si međusobno bockaju gluteuščiće tritonćićima. Kojeg mnoštva? Znaš ti kojeg. Recimo... Luciena Freuda. Walta Disneya. Harveyja iz Batmana. Pa i samog Batmana. Poručnika Harveya Keitela. Petra Velikog. Harveya Weinsteina. Vasilija Rozanova. Alberta Einsteina. Svih kraljeva Plantageneta. Villiers de L'Isle-Adama. Thomasa De Quinceya. Sjećaš li se onoga kad te pitao L'Isle(-Adam) "Čija s' ti? malena?" Rekla si mi Cindy da si tada čkomila. Pa je Adam nastavio: "Jesi mamina i tatina?" Na što si mu ti ljutito, pa ipak donekle pristojno, odgovorila: "Ma kakvi. Ja sam: Henryjeva Rollinsova. Sigmundova Freudovljeva. Frodova. Mačka sam, Garfieldova. Marinina Abramovićkičkičininja. Ediečina Sedgwickičina. Grofičina d'Anjouičina. Davidova Bowiejevova. Od Ingrid sam Caven. Jack Parsonsova. Elvisevo sam luče. One Eyed Jackovovova. Maryčina Poppinsičina, ali samo kad je na Poppersu. Alanova Mooreova. Tubalova-Cainova. Molotovljeva. Marijina Cicconičina. Mendeljejevljevljeva. Jeanova Genetova. Belina Četvrtina. Flavijeva Briattoreova. Yvljova Kleinova. Madamičina delličina Lafayettičina.  Andyjevljeva Warholova. Krišnina. El Ron Hubbard me ima rad. Reneovljeva Descartesovljeva. ... 

Prvo sam pomislio da si buncala. Ali sad znam da nisi. Frajerice. Femmice. Fatalice. Faco. Baš si faca. Znaš i Dylana. Da ne spominjem to da si Enkijeva frendica, od davnih davnina. To je tvoja stvar, s kime ćeš se družiti i koga ćeš uzeti za ljubavnika. Pa i poznanika.

Usprkos rečenom, Cindy, moram biti iskren i priznati da me dosta mori s kim se družiš, još više s kime si se družila. Svim se srcem nadam da nisi bila Bonovljeva Voxovovova. Stevenova Spielbergova. Allanova Ginsbergova. Podestičina. Jimmyjeva Savilleova. Podestina. Porterova Wagonerova. Aaronova Spellingova. Arthurova Ceovljeva Clarckova. Georgeova Lucasova. Careva Vespazijanova, uopće bilo kojeg cara, kralja, princa, kneza... 

Ne znam, teško je sve to. Bolje nemojmo o tome. Nemojmo ni o čemu.
Oprostimo se.
Oprostimo.  
Oprosti.

NS


 

Draga Nina Simone

Hvala hvala hvala hvala, hvala ti Nina. Hvala ti, Nino Simone. Stvarno ti zahvaljujem. Prva si nam pokazala da je moguće odreći se onoga što ti se čini važnim, katkad najvažnijim. Onoga što je tvoje, onoga kojeg smatraš svojim. Za kojeg kažeš e on je moj. Moj. Moje. Samo moj. Hvala ti Nina. Imam osjećaj da ćemo uskoro opet razgovarati, da ćemo se vidjeti i jedno drugome odati što nam je na srcu.

U međuvremenu, evo ti informacija za koju znam da će ti biti od određene važnosti. Spremi se na ovo! Dakle: lik što je čudnovato ljubavno zajahao atomsku bombu na kraju onog poznatog filma iz 60-ih je još uvijek živ. Poginuo je tek Peter Sellers. No lik živi, živ je. Ima 102 godine. Nedavno su ga intervjuirali, za posljednji broj Economista prije kraha, pitali su ga koji su mu planovi, da nek kaže. Veli ovaj, ovako: prvo ću zajahati Posejdona. Sirenu, barem jednu. Na više načina. Tome se radujem. A onda ću se okrenuti jahanju meteorita. Dakako, bude li sreće, to jest bar kakvog takvog sedla, jer ipak sam ja već čovjek u godinama, mada vitalan. Volio bih zajahati meteorita ili asteroida pa kroz oblake gdje me već odvede. Iznad Bermudskog trokuta. To je snažan trokut. Može povući i rakete ako ih lansiraš dovoljno blizu, na primjer iz Floride. Povlači brodove i avione, pa ne čudi da je na desetke raketa posrkao. Ne prašta taj vrtlog. Zloćkasti vrtlože, povlačiš stvari u sebe - tako ću mu reći - tko zna koliko si metala već pojeo i provario. Ali neće i nas, mene i meteoritčinu. Mi ćemo to nadvladati, pa hajmo dalje.

