Četvrtak
18.09.2014.

Zajednička patnja




Extra_large_9656920999_3a77179316_z
A+ A-
Na Festivalu svjetske književnosti gostovala je Francesca Melandri, autorica romana Viši od mora koji je upravo preveden na hrvatski. Radnja romana odvija se na neimenovanom prekrasnom Otoku koji služi kao zatvor, a na kojem su zatočeni i pripadnici talijanskih terorističkih organizacija. Za razliku od drugih romana koji se bave sudbinama zatvorenika, Viši od mora je prije svega priča o njihovim bližnjima, ljudima koje je indirektno zahvatila zastrašujuća sudbina.

***
 
U romanu Viši od mora ocrtavate psihološke portrete i tragediju ljudi čiji su bližnji u zatvoru. Pritom dobivamo sliku protagonista, prije svega Paola i Luise, lišenu patosa a ipak izuzetno emotivno nabijenu. Koliko vam je takav fenomenološki pristup romanu bio problematičan?
 
Jedna od privilegija romanopisca jest da imate dozvolu ulaziti u iskustva drugih, iskustva koja inače sami nikada ne biste doživjeli. Kada sam radila na ovom romanu činila sam ono što uvijek činim, razgovarala sam s ljudima koji imaju iskustvo. Riječ je o iskustvu zatvora, iskustvu otoka. Razgovarala sam s mnogim ljudima: zatvorenicima, njihovim obiteljima i prijateljima, kao i zatvorskim čuvarima, kako onima koji danas rade taj posao, tako i onima koji su bili čuvari 1970-ih godina, kada je zatvorski sustav bio posve drukčiji.

Posebno mi je drago kada mi zatvorenici kažu da su iskustvo i patnja ocrtani u ovom romanu posve autentični, kao i krivnja koju osjećaju i prema žrtvama, ali i prema svojim bližnjima. Osjećaj krivnje jedan je strašan dio zatvoreničke patnje, često važniji od toga da su lišeni slobode.
 
Što mislite o ideji zatvora? 
 
U talijanskom ustavu stoji da zatvor postoji ne kao kazna, već kao mjesto rehabilitacije. Ideja da bi čovjek iz zatvora trebao izaći kao bolja osoba jest naravno samo ideja. Zatvor je kulturno uvjetovana ideja. To uopće ne bi trebalo biti tako, ali mi u našem društvu kao odgovor na nasilje imamo represiju i zatvor. I teško je očekivati da će se to konkretno promijeniti u budućnosti. No ono što se može promijeniti su upravo institucije poput profesije zatvorskog čuvara. Čuvari bi trebali biti obrazovani na posve drukčije način. To bi promijenilo sve, i zatvor ne bi bio potpuno odvojen od društva kao što je to sada.

Osim dvoje protagonista, upravo je i lik zatvorskog čuvara značajan u romanu. U pitanju je zapravo strahovito mučna profesija, s obzirom da su čuvari istovremeno u zatvoru i na slobodi, neprijatelji i najbliži ljudi zatvorenika. Koliko vam je lik čuvara važan? 
 
Točno, u pitanju je izuzetno teška pozicija, u biti nemogući posao. Moja prvotna ideja je bila zapravo posve klasična: protagonisti romana, otac mladog terorista koji je u zatvoru i supruga atentatora, kao potpuni stranci susreću se na otoku te se razvija odnos između njih dvoje. No dok sam istraživala i razgovarala s bivšim teroristima, svi su govorili o odnosu sa čuvarima kao najvažnijem odnosu u njihovim životima. 

Zatvorski čuvari su zapravo ljudi koji posjeduju golemu moć, oni vam mogu život učiniti nemogućim, ali i podnošljivim. Shvatila sam da je odnos zatvorenika i čuvara od fundamentalnog značaja te sam se počela pitati tko su zapravo ti ljudi, kako oni žive u zatvoru i izvan njega. Počela sam proučavati živote čuvara i otkrila fascinantan svijet, koji je zapravo u svojoj srži potpuno paradoksalan. Nitko ne može shvatiti zatvorenike i razviti takvu razinu empatije kao što to mogu zatvorski čuvari, no istovremeno oni mogu biti njihovi najveći neprijatelji. 

Upravo je taj paradoks ono što čini posao zatvorskog čuvara nemogućim. Oni su najbliži zatvorenicima, oni osjećaju njihovu patnju, njihov očaj, samoću i razvijanje nasilja. No, istovremeno oni lako mogu biti uvučeni u taj potpuno nehumani svijet zatvora, odakle nastaju veliki problemi i produbljuje se ciklus nasilja.
 
Statistike suicida ukazuju na činjenicu da je upravo posao zatvorskih čuvara najstresniji od svih profesija. Vjerujete li da je pozicija zatvorskog čuvara nužno nepodnošljiva?
 
