Srijeda
07.06.2017.

'Monomanija krši sve pred sobom'




Extra_large_dali
Dali Atomicus (Fotografirao Philippe Halsman)
A+ A-
Festival Prvi prozak na vrh jezika premijerno predstavlja zbirku pjesama u prozi na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije, naslov kojim je Sebastian Antonio Kukavica prošle godine osvojio nagradu za poeziju Na vrh jezika. Na pitanja o svojoj novoj knjizi odgovarao je u formi eseja, koje je prigodno i naslovio. 
 
***
 
Naslov na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije izazvao je zanimanje već prošle godine u najavi, a natprosječno velik publicitet donijele su vam i nagrade Drago Gervais, Tea Benčić Rimay i Na vrh jezika. Je li Čovjek slon za vas završen projekt ili imate želju popratiti ga na promocijama i u intervjuima? Koliko vas zanima daljnja sudbina završenog djela? 
 
UVODNO POZIVANJE NA SKROMNOST
 
Čovjek slonić, kako mu tepam kada me, srijedama najčešće, obuzme melankolija mušmula, za mene je postao dovršenim projektom u trenutku kada smo, nakon usuglašavanja oko završne verzije, izabrali izvrsnu naslovnicu i tako zaokružili cijeli projekt, ali uvijek ću biti otvoren za daljnje promocije, rasprave, intervjue, seminare i slične aktivnosti, jer ipak mislim da je ovo djelo dobro, doduše nije svaka pjesma u knjizi dobra, ali vjerujem da cjelina kao konceptualni projekt funkcionira i ipak donosi nešto novo, tako da ću uvijek kada se ukaže prilika rado predstaviti ovo djelo, jer mi se čini da je od svih mojih dosadašnjih djela upravo ovo najbolje.
 
Iako je vaša rečenica beskonačna, gusta, isprepletena značenjima, gotovo holistička i hologramska, izjavljujete da vam se čini kao da nije dovoljna za sve ono što želite obuhvatiti. Kako podnosite frustrirajuću činjenicu da je ideja uvijek savršenija od realizacije? 
 
