Srijeda
14.09.2016.

'Želim prodrmati ukorijenjene predodžbe'




Extra_large_gauss
Karl-Markus Gauss (Foto: Franz Johann Morgenbesser / Flickr )
A+ A-

Razgovarali smo s Karl-Markusom Gaussom, gostom Festivala svjetske književnosti i jednim od najvažnijih evropskih putopisaca.

***

Iako ste u Hrvatskoj najpoznatiji kao pisac-putnik, možemo započeti ovaj razgovor u vašem gradu. Dolazite iz Salzburga, u književnom smislu sasvim izuzetnog grada, koji međutim ima sudbinu neke vrste Bedeker-grada, onoga što William Burroughs naziva 'mrtvim muzejom'. Smatrate li da upravo taj karakter grada ima određeni utjecaj na vaš spisateljski razvoj?

Tako nešto zasigurno nije nevažno, međutim tko može sa sigurnošću znati što bi bilo da se rodio na nekom drugom mjestu, makar i u po svemu sličnom gradu? No isto tako, današnji tip turizma, pogotovo onog masovnog, zaista nema nikakve veze s onim tipom istraživanja koji mene zanima i kojim se bavim kada krećem na svoja putovanja. No smatram da činjenica da dolazim iz Salzburga, po svemu specifičnog mjesta, mora imati značajnu ulogu u tom smislu.

Iako su glavni ciljevi svih tih vodiča koji se svaki dan sa svojim grupama razlete Salzburgom nekako povezani s muzikom, Salzburg je zapravo grad jednako tako nevjerojatne književne povijesti. Tako je bilo nekada kada su u njemu pisali ljudi poput Georga Trakla ili, kasnije, Thomasa Bernharda, no tako je i danas, sa sjajnim autorima poput jednog od najvažnijih romanopisaca zadnjih desetljeća, velikog ali iz nekog razloga ne toliko poznatog Waltera Kappachera…

Slažem se s takvom ocjenom Salzburga, koji je zaista i u tom smislu izvanredno mjesto, što je bez sumnje u sjeni zbog svega ostalog što se veže uz ovaj grad. Drago mi je da spominjete Waltera Kappachera u tom kontekstu, a pogotovo kao velikog pisca. S takvom ocjenom se u potpunosti slažem. No, iz nekog razloga je zaista činjenica da on kao pisac desetljećima nije dobio priznanje koje svakako zaslužuje. Sve donedavno čak i u Austriji nije bio previše poznat autor, naravno, izvan konteksta ljubitelja i poznavaoca književnosti.

No, u zadnje vrijeme to se ipak promijenilo, te Kappacher, makar kao star čovjek, ima status kakvog je trebao imati odavno. Štoviše, sada pod stare dane počeo je i zarađivati od knjiga, pa je tako primjerice njegova zadnja knjiga u Austriji prodana u više od 50.000 primjeraka, što je donedavno bilo potpuno nezamislivo. Meni je izuzetno drago zbog toga. Naime, nas dvojica smo prijatelji dugi niz godina. Iako, treba reći da smo nas dvojica u karakternom smislu, a da ne spominjem književnost, potpuno drukčiji, gotovo suprotni. No, tko zna, možda su takve stvari zapravo dobre za prijateljstva, pogotovo kad je riječ o piscima.

Vi ipak spadate u mlađu generaciju pisaca od njega, iako kada čovjek pogleda vašu bibliografiju, koja broji preko 25 knjiga, možda bi pomislio upravo suprotno. U austrijsku književnost ušli ste veoma mladi, još početkom '70-ih.

Pisanjem, ozbiljnim pisanjem, počeo sam se zapravo baviti netom nakon studija. Tada sam još imao iluziju da ću biti pisac i da ću od toga živjeti. Ubrzo sam shvatio da to nije moguće i malo sam morao modificirati stvari. Već sam tada krenuo sa strategijom koju sam zapravo zadržao sve do danas, a koja se sastoji od tri različita aspekta: pišem knjige, uređujem časopis Literatur und Kritik te objavljujem članke u novinama i časopisima.

Tada sam to morao raditi ne zato što sam to htio, već iz nužde, no takva je situacija ostala sve do dana današnjeg. Tako u pravilu objavljujem jedan članak tjedno u novinama ili časopisu, a od sredine '80-ih uređujem književni časopis. Tu su, dakako, i moje knjige. Kao što vidite, ne mijenjam se mnogo.

Koliko vam je kao piscu važna činjenica da vas ljudi čitaju?        

