Četvrtak
18.02.2016.

'Trebamo stremiti solidarnosti'




Extra_large_hdp
A+ A-

Razgovarali smo s Nikolom Petkovićem, predsjednikom Hrvatskog društva pisaca, u povodu peticije HDP-a i PEN-a protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

***

Od dolaska nove političke garniture na poziciju moći kreira se slika neprofitnih medija kao ljevičarske Babe Roge, metilja koji siše državni proračun i troši novce koje građani teškom mukom zarade. No ipak su pomalo neočekivani napadi na tradicionalne medije koji nikada dosad nisu bili percipirani u političkom ključu, poput napada novog ministra kulture na Treći program Hrvatskog radija, što se može čitati i kao prethodnica napada na HTV. Čudi li vas ovakav razvoj događaja?


Kada bih se koristio rječnikom gospodina ministra kulture, rekao bih da se radi o floskulama. Tako on, naime, određuje nosive značenjske segmente suštinskih diskurza poput onoga o antifašizmu, komunizmu, fašizmu... No, situacija je ovdje daleko ozbiljnija. Mislim da je ton i sadržaj kojim je Zlatko Hasanbegović ne definirao nego diskreditirao Treći program (i time očito pripremio teren za njegovu eliminaciju), i profesionalno, ali i civilizacijski nedopustiv.

Osim što etiketira lakozapaljivom terminologijom program koji svojim sadržajima nudi najkvalitetnije kulturne i obrazovne sadržaje, Hasanbegović na očito njemu svojstven agresivan redukcionistički način polarizira ionako ranjenu i polariziranu naciju sebe određujući ne kao ministra, nego kao arbitra kulture. O kakvom se "rastakanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta" radi? Kada već optužuje kvalificirajući, neka barem najprije definira što je to identitet, onda neka odredi što je to hrvatski identitet, pa dalje, deduktivnim putem, što je hrvatski nacionalni pa naposljetku i kulturni identitet. Teme su preozbiljne da bi se njihovo značenje impliciralo, i to u jednoj kategoričkoj kvalifikaciji koja ispražnjena od značenja vrvi svjetonazorskim predrasudama na koje svatko, a pogotovo neupućen netko, ima pravo. No, kada ih aktivira kolegijalno instalirani ministar kulture, one dobivaju predpogromaške dimenzije kojima jezička higijena nove pravičnosti tepa nazivajući ih 'lustracijom'. Pritom, naravno, ne razumijevajući pravo značenje lustracije.

Getoizacija hrvatske kulture mogla bi dosegnuti neslućenu razinu s obzirom da je sada ugrožen ionako jadan položaj kulture u društvu. Kako se boriti protiv dodatne getoizacije suvremene umjetnosti i književnosti u ovakvom kontekstu, i što društvo poput HDP-a uopće može učiniti u tom smislu?

Alarmantan je civilizacijski sunovrat kojemu svjedočimo u samo nekoliko tjedana nakon instalacije ministra Hasanbegovića. Kada je HRT najprije najavljivao, a onda artikulirao Treći program upućujući na njegovu gotovo isključivo kulturnu intonaciju, povela se javna rasprava u kojoj sam aktivno sudjelovao. Nisam bio jedini koji se pobunio protiv getoizacije kulture njezinim preseljenjem na samo jedan 'kanal'. Bio sam mišljenja da se kulturni sadržaji trebaju prikazivati na svim programima javne televizije, a ne u getu.

I kada se sad prisjetim tih prijepora, u kontekstu ovakvog agresivnog i izvanjskog lupetanja o nekakvom jugoslavenstvu, dekonstrukciji itd., sa žaljenjem vidim da smo prije nekoliko godina civilizacijski bili desetljećima u budućnosti u odnosu na ovo što nam se danas događa. Tako da se pitam što nas tek čeka. Pitam se sa strepnjom, pun nesigurnosti i tjeskobe, jer ovakve sam 'floskule' dosad samo susretao bilo u povijesnim štivima koja su opisivala totalitarizme. Od fašizama do komunizama sviju fela, ali i u distopijskim fikcijama poput Orwellove 1984 i Huxleyeva Vrlog novog svijeta.

No, nije li pitanje getoizacije već ad acta, u trenutku kad je opasnost od instaliranja malograđanske licitarske kulture kao 'nacionalne kulture' i više nego realna? Može li Hrvatska izbjeći sudbinu da postane 'zemlja dviju kultura' – oficijelne, 'nacionalne' kulture i odnarođene kulture?

