Četvrtak
22.12.2016.

'Stranac sam u svakoj zemlji'




Extra_large_gregoire_polet
G. Polet u Booksi (Foto: Ivan Idžojtić / Booksa )
A+ A-
Razgovarali smo s Gregoiréom Poletom, belgijskim autorom romaneskne trilogije o Parizu, Madridu i Barceloni, u povodu njegova gostovanja na Booksinoj 12. Reviji malih književnosti: Benelux.

***

Kad ste živjeli u Parizu napisali ste roman o Parizu, a zatim ste isto učinili i u Madridu te potom u Barceloni. U vašim romanima reprezentacija prostora i vremena jedan je od ključnih problema. Kako pristupate ovom fenomenu kada kreirate pripovjedni tekst?
 
Činjenica je da su pitanja predstave prostora i vremena osnove, i to u bilo kojem proznom tekstu. Riječ je o problemu koji svaki uspješan roman rješava, jer stvoriti prostor znači stvoriti okvir. Isto vrijedi i za problem vremena, koji je jedan od ključnih problema romana kao književne vrste. Kao pisac vječno se suočavam s tim izazovom. Bez obzira što se koristim istim postupkom kada je riječ o predstavi protoka vremena, ne postoji konačno rješenje, špranca ili izračun prema kojem se onda pisac ravna. 
 
Kada govorimo o vremenu, suočavate se s problemom reprezentacije simultanog u mediju koji nije podesan za tako nešto. A u Ranciéreovom smislu, predstavljanje vremena ni kod vas nije ideološki neutralan fenomen. Kao pisac ne bježite od politike i ideologije. Koliko su u vašim romanima povezani fenomeni vremena i političke svakodnevice?
 
Kada je objavljen roman Barcelona, lokalni kritičari su se uzvrpoljili te je provodni motiv u svim tekstovima i osvrtima bilo pitanje 'odakle mu pravo?' Dakle, kako ja kao stranac mogu pisati o politici, ideologiji i kulturi mjesta koje je mene 'prihvatilo'. Posebno su negativne bile reakcije književnog establišmenta, jer su neki ljudi čitali tekst kao roman s ključem te su se pronašli u njemu i bili strahovito uvrijeđeni.
 
To je bilo apsurdno do te mjere da je na predstavljanju knjige jedan od povrijeđenih kritičara, inače etablirano ime na književnoj sceni Barcelone, ustao i zavikao 'kako me nije sram!' počevši deklamirati o mom 'nedostatku poštovanja prema uvriježenim normama i cijenjenim kulturnim institucijama'. Kada govorimo o takvim stvarima, o književnom kritičaru koji 2015. godine pred velikim auditorijem bez imalo ustezanja rogobori protiv mog nedostatka "poštovanja prema institucijama", jasno je da je pitanje ideologije u predstavljanju temporalnog u romanu daleko da ne može biti dalje od tih ljudi. To ne znači, dakako, da meni taj aspekt nije važan, štoviše, da nije ključan problem s kojim se suočavam.
 
'Ako ti nije dobro ovdje, vrati se odakle si došao' ovdje je sasvim uvriježen napad, nešto što se gotovo podrazumijeva u kulturnom establišmentu no svejedno biva artikulirano s vremena na vrijeme, za svaki slučaj. S tim oblikom šovinizma u posljednjih četvrt stoljeća morali su se suočavati mnogi hrvatski pisci i intelektualci, a i dalje ih se periodički tjera "natrag u Srbiju". Najgore je što su u pravilu ti pastiri što tjeraju stoku tamo gdje joj je mjesto i sami književnici.
Igra li taj tip zadrtog i stupidnog obračunavanja posebno tamo gdje se diže nacionalistički nabujak?
 
Vjerojatno je to jače izraženo u takvim društvima, no bojim se da je takav način mišljenja postao ili ostao karakterističan za veliki dio Evrope, a vidimo i svijeta. Kada je riječ o Kataloncima, treba imati na umu da su oni vrlo osjetljivi na bilo kakvo miješanje u njihove političke prilike, koliko god to 'miješanje' bilo neinvazivno i blago. A ja u ovom romanu nisam bio nimalo oštar ili agresivan. Rekao bih da je to pitanje straha. Svaki upad u polje koje oni smatraju svojim automatski izaziva otpor, te im se počinje činiti kao golema opasnost. Svaki rizik, koliko god iracionalan bio, i svaka potencijalna mogućnost promjene potiče zauzimanje defanzivnog garda i borbeni stav. Između promjene i straha, pa čak i panike, stoji znak jednakosti.

Podjela ili ambigvitet je vama kao piscu gotovo inherentna s obzirom da dolazite iz jezično i kulturno podijeljene zemlje. No, povrh toga, odlazili ste u druge evropske gradove, poput Madrida ili Barcelone, gdje postoje velike opreke u političkom smislu, i tako se još više udaljavali od vašeg jezika. Koliko je ta izmještenost presudna za vaše pisanje?

Iako sada opet živim u Bruxellesu, zaista sam se selio iz grada u grad, i to ne u svojoj zemlji. No premještanje mi je doista pomagalo u pisanju. Iako se to može činiti paradoksalnim, mislim da mi je taj osjećaj izdvojenosti potreban, možda se upravo tako mogu doista uključiti i poistovjetiti s onim o čemu pišem. Mislim da je presudno to što se volim osjećati poput stranca, poput autsajdera. Dakle, u pitanju je čak i pitanje komfora; taj izdvojeni položaj bi u nekome proizveo samo tjeskobu i strah, no kod mene je imao i veoma poticajan efekt.

