Četvrtak
13.10.2016.

'Zanima me živi čovjek sad i ovdje'




Extra_large_dusan_gacic
Dušan Gačić / Foto: Booksa
A+ A-
Na Booksinoj tribini Strip-tease gostovao je strip autor, ilustrator i animator Dušan Gačić.

***
 
U nekim davnim danima upisali ste Akademiju likovnih umjetnosti. Kako to da ste se nakon završenog studija počeli baviti baš stripom?
 
Ciljano sam išao na Akademiju da naučim nešto što će mi koristiti za rađenje stripa. To mi je bilo prvo polazište i, kad sam se uspio upisati na pedagoški odjel, počeo sam skupljati sva znanja u tu svrhu. Vjerojatno je to malo šire likovno obrazovanje kasnije utjecalo na ono što sam radio u stripu. Jedno se s drugim dobro poklopilo. 
 
Mnogi vaši rani stripovi - što dovršeni, što nedovršeni - nastali su za vrijeme služenja vojnog roka u JNA. Je li to bilo inspirativno okruženje?
 
To je zbog toga što sam imao stvarno previše vremena. Najljepše stvari sam doživio i proživio na straži. Puknu te tamo u šumu, ti se sad pet sati vrtiš po šumi i šta ćeš nego razmišljat, mozgati, vrtiti neke filmove. Tako da sam došao u Zagreb s dva kompletna scenarija za neke klasične avanturističke stripove po uzoru na franko-belgijske stripove, ali je tamo isto tako nastao i Dnevnik
 
A dnevnik je dnevnik. Ne radiš ga zbog toga da bi ga jednog dana zaokružio. Poanta je u tome da nešto njime bilježiš. U mom slučaju i literarno i likovno. Nitko nije bio posebno zainteresiran to objaviti, osim nekih omladinskih novina, tako da sam mogao raditi što sam htio i bilo mi je svejedno tko će to uzeti. 
 
Ideja je bila da je svaki dan drugačiji, da je svaki dojam drugačiji, pa onda i tehnika kojom se strip radi mora biti drugačija. Meni je to predstavljalo izazov, da radim ono što nikad do tad nisam radio. Dobar dio toga je nastao iz eksperimenta. U većini slučajeva je prije likovne obrade išao tekst kojeg sam onda nastojao likovno obraditi, no znalo se događati i obrnuto. Bilo je tu linoreza, karton-tiska, kolaža, struganja, grebanja, drapanja papira, ljepljenja živih materijala i svakog vraga. 
 
Među vašim projektima ističe se Wall-strip, neortodoksni strip naslonjen na tradiciju urbanih grafita. Kako je nastao i gdje je tu granica između vandalizma i umjetnosti?
 
Osamdesetih sam bio zaposlen u Domu za djecu s poremećajima u ponašanju kao odgajatelj koji je imao likovni kabinet. U njega su djeca dolazila u slobodno vrijeme, kad nisu učila, da bi bila na oku svim drugim odgajateljima. Neki od tih klinaca sa sobom su donijeli šablone za špricanje auto-lakom po motorima i onda mi je sinulo da bi se umjesto po motorima tim šablonama moglo praviti stripove po zidovima. 
 
Što se tiče vandalizma, besmisleno je dati odabrani prostor grafiterima da rade – evo dečki, mi smo vam tu stavili betonske ploče pa sad vi rišite. Grafiterstvo uvijek ima jedan moment partizanije. Moraš doći tiho, odvaliti svoje, nacrtati, napisati i ćao đaci. Ako radiš banalne, vulgarne stvari, makar je tu granica tanka, onda je to jednako besmisleno na zidu kao i doma u bilježnici. Ako nešto vrijedi, zanimljivo je, duhovito il' likovno vrijedno, tada će to jednako vrijedit i doma i na nekom zidu.
 
Jedan ste od rijetkih stripaša koji je dobar dio svog opusa posvetio 'prevođenju' poezije u strip. Kako to funkcionira, što je tu uloga stripa?
 
