Četvrtak
12.02.2015.

Samo loša književnost daje odgovore




Extra_large_murgia
A+ A-
Razgovarali smo s talijanskom spisateljicom Michelom Murgiom, autoricom Accabadore, o sardinijskoj književnosti i 'ženskom pismu'.

***

Dolazite sa Sardinije koja je zadnjih godina mjestom malene književne revolucije, s pojavom tzv. Nouvelle vague, kako su mediji nazvali grupu sardinijskih pisaca poput Marcela Foisa, Milene Agus i Giulia Angionia. Nedavno sam imao priliku intervjuirati Francescu Melandri koja je smjestila radnju svog romana Viši od mora na otok u blizinu Sardinije. I u vašem romanu Accabadora otok ima veliku ulogu. Koliko, u kontekstu vaše književnosti, smatrate važnom činjenicu da dolazite s otoka?  
 
Otok ima zasigurno važno mjesto u mojim pričama, ali on ne smije postati teret. Kad se rodiš na otoku, kao da se rodiš sa mišićem viška koji je istreniran tako da bude stalno spreman na skok, iako to more nikad nećeš prijeći i otok na kojem si rođen nikad nećeš napustiti. Ali u tebi postoji taj mišić koji zna da ćeš, kad skok bude potreban, ti biti spreman. 
 
Osjećam se veoma povezana s drugim piscima koji potječu sa Sardinije, čak i s onima koji su sasvim različiti od mene. Smatram da svi mi dugujemo onoj istoj želji za samo-prikazivanjem. Naš se narod stoljećima nije mogao javno predstaviti, te danas piscima povjerava zadatak da vrate njegov identitet. Bila bih sretnija da nas pisaca ima duplo više. Kažu da nas na Sardiniji ima previše, jedan na sedam tisuća stanovnika. Smatram da narod koji više od 600 godina nije imao mogućnost pisati vlastitu povijest, ima pravo imati jednog pisca na sto stanovnika. Toliko toga treba nadoknaditi. Što nas je više, to će književnost više ispraviti nepravdu te šutnje.
 
Kada govorimo o Sardiniji i književnosti, pitanje jezika se ukazuje kao izuzetno važno. Reprezentacija svijeta preko jezika dosta se razlikuje na Sardiniji od ostatke Italije. Sardski jezik, ali i talijanski koji se govori na Sardiniji, koristi poredbu kao jedan od ključnih jezičnih alata. Koliko je taj jezik utjecao na vaše pisanje? Razmišljate li o tome kada pišete ili je riječ o nečemu što vam je prirođeno?
 
Ne može biti prirodno zato što sam rođena na sardskom, a odrasla na talijanskom, pa u meni dvije jezična sustava zajedno žive jednakom snagom, ponekad i u suprotnosti. Jezik nije važan samo zbog onoga što ti omogućuje da izraziš, već i zbog onoga što ne možeš izraziti. U nekim jezicima neke riječi jednostavno ne postoje. Sardski jezik služi se slikama, poput filma, te ima stalnu potrebu za stvarnošću koja može postati metaforom. Talijanski se, pak, mnogo služi apstrakcijom te je pun pojmova koji su rezultat dugotrajnog lingvističkog procesa, u području znanosti ali i na svim onim područjima koja su dozvoljena jeziku koji je imao mogućnost razviti cijeli svoj potencijal. Na sardskom nitko nije nikad podučavao matematiku, filozofiju.

Neke riječi, koje je talijanski iznašao kako bi imenovao stvari za koje se nije znalo što su, sardski nije izmislio, te se koristi stvarnošću kako bi objasnio aktualnu stvarnost. To mi dopušta da ništa iz stvarnosti koju vidim ne doživljavam kao završeno. Sve što vidim služi da objasnim nešto drugo. To mi daje vrlo strukturirani narativni pogled. Na neki način, u sardskom stvarnost konstantno tumači samu sebe.
 
Ususret velike proslave 150 godišnjice ujedinjenja Italije napravljen je popis od 150 velikih talijanskih pisaca na kojem se, ako se ne varam, našlo samo šest književnica. Kažete da ne volite razgovore o 'ženskom pismu', 'ženskoj književnosti' koja je vrlo snažno prisutna u talijanskom patrijarhalnom književnom svijetu. Odvajate li feministički i politički aspekt od vašeg književnog rada?
 
Za mene je svako pisanje političko. To nije slučaj sa svim piscima, no za mene je tako. Ne vjerujem u definiciju ženskog pisanja, jer ne vjerujem da postoji ženski rod u književnosti, iako su nas u to često uvjeravali. U uobičajenom govoru, žensko pismo je dio književnosti koje ima jasne značajke. Muško pismo je jednostavno književnost, nitko neće nikad kazati 'ovo je muško pismo', bilo bi smiješno. 'U kojem smislu muško? To je svačije pismo.'

Uvijek sam se bojala definicije 'žensko pismo'. Čini se kao da je riječ o knjigama za žene, koje su napisale žene i koje pišu o ženskim temama. To je lako izvedena predrasuda koju bi trebalo pobiti. Vjerujem, naprotiv, u književnost žena, što je nešto drugo. To je vraćanje pozornosti na pitanje roda, što je u književnosti stoljećima nedostajalo. Ja to nastojim raditi u prozi, a pogotovo u esejima koje pišem. Ave Mary, na primjer, je jedno od mojih djela u kojem vrlo temeljito pišem o temi ženskog samo-predstavljanja, pa i u prozi.
 