No je li u tom smislu Pariz različit od primjerice Barcelone? Koliko je pitanje jezika ovdje važno?

U Parizu bih svakako bio manje stranac nego u nekom drugom evropskom gradu. Dakako da je jezik tu najvažniji element, ali i tradicija općenito. Nije riječ samo o poznavanju jezika i razumijevanju stvari, jer govorim i španjolski, baš kao što sam se u Barceloni mogao služiti i katalonskim. Osjećaj da si stranac daje ti mogućnost da ne budeš toliki stranac samome sebi. Jer ja sam se oduvijek osjećao kao stranac, i to uopće nema veze s geografijom. Stranac sam u svojoj zemlji baš kao što sam stranac u nekoj drugoj zemlji. U tom smislu nikada nisam imao osjećaj pripadanja.

Je li za pisca nužno imati taj osjećaj nepripadanja, barem u današnjem kontekstu? Znamo da su nekada na Zapadu mnogi izvanredni pisci bili i uvjereni nacionalisti, no je li danas tako nešto moguće?

Istina, nekada je bilo izvrsnih pisaca koji su bezuvjetno voljeli, čak i obožavali svoju zemlju, i tu su ljubav uključivali u svoju književnost. Ima i danas pisaca koji ljubav prema svojoj zemlji i svome narodu uzdižu kao nešto krucijalno, gotovo fantastično. Ja nisam jedan od tih ljudi, nikada se nisam tako osjećao. No ono što vrijedi shvatiti jest da se ljudi uvijek osjećaju kao da su u središtu svijeta, što nije nužno povezano s nacionalističkim sentimentom. A kada čovjek gleda solipsistički imat će distorziran pogled na svijet, neće moći ispravno procijeniti sebe i svoje mjesto u zajednici.

Iako roman nema zadaću davati bilo kakve ocjene, ipak može ukazati čitatelju na neravnotežu izazvanu postavljanjem sebe u središte svemira. Mislite li da roman može mijenjati svijet? Koliko stvarnost romana utječe na stvarnu stvarnost?

Dobar književni tekst uvijek izbacuje čitatelja iz kolotečine, remeti ustaljene norme. Takav tekst će razbiti i egocentrični svemir, no tu se onda postavlja pitanje tko je onaj tko čita. Čitatelj koji sebe vidi ne samo kao centar svemira, već kao cijeli svemir, tekst neće pročitati na način koji bi bio poželjan. On će se, ako će ga i pročitati, u najboljem slučaju osjećati uvrijeđenim ili čak poniženim. Pisac kao stranac čitatelja vidi onako kako egoist ne želi biti viđen. Takav čitatelj ne može pronaći sebe u nečemu što njega ne predstavlja kao središte svijeta. A mislim da je važno za svakog čovjeka da ne vidi sebe kao središte svijeta.

Solipsizam je nusprodukt kapitalističkog sustava. Ovdje zapravo radimo krug i vraćamo se na početak našeg razgovora. Na pitanje vremena, odnosno simultanost u romanu.

Knjige o Parizu, Madridu i Barceloni su tri različita romana, ali zapravo su mogle biti i jedan. Kad je riječ o izbijanju čitatelja iz tračnica egoizma, organizacija romana kao predstave simultanog jedan je od mogućih načina. To je zapravo isti eksperiment, isti pokušaj produljen u okviru vremena i prostora. Htio sam prikazati život dvadeset ljudi u Madridu, ljudi koji se međusobno ne poznaju. To su životi koji se ne dodiruju nužno, a zapravo se dodiruju. U Madridu su to životi dvadeset ljudi unutar 24 sata. Pet godina kasnije napisao sam roman o Parizu koji se odvija tokom tjedan dana. U Barceloni je period produžen na četiri godine. Međutim, strategija je ista.

Prije više od sto godina, u romanu Petrograd Andrej Bijeli je naslutio problem simultanosti kao ključan u smislu samoga medija, ali i u okviru razmatranja mogućnosti pisca kao angažiranog autora. Fenomen simultanosti danas naizgled nije tako aktualan kao što je bio tada, u vrijeme Einsteina ili Bergsona. Vi ste, međutim, taj element istaknuli u prvi plan, gotovo u maniri radikalnog kubizma u slikarstvu. No čitatelj ne može obuhvatiti roman jednim pogledom. Kolike su mogućnosti ovog postupka kad je riječ o romanu?

Analogija s kubizmom je dobra. Ono što sam pokušao u svojim romanima je ista stvar, naime, prikazati ono što se ne može vidjeti odjednom. Sukcesivno je u romanu nešto na što smo naučeni, manira. Meni se čini da se u simultanosti nalazi zametak čuda. Kad bismo mogli vidjeti sve odjednom, mislim da bi ljudi ne samo bili impresionirani već bi, siguran sam, to imalo i ideološki velike posljedice na ljude.

Nasuprot onome što su neki mislili u spomenutom periodu, ja mislim da bi doživljaj simultanosti bio blizak nirvani: u čovjeku bi nestalo uznemirenosti i straha, mogli bismo govoriti o potpunom miru. To je svojevrsna pobjeda nad vremenom, dokidanje tiranije vremena. To je taj revolucionarni element koji proizlazi iz potpunog temporalnog sabijanja.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.