Utorak
10.01.2017.

'Slobodu sam našla u apokaliptičnom realizmu'




Extra_large_ece
A+ A-
Razgovarali smo s poznatom turskom književnicom i političkom novinarkom Ece Temelkuran.
 
***
 
Iako ste znani po prozi, pogotovo u Hrvatskoj gdje je prevedeno nekoliko vaših romana, pišete i poeziju. Je li konkretna tema kojom se bavite primarna u oblikovanju forme ili postoje i drugi elementi koji utječu na vrstu vašeg teksta? Drugim riječima, kada dolazi do nastanka proznog teksta, a kada do pjesme?
 
Nisam sigurna kolika je, pa čak ni postoji li ikakva razlika između proze i poezije, jer za mene je svaki književni tekst neka vrsta poezije. Razlika je samo u tome koliko se u tekst unese sastojka koji se naziva 'stvarnost'. Ako ga razrijedite s previše stvarnosti, tekst može postati novinarskim, no ako je nema dovoljno, tekst će biti previše eteričan i može postati isprazan. Rekla bih da se u srži moje književnosti uvijek nalazi poezija.
 
No stvarnost i poezija nisu u sukobu, niti je poezija agens eskapizma. Koji je odnos stvarnosti i pjesme u vašoj književnosti?
 
Naravno da to ovisi o autoru, pa samim time i o kontekstu. Poezija nije bijeg niti je stvarnost suprotnost poeziji. Pogotovo kada govorimo o zemljama Bliskog Istoka, stvarnost često ima ton koji se čini bliskim poeziji. No stvarnost je prilično subjektivna stvar, posebno kad govorimo o književnosti, a ja u njoj pokušavam pronaći poeziju, koliko god ona bila stravična. Od samog početka svog književnog djelovanja pokušavam pronaći poeziju u svemu. Iako, stvarnost se ne smije naknadno poetizirati, jer onda postaje lažna. 
 
Konceptualna umjetnica Andrea Fraser u jednom poznatom performansu ponavlja riječi "znala sam da sam umjetnica od svoje pete godine". Nešto slično vrijedi i u vašem slučaju: počeli ste jako rano pisati i, iako ste u kontekstu književnih generacija još uvijek mlada autorica, napisali ste zaista veliki broj knjiga. Kada ste znali da ste pisac?  
 
Zapravo pišem otkad sam naučila pisati, od svoje osme godine. Pisanje je sve što poznajem. Već tada sam pisala poeziju. Majka mi je kupila bilježnicu na kojoj je pisala 'Bilježnica za poeziju' za školu, te sam u nju zapisivala pjesme. Nisam znala da je to bila svojevrsna kajdanka za zapisivanje pjesama velikih autora i klasika. 
 
Zanimljivo je da su već te prve pjesme bile buntovne i pune revolta. Već sam tada o nekim glumcima i pjevačima pisala na 'kritičan' način. Doduše, kao malo dijete mislila sam da je to normalna stvar i nisam smatrala da sam po ičemu posebna. Nekako mi je to bilo prirodno. I stvari se nisu previše promijenile svih ovih godina, pisac sam sada kao što sam bila i tada. Jedino što se promijenilo je svijest o mome pozivu, odnosno o tome da drugi ljudi ne samo da ne pišu, već da ne doživljavaju svijet ni približno onako kako ga ja doživljavam. Već to te počinje izdvajati od vlastite okoline. A ideologija i politika su nešto što dolazi kasnije, što vas potpuno promijeni i kao pisca i kao osobu.
 
Hrabrost je nešto što bi trebao posjedovati svaki pisac, no znamo da nije tako. Međutim, u vašem slučaju hrabrost je jedna od najvažnijih karakteristika…
 
I to je nešto što posjedujem odmalena. Zapravo, bolja riječ bi bila samopouzdanje. Imala sam ga oduvijek kad je pisanje u pitanju, i to u nevjerojatnim količinama. To je bila ona vrsta samopouzdanja bez svijesti o sebi. Samopouzdanje je velika zamka. Ako ga imaš previše, možeš se izgubiti, štoviše, to će se neminovno dogoditi. Previše svijesti i propitivanja će, međutim, imati suprotan učinak i učinit će te paraliziranim. To se odnosi prije svega na pisanje, no možda i na život u cjelini.
 
Hrabrost i samopouzdanje su jedan od glavnih razloga zbog kojeg ste u Hrvatskoj i toliko prevođeni. Mislim, dakako, na vaš sukob s turskim ambasadorom na sajmu u Puli prije nekoliko godina.
 
Da, nakon mog izlaganja ambasador je održao razjareni govor u kojem me pokušao diskreditirati. Izrekao je niz zaista groznih stvari nakon čega sam bila izuzetno bijesna i povrijeđena. No odmah po svršetku tog događaja pristupila mi je jedna mlada djevojka i ponudila mi suradnju. Bila je to Petra Ljevak iz Naklade Ljevak. To je bio početak moje veze s Hrvatskom. Sada čak i živim na relaciji Zagreb-Turska. I to nas također vraća na poeziju, jer poetska kvaliteta tog događaja, tog incidenta i tog dana izuzetno je snažna i ne treba je dodatno ukrašavati.
 