SEBASTIJANIZAM KAO NOVI MESIJANSKI POKRET
 
Tako je, moram priznati da još uvijek bolujem od iste monomanije koja me obuzela prije više godina, pet, šest ili koliko već, kada sam počeo pisati, onako kenozoički mlad i hlebinski naivan, ali već tada sa zacrtanom sudbinom čiji će kraj, eshaton ili kako vam drago, biti, ako sam dobro razumio svoju volvu, u nekim toplicama u kojima ću se, kako stvari stoje, igrati igre potapanja brodova sa svojom živčanom bolešću i svojim razmontiranim tijelom, a ista ta fiksacija me i dan danas progoni, iz večeri u večer mi upada u san i po svim lijepim idejama i amforama sna ostavlja tragove pokolja, naprosto upadne i razbije sklad, a ja sam jednako bespomoćan kao i onaj mučenik, čije mučenje spominje Jeronim u hagiografiji o sv. Pavlu, kojem svezaše ruke, prethodno ga namazavši gustim medom, e da bi ga potom svedenog samo na tijelo ostavili negdje na egipatskoj vrućini na milost i nemilost muhama, upravo tako i ja gledam kako ta monomanija krši sve pred sobom, kako svaku ideju pretvara u rečenicu da bi potom svaka rečenica, ali baš svaka, u sebi nosila isti onaj miris pokolja kojeg osjećam u snu kada mi, ah nesretnom starcu!, muhe hodaju po usnama imitirajući oblike riječi koje ja nikad ne bih izrekao, jer rečenica je u konačnici upravo to, iznuđeno priznanje, u njoj nema nikakve iskrenosti, ona je nuspojava inkvizicije ideja, ona je onaj glas kojeg ima Sebastian Rodriguez, kralj Sebastian portugalski, mučenik Sebastian, moja malenkost ili bilo koja od tih naših inkarnacija, na kraju Endove Šutnje kada tim glasom punim muha apostazira, jer i sam japanski prevoditelj kaže jednoj od tih naših inkarnacija, Rodriguezu, kralju ili meni, da je to "puka formalnost", da iza tog čina ne leži pravo uvjerenje ili "čin srca", jer je to samo čin kojim se pokazuje tko je u danoj situaciji glavni, tko je premoćan, tko ima monopol na riječi, tko je taj koji želi naše tijelo, a rečenica je upravo to, ona je agent discipline koji želi dokazati svoju nadmoć nad svim onim krasnim kipovima u mojim snovima a koje neki među nama još uvijek, unatoč progonu, nazivaju idejama, rečenica samo želi dokazati, baš kao i liberalizam (ta otužna i zakašnjela inkvizicija koja svakog prima u zagrljaj svoje luđačke košulje) da negdje duboko u sebi, 'u srcu', možeš zadržati smrskane ideje koje je prethodno, liberalizam, inkvizicija, feudalni Japan ili tko već, razbio s istom silinom kojom je Mojsije, Ehnaton, Amenofis ili kako li se već zvao, razbio zakonike vidjevši da narod, Židovi, Azteci, Portugalci ili tko već, zazivaju 'drugo došašće' bijelog bradatog kralja, je li se kralj zvao Sebastijan?, dakle, rečenica želi dokazati upravo to da 'u srcu' možeš zadržati te krhotine ideja, ali da ih nikad, baš nikad, izvan pećine sna nećeš moći rekonstruirati pomoću jezika, ne, nećeš ih moći prevesti u djelo, šapne mi svake noći za svojeg silovateljskog posjeta liberalizam, rečenica, monoteizam ili tko god, a kao pečat tog zavjeta, šapuće dalje netko od njih, primit ćeš ove muhe i one će biti tamničari tvojih ideja, stajat će na tvojim usnama dok ti, premazan gustim medom i prepušten egipatskom suncu, budeš bio privezan i proboden strijelama i natjeran na apostaziju kojom će, tvoje tijelo a ne ti, jer to je 'puka formalnost' a ne 'čin srca', iskazati svoju pokornost ovom svijetu, ovoj državi, ovom jeziku, a ti se onda poslije, kad već želiš biti tako poseban, igraj sa krhotinama koje smo ti ostavili u sobi, slaži od njih začudne poliedre ili što već, ali znaj da nikad ništa od toga neće biti prevedeno u rečenicu, šapuće taj grozni glas kralju Sebastianu portugalskome, muhe će stajati tamo i sve će nadgledati, svaka riječ koju izgovoriš ili napišeš, baš svaka, morat će proći kroz njihovu cenzuru, sjeti se samo kako smo postavili muhe u razdjeljak Salvadora Dalija, još jednog spasitelja, allendea, sebastijana ili koga već, jer upravo on, taj Dali, u svom Dnevniku genija spominje kako bi radi poticanja ideja navoštio svoj razdjeljak šećerom, ili je to ipak bio med?, čime bi privukao muhe koje su, kako je pisao, uvijek katalizirale njegove ideje, zar nije to stravična pomisao, da su iste te muhe, ni po čemu drugačije od rumunjske Securitate, stajale na razdjeljku nadrealizma, zar to nije znakovito, naslađuje se glas demona, zar nije znakovito da se muhe nalaze na pragu najvećeg oslobođenja podsvijesti od rečenice kojeg povijest pamti, e to ti, moj prijatelju, samo dokazuje koliko smo mi moćni, jer rečenica će uvijek biti tamnica vaših ideja, jedino što vam preostaje je nervoza i ludilo tigra zatočenog u uskom kavezu, eto, to vam je ukratko prepričan temeljni mit sebastijanizma, a sebastijanizam je, kako sada stvari stoje, jedina sila koja se može oduprijeti rečenici, zato će moje sljedeće djelo, roman koji će se zvati UGANDA, biti manifest sebastijanizma, tog starog portugalskog, ili možda aztečkog?, mesijanskog pokreta koji će rečenicu dovesti do točke samo-rasplinuća, a taj trenutak će nastupiti kada se ponovno vrati, po drugi put, mesija, Quetzalcoatl, kralj Sebastian, ili bilo koja od naših inkarnacija, uglavnom, jedini mi je cilj trenutačno početi pisati taj roman-esej o globalnoj povijesti mesijanizma, kojeg vjerojatno nitko neće niti objaviti, ali kojim ću, kako sada stvari stoje, barem vratiti koliki-toliki osjećaj reda i sklada 'u srce' koje ne pristaje na 'puke formalnosti'.
 
