Četvrtak
12.05.2016.

'Putopisna reportaža danas je kastrirana'




Extra_large_bakotin
D. Kreho i J. Bakotin (Foto: Booksa)
A+ A-
U Booksinom programu Književni budoar na tribini 'Od korica do korica' gostovao je Jerko Bakotin, nagrađivani novinar i esejist iz Splita trenutno nastanjen u Berlinu, u povodu nove knjige Bratstva i ubojstva, gajđin
 
U fokusu tribine 'Od korica do korica' je aktualna književna produkcija, ali i pisana riječ u najširem smislu pojma, a ovoga puta su to bili zapostavljeni žanrovi reportaže i putopisa. Razgovor je vodio i u tekst prenio Dinko Kreho koji je napisao i kritiku knjige

***
 
Knjiga Bratstva i ubojstva, gajđin neobična je za današnji književni i kulturni trenutak. Radi se o pet tekstova reportažno-putopisnog tipa, koji pripovijedaju o tvojim putovanjima u Zapadnu Saharu, pojas Gaze, Japan, Mongoliju i na Kosovo. Prije svega, kako je došlo do ovih putovanja, a onda i do tekstova i do njihovog uknjiženja?
 
Možda je glupo reći da je do svega došlo slučajno, ali velikim dijelom jest ishod spleta okolnosti. Recimo, na putovanje Transsibirskom željeznicom, iz kojeg su nastali tekstovi o Mongoliji i Japanu, odvukao me prijatelj; imali smo 22 godine. Laurence Sterne, jedan od rodonačelnika putopisa i autor Sentimentalnog putovanja po Italiji i Francuskoj, rekao je da se na putovanja između ostalog polazi i iz slabosti karaktera. Tu postoje i želja za bijegom, i melankolija, i želja da se upoznaju druge sredine i društva...
 
Ovom prilikom, naravno, govorim u iznimno jednostavnim, mistifikatorskim kategorijama. Budući da sam studirao i književnost, različite načine viđenja odavno povezujem s izvjesnim, ako nije odveć pretenciozno reći, estetskim filterom. Putovanje i proces pisanja za mene su poprilično povezani.
 
Svi tekstovi nastali su na temelju reportaža i blogova koje sam pisao. Kad danas čitam te rane radove, poprilično se užasavam – imao sam literarnih ambicija, ali nisam imao znanja. Tekstovi u knjizi međusobno se poprilično razlikuju, no mislim da su onaj o Zapadnoj Sahari i onaj o Kosovu nosivi za cjelinu. Oni stoje na početku i na kraju knjige, i najpolitičniji su, tj. najeksplicitnije politički. 
 
U 'autopoetičkom' Postscriptumu, svojevrsnom šestom tekstu u knjizi, sinkronijski i dijakronijski razmatraš reportažu i putopis. Upućuješ na zaboravljene i potisnute povijesne veze reportaže sa socijalističkim pokretom, kao i na njezino porijeklo u odbacivanju tlapnji o 'objektivnom' i 'nepristranom' novinarstvu. S druge strane, evociraš i bogatu povijest ovih žanrova, koji su svoje vrhunce dosegli '70-ih i '80-ih, i njihovu oskudnu sadašnjicu u domaćem, hrvatskom i (post)jugoslavenskom kontekstu. 
 
Prošle sam godine u Beogradu vodio radionicu pisanja reportaže i zapravo sam tek tijekom priprema za tu radionicu, iščitavajući raznu literaturu, otkrio ove dimenzije povijesti žanra. I rani praktičari reportaže, kao što je Egon Erwin Kisch kojem dugujemo onaj arhetip reportera kao svojevrsnog 'Prljavog Harryja' novinarstva, i njezini teoretičari bili su vrlo bliski međunarodnom proleterskom i komunističkom pokretu '20-ih i '30-ih godina. Tu je među ostalim i jedan Walter Benjamin, za kojeg je reportaža bila način pisanja koji omogućava najneposredniji kontakt među subjektima. 
 