Ovdašnju javnost nije previše zanimala situacija u Turskoj sve do kulminacije političkog nasilja autokratskog islamističkog režima posljednjih godina. Međutim, u pitanju je dugogodišnji proces. Osobno sam u svojim tekstovima još od 2009. upozoravao na snaženje represije i cenzure u turskoj književnosti, kao u slučaju progona urednika koji je objavio Burroughsov Goli ručak. I vi ste jedna od žrtava cenzure i političkog progona najubojitijim sredstvom – potpunim ignoriranjem i nemogućnošću objavljivanja.
 
Da, dobro mi je poznat slučaj Golog ručka koji spominjete. Čovjeku su naprosto došli aparatčici s nekim prastarim zakonom kojeg nitko godinama nije bio svjestan, za kojeg ljudi jedva da su čuli. I takve stvari su se počele dešavati sve češće. No onda je tu šutnja. To je razlog zbog kojeg se više ne bavim novinarstvom. 
 
Istina je da se ta cenzura i opresija osjećaju godinama, sve više posljednjih deset godina. Prije nešto manje od pet godina jedan moj kolega, poznati kolumnist, maknut je sa svoje pozicije. Ukinuli su mu pravo da govori, iako je bio izvanredan i izuzetno čitan autor. I nikome ništa. Šutnja i slijeganje ramenima. Prigovorilo je tek nekoliko cijenjenih novinarki, među kojima sam bila i ja. I mi smo zatim uklonjene. Naprosto su nam začepljena usta.
 
S obzirom da je u pitanju dugotrajan i nimalo nevidljiv proces, što je dovelo do toga da se potpuno ugase glasovi protesta?
 
Prije nego što je Turska postala autokracija, bila je konzervativna zemlja. Zapravo je oduvijek konzervativna, ali postojao je balans između provincijalnog autoritarnog konzervativizma i političkih elita koje možemo nazvati progresivnijim (u sasvim blagom smislu riječi). No repatrijarhalizacija i autokracija nisu nešto što se dogodi preko noći. U pitanju je bezbroj sitnih koraka koji se legitimiraju postepeno, a najviše se hrane šutnjom. Ona je pristajanje, namjerno ili ne. 
 
Katkad je naprosto u pitanju igra koja traje sve dok se jedna strana ne iscrpi. Svi znamo koja je to strana bila. A sve počne pojedinačnim slučajevima. Na koncu odjednom svi glasovi protesta nestaju, ne mogu više objavljivati. Ljudi postanu nijemi i nevidljivi. Ušutkani.
 
Imajući u vidu silno jačanje patrijarhata u tom periodu, koliko je činjenica da ste žena bila važna?
 
Bila je izuzetno važna. Iako nitko to nije govorio, bilo je jasno da je u pitanju lov na vještice. Jer nije nimalo slučajno da su upravo žene prve koje su utišane, i to lančanom reakcijom po kratkom postupku. Prvo je uklonjena poznata novinarka i voditeljica koja je progovorila o kurdskom pitanju, zbog intervjua s jednom kurdskom gospođom. Nakon toga su odmah uklonjene i utišane sve novinarke koje su progovorile o tome, pa tako i ja, zbog teksta o tome kako nas sve čeka ista sudbina. I mene je dočekala, niti dva tjedna poslije nje. Nakon toga je uklonjena kolumnistica koja je napisala kolumnu o mome uklanjanju iz javne sfere, i tako dalje…
 
Eto, i ovdje možemo govoriti o nestvarnoj banalnosti političkog nasilja. Stvarnost postaje nestvarna ili nadstvarna, nadrealistična. Samim time i novinarstvo i ubijanje glasova ljudi imaju nadrealističku crtu.
 
To je bilo prije pet godina. Otad ste stalno prisutni u svjetskim medijima, ali uglavnom kao književnica. Mislite li da je to i konačan kraj vašeg novinarskog djelovanja?
 
To se dogodilo za mene sada već pomalo davne 2012. godine i otada se ne bavim novinarskim radom. U međuvremenu su me hiljadu puta pitali nedostaje li mi novinarstvo. Odgovor je uvijek isti: nimalo. Upravo zato se pitam zašto sam onda radila taj posao dvadeset godina.  
 
Realnost na Bliskom istoku ima čudnovatu, nadrealnu crtu, baš kao što je ima i u Južnoj Americi. Zato nije čudno da iz oba kraja svijeta, koliko god se književne tradicije razlikovale, dolazi neki oblik magijskog realizma. Doduše, kada se kaže 'magijsko', to ipak podrazumijeva nešto čudnovato i čudesno u pozitivnom smislu, a realnost Bliskog Istoka je sve samo ne čudesno lijepa. 
 
Apokaliptični realizam bi u tom smislu bio primjereniji naziv. U tom sam prostoru našla svoj glas i mjesto u kojem nisam nevidljiva, prostor slobode koji mi se katkad čini beskrajno širim od onog koji mi je otvarala stara pozicija. Je li to doista tako ili je to puka iluzija, to je već drugo pitanje.
POVRATAK NA VRH STRANICE