Moj posao kao književnika je da govorim istinu, ili barem da pokušam izreći ono što smatram istinom ljudskog iskustva. Postoji ogroman broj 'zatvorske literature', kao i filmova i serija, jer je za pripovjedača taj zatvoreni svijet zaista idealno mjesto za pričanje priče. No, koliko znam, jako mali dio tih pripovijesti je usmjeren na zatvorskog čuvara kao protagonista, uz izuzetak recimo knjige Green Mile, kasnije ekranizirane. 

Protagonisti su gotovo uvijek zatvorenici, a čuvari su uvijek portretirani kao negativci, opaki i zli sadisti, što je zapravo logično kada je riječ o narativnoj strukturi, a tu je i činjenica da su oni zapravo barijera između čovjeka i slobode. No stvarnost je, kako to često biva, posve suprotna.
 
Nakon objavljivanja ovog romana posjetila sam dosta zatvora i često me zovu da u kaznionicama sudjelujem na raznim grupama za čitanje gdje raspravljamo o životu zatvorenika. U zatvorima rado razgovaram i sa zatvorenicima i čuvarima, i mnogi od njih su zaista fascinantni ljudi koji osjećaju da je njihova dužnost brinuti se za ljude kojima je oduzeta sloboda. 

Paradoks njihova posla leži u tome što se on zapravo sastoji od dva posve suprotstavljena dijela. S jedne strane oni su ti koji su dobili zadatak direktno provoditi državnu represiju: moraju strogo nadzirati i po potrebi kažnjavati zatvorenike, imaju pištolje i palice kao i pravo na nasilje nad zatvorenicima koji se ne ponašaju u skladu s pravilima. S druge strane, oni se doslovno moraju brinuti za opstanak i preživljavanje tih ljudi, moraju ih hraniti, davati pisma od kuće, brinuti se za njih ako su bolesni…
 
Samim time oni nose teško breme ljudi poput liječnika, medicinskih sestara i slično, kao i strašan teret profesionalne represije, koja uključuje i prebijanje ljudi, neprestanu bojazan za vlastitu sigurnost i slične strašne stvari. To smatram ključnim razlogom zašto je razina suicida među čuvarima tako visoka, zapravo na istoj razini kao i broj suicida među zatvorenicima.
 
Je li realno očekivati promjenu zatvorskog sustava? Francuski filozof Bernard Stiegler, koji je proveo nekoliko godina u zatvoru, kaže da zatvor nije društvo, nego kaos, anti-društvo. U vašem romanu govorite o ljudima koji su zbog pokušaja da poboljšaju situaciju u društvu naposljetku završili u tom anti-društvu. Što zatvorenici s kojima ste razgovarali osjećaju prema činjenici da desetljećima moraju provesti u apsurdu uređenog kaosa unutar zidova? 
 
Kako bih odgovorila na to pitanje morala bih vam dati stenogram razgovora sa svakim zatvorenikom ponaosob, s obzirom da je iskustvo svakog od tih zatvorenika drukčije, iako je riječ o ljudima koji su počinili teroristički čin. Susrela sam se s brojnim razlikama u načinu na koji se zatvorenici suočavaju ne samo sa situacijom života u zatvoru, već i djelima odnosno zločinima koje su počinili. Riječ je o dijapazonu koji ide od potpunog negiranja bilo kakve vlastite odgovornosti pa sve do kajanja i priznavanja vlastite pogreške, gdje se u nekim slučajevima moraju suočiti sa strahovitom krivnjom oduzimanja života drugih u ime neke ideje. 
 
Da je to tako, mogu ilustrirati samo jednim primjerom. Provela sam jedan dan s parom terorista, muškarcem i ženom koji su sada oženjeni: ona je u zatvoru provela 20 godina, a on gotovo 30. U rijetkim trenucima kada su bili na slobodi dobili su dijete, djevojčicu koja je čak jedno vrijeme živjela s majkom u zatvoru. Njihov pristup životu u zatvoru je potpuno drukčiji, kao i način na koji se suočavaju s vlastitim djelima. Možda je ključna razlika u tome što je on ubijao ljude, a ona nije. To je osnovna razlika u njihovom iskustvu, granica ili čak zid koji ih odvaja. 

Ona je mnogo manje ogorčena od njega, i uspjela se pomiriti s onime što je učinila. S druge strane, on se priključio terorističkoj organizaciji kad je imao 15 ili 16 godina, dakle kao dijete, i nije imao drugog životnog iskustva. To je sve što on poznaje. Ubijao je kada je bio izvan zatvora, ali i u zatvoru, i to sudruga koji je namjeravao napustiti njihovu terorističku organizaciju. On je i danas strahovito ogorčen, a razgovor s njim činio mi se kao slušanje ploče koja preskače, s neprestanim nabrajanjem istih razloga i opravdanja zašto je činio to što je činio. 

Nakon toga njegova mi je supruga rekla da se to vjerojatno nikada neće promijeniti. Dakle, iskustva zatvorenika su posve drukčija. Iskustva njihovih bližnjih također, no patnja je ono što im je svima zajedničko.

Razgovarao Neven Svilar
foto: Bill Stevenson

 

POVRATAK NA VRH STRANICE