Postoje tehnička i umjetnička strana. Tehnička strana je da morate poštovati tekst u formi u kojoj je on dan. Ako pjesma ima šest strofa, ne mogu piliti strofu gdje mi padne na pamet. Ili ako je cijela pjesma u komadu, ne mogu je rezuckati kako mi se hoće. Mora se poštovati umjetnikova forma, kakva već jest. O tome ovisi broj kadrova itd. 
 
Drugi aspekt koji s tim morate sjediniti, slično kao i u Dnevnicima, je doživljaj. Banalno rečeno, ako se piše o pticama, cvijeću i potočiću, onda teško da ću uzeti neki tvrdi karton i crni, mračni otisak. Oba se doživljaja moraju ukomponirati. I vaš i pjesnikov tako da se poštuju i forma pjesme i forma stripa. 
 
Zadnji broj vašeg časopisa/fanzina Flit otvorili ste polemičkim uvodnikom u kojem između ostaloga govorite o tome kako hrvatski strip nije dovoljno iskoristio temu Domovinskog rata. Što ste točno time mislili?
 
Uvodnik jest možda malo polemički, ali ja ga ne bih interpretirao tako da strip nije iskoristio temu Domovinskog rata, nego da ga strip ne prati. Odnosno, većina autora stripa ne prati što se zbivalo u Domovinskom ratu, a bogami ni što se zbivalo u pozadini. Ljudi su bili posve neosjetljivi i imali su ili neku distancu, ili neki strah, ili nisu htjeli talasati, ne znam. 
 
No, pojavljuje se toliko tema i čovjek ne može, bar ja nisam mogao, ostati hladnokrvan. Prvo se ta potreba pojavila u nekim stvarima koje sam radio na blogu, pa sam dio stavio u Flit, dio još nisam ni objavio, nešto je objavljeno u albumu Domovinski rat u stripu s drugim autorima. Tu je pregršt tema, samo ljudi ne vole čačkati, a meni to ide na živce i nešto me goni da radim stvari koje možda ne bih trebao, ali moram. 
 
Od novijih projekata izdvajamo strip-kolumne koje se mogu vidjeti na vašem blogu. Koliko vam je bitno biti aktualan u stripu? 
 
Ideja strip-kolumne nastala je potaknuta poplavom kolumni koje po raznim novinama pišu svi i svatko. Reko, pa čekaj, što ne bih i ja! Pokušao sam to napraviti u formi stripa i to bi trebalo pratiti aktualna događanja na dnevno-političkoj sceni. No, aktualnost se nalazi i u drugim radovima.  
 
Recimo, davno sam radio Banket u Blitvi, stripizaciju Krležinog romana. To je bila moja reakcija na ono vrijeme, početak devedesetih, i čitajući taj roman shvatio sam da čitam ono kaj mi se sad događa, to je i danas skroz aktualno. Kad to čitate, to je kao da gledate prvih pet Tuđmanovih godina. Zamijenite imena i imat ćete sve. To se zove roman s ključem, samo što čovjek nije znao koja će imena biti aktualna par desetljeća kasnije. 
 
Kako vam se tijekom godina 'mijenjala glava' tj. što vas je zanimalo u stripu kad ste se počeli baviti njime, a što vas zanima danas?  
 
Mene je u stripu uvijek zanimalo nešto aktualno, nešto životno, nešto što ima veze sa živim čovjekom. Nekakvi zmajevi, mačevi, kauboji - bili smo klinci i sve to - ali to me zaista ne zanima od osamdesetih naovamo. 
 
Nisam ja tu puno mijenjao. Dnevnik, Kuća pakova, Wall-strip, pa i ovi nekakvi angažirani stripovi na kojima trenutno radim, sve je to isto to. Živi čovjek sad i ovdje. Samo su forme kojima sam to radio drugačije. 
POVRATAK NA VRH STRANICE