Objavili ste dva romana - Prepeličji palindrom i Ponoćni zaziv muze. Očekujete li da će nagrada Na vrh jezika potaknuti zanimanje i za vaše romane? Razmišljate li o prijevodu romana na druge jezike?
 
KAKO SE ODREKAO 'PORODA OD TMINE' I OSTALE POUČNE DOGODOVŠTINE
 
Ukoliko nekog samotnog šetača možda kojim slučajem neki nama nepoznati faktor jedne noći, kada je mjesec samo žrtva pauka, potakne na uzimanje moja prva dva romana, ja, to jest muhe koje imitiraju riječi, bih im preporučio da to nikako ne učine, jer sam se prije nekoliko godina, dvije, tri ili koliko već, odrekao tih 'mentalnih mapa' kao svojevrsnog 'poroda od tmine', ali kao što rekoh tom prilikom, dok je knez Gundulić ipak imao tu mogućnost da svoj 'porod od tmine' abortira pomoću vatre i pepela, moja tmina je, nažalost, ipak ostavila trag na glasovitoj Mreži, trag neizbrisiv poput onog, nije da se uspoređujem!, kojeg je Kolumbova Santa Maria ostavila na trbuhu mora kojeg su srednjovjekovni kartografi nazivali 'morem tmina', tako da nikad neću dokraja pobjeći od tih grijeha iz mladosti, jedina pozitivna okolnost je da su romani objavljeni u vrlo maloj nakladi i da ih je praktički nemoguće pronaći, tako da, pored svih ovih ograđivanja, ne vjerujem da će itko za njima posegnuti što je jako dobro, jer to su zapravo romani s kojima, čini mi se, mogu komunicirati samo ja, Sebastian Rodriguez, ovaj bradati Sebastian koji će tek doći na obale Atlantika ili tko već, a što se tiče prijevoda, moram priznati da ne razmišljam o prijevodu dosad napisanih knjiga, ali zato intenzivno razmišljam zadnjih par mjeseci, ili godina?, o pisanju jedne poučne knjižice eseja u maniri Marulićevih De institutione bene… na engleskom, iako mislim da ću od toga brzo odustati, jer je engleski jezik, taj jednostavni jezik gentryja i admirala Nelsona, nespojiv s manirizmom i kićenim pripovijedanjem kojem smo toliko privrženi moje sadističke muhe i ja.
 
U intervjuu prilikom dodjele nagrade Na vrh jezika izjavili ste kako su vaše ideje preradikalne za okvire neke grupe ili salona. Ipak, nagrada Na vrh jezika ubacila vas je u grupu nagrađenih mladih autora. Kako se snalazite u toj grupi? 
 