Mislim da je strah od, kako ste rekli, instaliranja malograđanske licitarske kulture kao 'nacionalne kulture' optimističan segment distopije koja nam predstoji. Bojim se da se radi o eutanaziji kulture i uvođenja nacional-ideologije kao 'nacionalne kulture' gdje će kultura biti reducirana na prostor promicanja poruka, afirmiranja arbitrarnih ideja i koncepata koji će u sebi imati ušivenu esencijalističku potku. Bojim se pojave nečega što nazivam 'oprirođenje kulture'. Jasno je da, ako je nešto prirodno, mora postojati i njemu suprotstavljeni pol koji je unutarnjom logikom 'oprirođenja' neprirodan.

I tu se dobija, kada govorimo o 'hrvatskom identitetu' na ovakav način, ono suštinski hrvatsko i ono suštinski nehrvatsko. Gube se pojmovi ispravnog i pogrešnog, prihvatljivog i neprihvatljivog. i zamjenjuju se univerzalističkim kategorijama dobra i zla. Bojim se kulture dobra i kulture zla, naše i tuđe kulture, bojim se da će se opet naći grupa nedodirivih koja će određivati mjeru hrvatstva i nehrvatstva pritom pretpostavljajući da su oni sami, u procesu određivanja i razgraničenja, mjerne jedinice za hrvatstvo.

Ovo se iz sfere kulture koja je primarna sfera povjesničara Hasanbegovića u ulozi resornog ministra s nepodnošljivom lakoćom eliminacije drugog i različitog može preslikati na rodnu, spolnu, dobnu, socijalnu podjelu gdje ćemo znati koja je grupa norma, a koja je devijacija. Ovome se svakako treba suprotstaviti. Najbolje bi bilo u dijalogu, u raspravama i debatama. Tragično bi bilo da se polarizacija nastavi bez riječi i da se preko noći nađemo u situaciji iz koje bez puno žrtve neće biti povratka.

Odmah po imenovanju ministra Hasanbegovića Hrvatsko društvo pisaca i PEN prosvjedovali su protiv ovog imenovanja i pokrenuli peticiju kojom se traži njegovo smjenjivanje, a koju je potpisalo 450 uglednih pisaca i kulturnih radnika. Zašto ste se odlučili na taj čin?

Uvjerenje mojega prethodnika, Velimira Viskovića, bilo je da se mi ne trebamo pačati u politiku ukoliko se ova izravno ne dotakne našega ceha. Ja sam taj spektar itekako proširio jednom vrstom poluinstitucionalnog aktivizma. No, kad si na čelu neke udruge, barem za trajanja mandata, moraš prilikom javnih istupanja itekako imati na pameti da koordiniraš rad 300 članova, u čije ime nemaš pravo govoriti, a koje uvijek trebaš predstavljati i zastupati.

No, nisu svi članovi HDP-a potpisali peticiju. Iako veliki broj članova jest, možete li govoriti u ime HDP-a?

Iako kada su naša cehovska pitanja u pitanju dišemo kao jedan, ne mislimo svi isto, u čemu je i ljepota naše udruge. Tako da, iako sam predsjednik HDP-a već petu godinu, odbijam govoriti kao čelnik udruge i spekulirati o tome što HDP može učiniti u ovakvoj situaciji. Svaka članica i svaki član mogu učiniti onoliko koliko mogu, žele, osjećaju, misle da trebaju... ja ću ih, kao i dosad, predstavljati.

Ovo naravno ne znači da sam bez svojstava, ali to što vama u ovom času govorim, govorim u svoje ime. Predstavnički segment mojega mandata je ključan u situacijama u kojima se pojavi potreba za istupima u javnosti. Recimo, osobno nisam bio za to da se ide u poziv na prosvjed gotovo na dan kada je Hasanbegović, otprilike niotkud, lansiran u orbitu hrvatske kulture. Mislio sam da je dijalog bolji pristup. No, kada su mi se počeli javljati članovi koji su gotovo unisono inzistirali na apelu javnosti, shvatio sam da su bolje informirani od mene o tome kakve stavove Hasanbegović zastupa, da se javnosti žele obratiti na ovaj način i, iako privatno nisam osoba od prosvjeda, odlučio sam prakticirati civilizacijsku tekovinu predstavničke demokracije i stati iza stavova članova koji su mi, danas to priznajem, u nekim njihovim gestama otvorili oči.

Kažete da ste smatrali da je dijalog bolji pristup. I dalje obje strane pozivaju na dijalog i to u trenutku kad je došlo do potpunog ukopavanja na ideološkom frontu. Jesu li pozivi na dijalog ovdje samo deklarativne prirode ili su obje strane zaista iskrene kada pozivaju na razgovor? Kad vidimo izjave poput one o Trećem programu, postavlja se pitanje je li dijalog u ovakvoj političkoj konstelaciji uopće moguć?