Zapravo mi je važna. Možda je to i najvažniji razlog zašto objavljujem tekstove u novinama i časopisima, što nije više nužno zbog novca. Sada mi je glavna motivacija činjenica da sudjelujem u nekoj vrsti foruma, te da postoji mjesto gdje će moj glas čuti i ljudi koji možda neće čitati moje knjige.

Što se tiče knjiga, to je teško reći, jer pisac zapravo nikada ne zna koliko je stvarno čitan. Ja ne mogu zaista znati koliko je ljudi u Hrvatskoj pročitalo tih nekoliko knjiga koje su izašle u prijevodu. No, ipak možete pretpostavljati da vas negdje čitaju, makar zbog činjenice da je u određenoj zemlji objavljeno više vaših knjiga, što se možda ne bi dogodilo da su prošle posve neopaženo.

Zanimljivo je da ste jako prisutni u Srednjoj i Istočnoj Evropi, dok recimo na engleski uopće niste prevedeni. S druge strane, u Poljskoj je vaš izdavač još jedan od poznatijih evropskih putopisaca, Andrzej Stasiuk. No čini mi se da ste u autorskom smislu gotovo jednako udaljeni od njega kao od ranije spomenutog Kappachera…  

Tako je, Stasiuk objavljuje prijevode mojih knjiga u svojoj izdavačkoj kući Czarne. Zbog toga su, recimo, u Poljskoj objavljene i dvije doktorske disertacije koje za predmet istraživanja imaju moje knjige. Ovo što kažete za Stasiuka i mene drži vodu. Zanimljivo, jedna od spomenutih disertacija upravo se bavi tom suprotnošću. Ako se ne varam, njezin je naziv nešto poput Stasiuk i Gauss – dva načina pisanja o nepoznatoj povijesti evropskih zemalja.

Umjesto svođenja vašeg djela na putopisnu književnost, bilo bi je bolje nazvati samo širim pojmom nefikcionalne književnosti. Naime, čini mi se da zazirete od običnih reportažnih tekstova i da je putovanje samo pogonsko gorivo pisanja…

Slažem se. Kada pišem o takozvanoj nepoznatoj povijesti različitih zemalja, rekao bih da je ključno nekoliko stvari, no svakako je prva i najvažnija to što želim pisati knjigu koju pišem ja. Čak i ako je knjiga reportažnog karaktera, glas mene kao autora nikada ne nestaje, on ne jenjava. Također, nikada me nije zanimao onaj tip putopisne književnosti gdje autor hini naivnost i širom otvorenih očiju gleda novi prostor u koji je došao.

Rekao bih da polazite s upravo suprotnog stajališta. Baš mi se taj aspekt čini izuzetnim, jer se razlikuje od klasične predstave putovanja u književnosti kao odlaska s točke A do točke B o kojoj se ništa ne zna, e da bi se vratili u točku A puni znanja i novih predodžbi. Vi uvodite svojevrsnu inverziju.

Upravo zbog toga prije odlaska na put provodim puno vremena pripremajući se. Istražujem, čitam knjige, članke, provodim vrijeme u knjižnicama i arhivima. Nikada ne odlazim u nepoznanicu. Dakako, danas je tu i Internet, koji takvo polazište čini posve opravdanim.

Također, možda upravo zbog toga, vaše pisanje ima pomalo klasičan, gotovo mannovski dah, iako nikada ne prelazi u dekadentne šetnje umornog putnika. Uvijek zadržavate pomalo borben stav koji odbija svaku obrazovanu rezigniranost.

Naravno, činjenica je da su me još u mladosti oblikovali pisci poput Karla Krausa i Philipa Rotha. U tom se pogledu nisam promijenio, bilo kakav drukčiji stav čini mi se nemogućim. Uvijek želim kombinirati impresiju (nikako impresionizam) sa znanjem.

Zapravo, moj književni način je zapravo potpuno drukčiji od Stasiuka, ili recimo Petera Handkea, koji želi zarobiti trenutak, učiniti ga solidnim i trajnim. Tu se ide na kartu epifanije i vječnosti, ideju o 'cijelom životu u jednoj slici'. Ja činim suprotno - zaleđene, čvrste, solidne stvari, svevremenske istine i ukorijenjene nepromjenjivosti želim učiniti fluidnima, želim ih osloboditi njihove veličine i dati im mogućnost preobrazbe. To je ono što činim u svojim knjigama o putovanjima.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

POVRATAK NA VRH STRANICE