Put Južne Amerike. Eto, ja mislim da bi me moglo odvesti do Kolumbije, među smaragdne rudnike usred prašume, gdje siroti rudari za cent dva traže na velikim dubinama zelenu dragocjenost, intravenozno. Mjesečare privučeni venama duboko pod zemljom, pa ih odvede do zelenih klijetki u atriju pretpotopnog reptilskog krvotoka. E mislim da bih mogao tamo da dojašem, kao kakav moćan lovac, silan. Pa će im svima uskrsnuti piramidalni strah, ili polupiramidalni, semiramidalni, e da.
Većini, ako ne i svima.

Tvoj Him 

 

 

Draga Betty Davis

Pobogu Betty, zašto si morala tako javno? Misliš da mi nije dovoljan vašar u kojem sam se našao? Taman se situacija počela smirivati, činilo mi se da sam na konju. Ne znam uopće što da ti kažem. Što tebi itko uopće može reći Betty? Što bi rekao Davis Miles? Što bi rekao Coltrane? Zanima me samo jedna stvar. Zašto? Zapravo, nije da mi moraš odgovarati. Tvoj odgovor bi bio laž, ne nužno svjesna laž; ti naprosto ne znaš bolje, drugačije. Hoćeš li da ti ja odgovorim zašto? Jer, znam zašto. Možda drugi put, Betty, sada ne možeš podnijeti istinu. Tebi nije dobro. Ti nisi dobro. Sve to bi ti bilo nerazumljivo jer si nerazumna. Bezumnoj tebi bi to zacijelo zvučalo kao dociranje, kao da ti popujem. Možda bi i imala pravo, barem u vezi toga. Zato ću te pustiti Betty. Plovi i dalje vlastitim mrakom, u nekim vremenima koja su samo to što jesu, u tebi, vremena, kao neka vremena.

Tvoj Neven

 


 

Draga Siouxsie

Ovim putem ti od sveg srca želim zahvaliti što si se ponudila da se upravo kod tebe održe multilateralni pregovori, da se stvari riješe mirnim putem i da se napokon prestane zveckati oružjem. Također, drago mi je da si se obavezala da ćeš poštovati diplomatsku etiketu, znam da to nije lako u ovoj kriznoj situaciji. Ratovi, glasine o ratovima. Tebi sve to nije nikakav problem, Siouxsie, ti manevriraš elegantno zemljom, bila si posvuda i upoznala svijet. Prođoh zemljom i obiđoh je, veliš kad te pozovu na red, da gdje si nestala. Ti si tu mada se skrivaš, vrebaš kao tat u noći. Nego, čujem da si već dogovorila da ti isporuče hektolitre pića, da opustiš sukubljene strane. Absint, ako se ne varam? Zelenu vješticu. Govore i da si već uredila prostorije za pregovore, čak si ih kažu i ukrasila, i to s 99 luftbalona. Svaka čast. To se zove inicijativa. Evo, iako smo na suprotnim pozicijama u svakom pogledu i dalje se možemo tolerirati i ne osuđivati se međusobno. Ta bar je nama jasno kojim putem valja krenuti, što nam je činiti, to jest kako. Pregovori su jedini način, zar ne Siouxsie? Zar ne? Siouxsie? Siouxsie? Suzi?

Siouxsie?