Iako zgrožen raznim ovakvom kvalifikacijom Trećeg programa koja je, osim što je apsolutno neutemeljena i veoma opasna za budućnost Hrvatske, nemam razloga ne dijalogizirati s resornim ministrom. I kao predsjednik Hrvatskog društva pisaca, ali i kao kolega iz akademske zajednice koji je, slučajno ili ne, objavio dvije znanstvene knjige na temu identiteta. Tko zna što jedan od drugoga možemo naučiti.

Dakle, smatrate da je i u ovakvim okolnostima moguće da dvije strane pronađu zajednički jezik?

Mislim da je ključna riječ, kao i temeljni prostor kojemu treba stremiti u vremenima nesigurnosti i krize, upravo prostor solidarnosti, jer toliko je toga zajedničkog što nas tišti i što je možda u suštini svega, i o tome treba progovoriti. Ne razumijem kako ono simboličko može biti važnije od onog duboko egzistencijalnog. Kako sebi možemo dopustiti polarizaciju u situaciji kada i takozvane lijeve i takozvane desne muče iste stvari: nezaposlenost, glad, komodifikacija svega oko nas... Kako to da glasna manjina odbija vidjeti da smo subjektivirani paradoksu pseudopolitike ili politikanstva?

Stalno se dijelimo uvjeravajući jedni druge da smo ili desni ili lijevi ili apolitični. A iskustvo koje je zajedničko jest da imamo desnicu koja ponižava narod gurajući ga u ratove simbola i ljevicu koja prezire radničku klasu odričući joj elementarna prava i pretvarajući ih u djelatnike koji su ništa drugo do potrošna roba neoliberalne politike koja je progutala sam sukus SDP-a. 

Za kraj, kako biste ocijenili rad Hrvatskog društva pisaca u proteklih nekoliko godina, a posebice otkad ste na čelu ove strukovne udruge?

Zadovoljan sam time što smo postigli. Kada se zagledate u članstvo, svako društvo, pa tako i naše, možete pojednostavljeno podijeliti u tri grupe. Prvu čine oni koji su tu zbog društva, koji se društvu daju i koji se itekako troše prakticirajući i realizirajući ideju općeg dobra. Imate i one druge koji misle da samim time što su članovi nekog društva tom društvu daju legitimitet. A onda imate i one treće koji čine nažalost najveći dio, takozvane spavače koji su tu, ali ih se ne čuje. No, naše je društvo ipak nešto drugačije. U  trenucima koji mirišu na krizu, koji su bremeniti problemima, reagira, članovi se aktiviraju i veseli me što među nama postoji jedna živa solidarnost koja jako podsjeća na riječ koju ne volim, ali se ne mogu sjetiti bolje, a to je 'sinergija'.

Napravili smo puno toga u ovih pet godina o kojima jedino odgovorno mogu govoriti. Započeli mnoge rezidencijalne razmjene pisaca, ispregovarali daleko veće fondove za stimulaciju autora, na sebe preuzeli Londonski sajam knjiga (naravno, uz Ministarstvo kulture), njegovu kompletnu logistiku, sadržaje... Predstavljamo našu književnost u svijetu. Od međunarodnih razmjena, kao autor projekta kojega sam započeo prije svojega mandata, ostvario sam godišnju jednomjesečnu razmjenu s Danskom. Sličnu imamo i s Katalonijom, ali malo 'škripi' s njihove strane tako da još nije uhvatila godišnji ritam.

Ono što je značajno u predstavljanju hrvatske književnosti i kulture, a tiče se ove dvije konkretne razmjene je to da u uzajamnom prevođenju odbacujemo kišobran engleskog kao superstandarda i prevodimo izravno s hrvatskog na danski, na katalonski i obrnuto, tako ukazujući na arbitrarnost opsega i dosega klasifikacije takozvanih malih jezika i malih kultura. Također smo radili i na decentralizaciji HDP-a i otvorili ogranke u Rijeci, Splitu, Puli i Osijeku. Ustanovili smo godišnju nagradu za najbolju knjigu Kamov, racionalizirali smo troškove objedinjujući sva naša izdanja i šaljući ih u jednu tiskaru...

Ali nešto na što sam najviše ponosan, a oko toga sam se najviše osobno angažirao, je to da smo prvi put u povijesti hrvatske književnosti službeno dobili zvanje: spisatelj. Toga prije nije bilo. Sada nas možete naći u klasifikaciji nacionalne akademske zajednice. A to je stvar koja nije samo strukovna, koja ne afirmira i ne legitimira 'samo' pisce, koja nekadašnjim 'hobistima' ne daje dignitet profesije: to je stvar koja postavlja temelje kulturnom identitetu nacije i koja je time itekako stvar od nacionalnog interesa.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.