U vašim romanima bavite se velikim društvenim i egzistencijalnim problemima, poput pitanja eutanazije u Accabadori. Postoji li opasnost od skretanja književnosti na polje dociranja i objašnjavanja kada autor preuzima na sebe 'velika pitanja'? Javlja li se tada sklonost nuđenju odgovora umjesto postavljanju pitanja? 
 
Čudno pitanje. Zadatak književnosti nije davati odgovore, već da ostavi mjesta za pitanja. Oduvijek sam se bojala knjiga koje su iščekivane jer su to obično loše knjige. Kad shvatiš da te autor želi nečem podučiti, obično nije riječ o dobrom romanu. Veoma razlikujem svoj rad kao autorice romana te kao autorice eseja, ali poznajem vrlo dobro granicu. Ne može se sve objasniti. Ono o čemu se ne može govoriti, treba prepričati. Jer postavljanje pitanja prisiljava na traženje novih odgovora.

Pisac koji smatra da putem pripovijedanja daje odgovore, čini loše književnosti, a možda i javnoj raspravi, zato što roman dira u emotivnu sferu, ne samo racionalnu, te često ne pomaže u javnim raspravama, npr. o eutanaziji. U Italiji je u vezi eutanazije oduvijek problem bio taj što se razmišljalo želucem, a ne glavom. Rasprava o eutanaziji nije laička, to je rasprava koja uvijek ima veze s konkretnim životom nekoga tko je godinama na aparatima, te čija rodbina traži da se isključe. Tako eutanazija postaje eutanazija te osobe, u baš tim okolnostima i u baš toj obitelji. Rasprava postaje trač. O tome se može pisati u književnosti. Esej se treba odcijepiti od pojedinog slučaja i razmatrati o pravu, o općem značaju nekih tema.

Ne vjerujem da sam napisala knjigu o eutanaziji. Sigurna sam da sam napisala knjigu o majčinstvu i o međusobnoj brizi u ljudskim odnosima. U Sardiniji 1950-ih godina o kojoj pišem nije postojao pojam privatnosti. Nitko nije živio svoj život na individualan način. Vjenčavalo se, rađalo i umiralo zajedno. Hospitalizacija života i smrti još ne postoji u 1950-ima. Porađalo se u kući, ja sam rođena kući. Moja baka je umrla u kući i ja sam ju vidjela mrtvu. Svijet u kojem se svi brinu o privatnom životu drugih je svijet koji ima pravo na mišljenje o tuđoj smrti. Naš svijet nije takav, nama je stalo do privatnosti. Pojam samoodređivanja je moderan pojam, za nas važan, dok bi se moja baka tome smijala.

Vjerujem da je neispravno primjenjivati odgovore iz Accabadore na današnja pitanja. Ono što mi danas tražimo, kad je netko u bolnici 17 godina priključen na aparate, nije očito accabadora, jer su to dva različita svijeta. Smrt nije ista u svim stoljećima. Danas dugujemo tehnologiji produžetak životnog vijeka. Ako netko danas doživi prometnu nesreću, vjerojatno je da će godinama biti priključen na aparate. Da se to dogodilo prije šezdeset godina, odmah bi preminuo. To vrijeme, provedeno na aparatima, novo je vrijeme, tehnološko, koje nosi sa sobom etička pitanja. Za to vrijeme ne vrijede odgovori iz 1950-ih godina. Bilo bi pretenciozno s moje strane vjerovati da sam napisala roman koji odgovara na pitanje eutanazije. Tema majčinstva je malo više univerzalna.
 
Kada spominjemo eutanaziju, ali i majčinstvo, kolika je uloga Crkve u talijanskom društvu? Miješa li se crkva u sve aspekte društva ili ipak postoji neko razgraničenje?
 
Uloga Crkve u Italiji je ogromna, zagušujuća. Bilo koja javna rasprava je nemoguća bez da predsjednik Talijanske Biskupske konferencije pretendira pravo na mišljenje. Italija nije laička zemlja, to je zemlja u kojoj Crkva i dalje ima pravo uvjetovati političke odluke, iako sama nije politička stranka. To je sramotno u 2015. godini.
 
Je li stanje petrificirano ili ipak dolazi do nekih promjena u tom smislu?
 
Mislim da se ipak polako događaju neke promjene. Primjerice, u posljednjih dvadesetak godina došlo je do nekih pomaka, od položaja žena pa sve do prava homoseksualaca. No utjecaj crkve je iznad svega vidljiv na pitanju prava na abortus. Italija je zemlja u kojoj postoji zakonsko pravo na abortus. No otkad postoji zakon koji dozvoljava abortuse u nekim dijelovima Italije, gotovo 100% liječnika odbija obavljati prekide trudnoće zbog prigovora savjesti, usprkos zakonskim odredbama. Toliko o utjecaju crkve - zakoni postoje, ali se ne primjenjuju. Smatram da su to, između ostalog, posljedice dvadesetpetogodišnje vladavine desnice u Italiji. Kažem, posljednjih dvadeset i pet godina je na vlasti desnica, a ne dvadeset, jer ni nakon Berlusconija nije na vlasti ljevica, već stranke desnice i centra. 
 
Razgovarao Neven Svilar (prijevod s talijanskog: Ružica Babić, Talijanski institut za kulturu u Zagrebu)
foto: Talijanski institut za kulturu u Zagrebu
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.