Iskreno tvoj
Orkan Uragan Pamuk



 

Draga Nancy Sinatra

Žao mi je što si povrijeđena, osjećam tvoju traumu kao vlastitu, koliko je to uopće moguće. Barem nastojim. Nastojim nastaviti pokušavati. Još uvijek je sve to kao nekakav yoyo Nancy, izvan svijeta u svijet, vamo tamo, izvan reda u red, gore dolje. Dakle, dolje. Zasad. Romantičarsko valjanje po nečistom i smiješnom svijetu kojeg razumijem. Krajnje uvrnuta stvar. A ja kao svinja, ali bez inteligencije. Zato sam onaj dan i htio da tako uprizorimo cijelu stvar, sjećaš se, ono kad si se malo prestravila rekavši mi da sam čak i za tebe odviše perverzan, a da si ti i više nego verzirana u perverzijama. No, eto, što da ti kažem? Ništa, draga moja djevojko. Hodat ćemo još zemljom, očito je Nancy. Svatko u svojim cipelama. Tome i služe, to barem ti najbolje znaš. 

Bangbangasto te pozdravljam, o Nancy,

Tvoj Svilar



 

Najdraža Norma Tanega 

Lijepo je što si stala svemu tome na kraj. Na koncu, vrijeme ne treba gubiti na trice. Šaljem ti tek jednu pjesmu kao neku vrstu zahvale na tome što si presjekla sve. Pjesnici, Norma, ajme meni! Pjesnici. Pjesnika ima ovakvih i onakvih. Mahom su ko djeca. Što pametniji to gluplji.
"Ah, koliko su samo pametni ljudi glupi", veli Baudelaire, najbistriji od svih pjesnika, u tekstu o glupavim pjesnicima, recimo o Heinrichu Heineu. Taj je bio smiješna oholica, mada nevažan. Sada pogotovo nebitan, tko bi se bavio svim tim budalicama.

Nije mi ih preostalo mnogo, pjesnika. Tek pokoji, dva ili tri. Svi ostali su se putem osuli poput zvijezda na onaj dan, sfrkali su se i nestali u svitku dementnog daha prošlosti. Nestali u otrovnoj crvotočini vremena. To nije moj problem, nije da patim za time, za njima. Nije da patim za ičime, mada to nije istina. Nisam rekao istinu.

Ali… nešto. Uglavnom, jedan od onih koji su se nekako održali jest Théophile de Viau. Gdje baš on, pitaš, pitaš se.  A, eto, ne znam što da ti kažem, zapravo mi se ne da analizirati i tražiti razloge, zacijelo zato što znam da bi bili pronađeni.

TLAPNJE

Ispred mene gavran lijeće,
poglede mi tmina krije;
dvije lasice i dvije lije
nasred puta svog susrećem;
mojem konju noga fali,
padavica slugu svali;
ukaza mi duh se jedan;
slušam prasak i gromove;
čujem da me Haron zove,
u središte zemlje gledam

(Oprosti mi na upadu, samo da kažem što se zbiva, naime ispisujući ovaj prijevod Theovih Tlapnji razdanili su mi se maločas spomenuti razlozi, sve je sada jasno, meni.).

Potok teče uzbrdice;
na zvonik se krava penje;
krv se toči niza stijenje;
zmije ljube medvjedice;
na vrh jedne kule stare
guje žderu lešinare;
sunce za čas pomrčalo;
usred leda dim se puši;
vidim mjesec gdje se ruši;
drveće se kretat stalo.

                      

Namjeravao sam još narednih nekoliko redaka posvetiti Tesalinkama koje lasom hvataju Mjesec pa kada ga skinu s nebesa traže otkupninu. Nakon toga bih okolnim putem došao do Riđog Pustinjskog Proroka, tj. do priče o odlasku njega i njegove supruge gđe Muhamed kod bračnog savjetnika nakon samo nekoliko godina braka, kada je njoj već bilo devet godina. No neću te sada zamarati time, draga Norma. Skratit će se dani, i tebi i meni i njima. Svima nama. Ostavit ću te sada. Ispunio sam normu, Normo.

Ispunjena je norma.

Foto: cea +; licenca.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.