DE CORPORE ILI PUSTINJAČKI NIHILIZAM
 
Moram priznati da pošto prošle godine nisam bio u tjelesnoj mogućnosti prisustvovati festivalu (jer tijelo je ono što konstituira, ako je vjerovati Tomi Hobbesu, ono što nazivamo, zbog cenzure ovih groznih muha, zajednicom, grupom ili državicom, tako da ja u formalnom smislu još nisam član, jer još nisam donio svoje tijelo kao danak onome što muhe nazivaju 'ugovor' i ubrojio ga, mislim na tijelo, posljedično tome, u 'zbir') još uvijek nemam osjećaj da sam dio određene grupe, a razlog tome možemo potražiti i u mojoj eremitskoj prirodi, jer ja sam vam, nije da se uspoređujem!, ipak jedan melankolični, samotni bijednik u ovčjem kožuhu koji svoje izmučeno tijelo, nuspojava automutilacije?, radije ugrađuje u morfologiju planine ili pećine, bez obzira zvala se ona Jabal al-Nour ili 'kozalska uzbrdica', nego u tkivo grupe ili državice, jer, pazite, biće poput mene, taj bijednik u kožuhu, u sukobu je sa svojim tijelom, odnosno s 'magarcem' kojeg valja držati gladnim i žednim, kako bi to naš Hilarion kazao, a samim time on se nalazi i u sukobu s idejom onoga što muhe nazivaju zajednicom, pa sukladno tome, to bijedno apolitično biće, ta dvodihalica u kožuhu koja mora da je ili bog ili zvijer ili onaj sebastijan kojeg čekaju u Portugalu, Aztečkom carstvu ili gdje već, radije izabire pustinjački nihilizam, znajući da je to jedini način, ali baš jedini, kroz koji se ideja sebastijanizma još može očuvati, jer, pazite, ja sam postao svjestan, ja: Rodriguez ili kralj Portugala ili budući mučenik, da je uništenje rečenice moja misija, slušajte me sad, mađarska književnost ne ide dovoljno daleko, doduše: mađarski jest najljepši jezik za umiranje ali ipak!, oni afirmiraju rečenicu i time izdaju nihilizam, jer rečenica je matrica koju dijele i mitologije i postmodernizam, a tim činom 'potvrde', pristajanjem na cenzuru koju provode muhe još od doba 'zaborava bitka', takozvana mađarska duga rečenica, koja se ni po čemu ne razlikuje od mitološke rečenice iz Doba osovine (Jaspers), samo potvrđuje, u samoj sebi, svu dosadašnju povijest uzaludnosti, potvrđuje načelo literature što se meni, Rodriguezu, kralju Sebastianu ili Dadi Nihilismusu, uopće ne sviđa, tako da vam je mađarska literatura poput onog sifilitičara iz Sils-Marie koji je vjerovao da je nadvladao metafiziku sa svojim 'aktivnim nihilizmom', ali ju je samo, kako to uviđa herr Heidegger zvan Heidi, potvrdio, no s druge strane, mi sebastijanisti želimo ići onkraj toga, onkraj tijela, onkraj rečenice, u terorističko pustinjaštvo, pa kom obojci kom opanci, štono kažu članovi priprostog puka i engleskog genrtyja
 
Studirali ste politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te globalne studije na Global and European Studies Institute u Leipzigu. Koji su vam budući planovi?
 
NA KONCU IPAK NUDI PORUKU NADE (DEMONIMA USPRKOS)
 
Takozvane studije sam završio, u sadašnjem trenutku sam nezaposlena parija, što će reći da sam sami talog multikulturalnog i liberalnog riječkog društva, te velike 'luke različitosti' koja će prihvatiti svaku različitost, ali će nihiliste i kukavice protjerati u katakombe, a egzistirati predstavlja najviši stupanj planiranja za koji sam trenutačno sposoban, no ipak, pošto sam sebastijanist, ne odbacujem eshatologiju, pa tako i sam očekujem 'drugo javljanje' ili eshaton koji bi se trebalo dogoditi tijekom sljedećih tjedana kada bih, kako sada stvari stoje, trebao primiti pismo s jednog njemačkog sveučilišta, a u kojem će pisati jesam li primljen na izvjesni studijski program ili ne, tako da se trenutačno moja budućnost nalazi u rukama anonimnog službenika na jednom njemačkom sveučilištu koji će eichmannovski donijeti konačnu odluku.

***

Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Kultipraktik koja organizira festival Prvi prozak na vrhu jezika koji se odvija od 7. do 9. lipnja u caffeu U dvorištu.
POVRATAK NA VRH STRANICE