Nadalje, reportaža je novinski, ali i književni žanr. Kako se danas piše, pogotovo kod nas, ona je uvelike kastrirana, kao uostalom i cjelokupno naše novinarstvo (recimo, u odnosu na vrijeme '80-ih, kad su novine bile daleko ambicioznije): mogućnosti i izražajna sredstva reportaže slabo se, rijetko i nepotpuno koriste. 
 
S druge strane, putopis je daleko elastičniji žanr, 'žanr-spužva' kako je jednom prilikom rekao Dean Duda. On nudi daleko veće mogućnosti, otvara širu perspektivu, i u tome se ogleda njegova sličnost s romanom. No, još i više nego ona reportažna, putopisna je produkcija kod nas regresirala: ona je posljednjih godina ogromnim dijelom debilizirana i svedena na rudimente – malo senzacionalizma, malo egzotike, malo lifestylea...
 
Kad se u domaćoj književnoj kritici razmatra političnost književnih tekstova, najčešće se govori samo o njihovom sadržaju, tj. o onome što oni 'govore' na denotativnoj razini. Pitanje forme pritom se uzima manje kao politički, a više kao stilski ili formalni izbor. Međutim, istodobno s rehabilitacijom reportaže i putopisa, ti dolaziš i do eksplicitne, antikolonijalne, antikapitalističke i eglitarne političke pozicije. Ne svjedoči li ova činjenica o nerazdvojivosti 'sadržajnih' i 'formalnih' aspekata teksta, kad govorimo o političkom naboju i učinku pisanja?
 
Radikalni modernistički stav kaže da se ideologija teksta ogleda isključivo u formi. Neko djelo koje misli da je radikalno po sadržaju, dok po formi ostaje konzervativno, iz takve bi perspektive zapravo bilo duboko konzervativno, ili kič, dok bi djelo koje 'samo' radikalno inovira formom bilo revolucionarno, već svojim ukazivanjem na nove mogućnosti, prostore i perspektive. Reportaža i putopis, dakako, nisu žanrovi koji na prvi pogled nude prostora za inovaciju ili eksperiment, međutim zapravo posjeduju gotovo sve mogućnosti kao i ostali tipovi teksta. 
 
Takozvani politički utjecaj književnosti danas je nikakav. Priča o književnosti je zabava za nas dokone, pametni ljudi zarađuju novce na burzi. U tom je smislu razgovor o političnosti sadržaja gotovo deplasiran. Ostaje nam da se posvetimo literarnosti književnosti: estetici, eksperimentiranju s formom, i sl. Mislim da bi to morao biti imperativ u svakom književnom tekstu. 
 
Dakako, reportaža i putopis jednom nogom uvijek stoje u dokumentarnosti i ne može biti govora o nekakvom krajnje radikalnom larpurlartizmu, koji se pritom može shvatiti i kao produkt klasnog elitizma i vid klasne demarkacije. Međutim, formalne aspekte ne treba nikada ispuštati iz vida. Da se izrazim kao književni teoretičar, mislim da je potreban radikalizam estetskog kako bi se politički učinak teksta (ne 'poruka', jer nije riječ o pamfletskom 'prenošenju poruke') uopće mogao artikulirati. 
 
Tek kad sam zaključio ovu knjigu, shvatio sam da sam trebao biti znatno radikalniji u istraživanju i eksperimentiranju s formalnim rješenjima. Bojim se da je ovako rezultat na koncu ipak poprilično konzervativan. 
 
Jedan od lajtmotiva tvojih tekstova susret je sa socijalističkom Jugoslavijom. Tvoje 'otkriće Jugoslavije' ponekad je začudno iskustvo, kao u Zapadnoj Sahari, a drugdje melankolično i emotivno, kao na Kosovu. Obojica pripadamo generacijama koje su Jugoslaviju upoznale kao nešto već bivše, ili već nestajuće, da bi je onda naknadno otkri(va)le, ponekad u najneočekivanijim okolnostima i trenucima. Možeš li se osvrnuti na ovaj proces? Koliko ga je u tvom slučaju uvjetovalo upravo geografsko izmještanje? 
 
Prvo, da malo konkretiziramo iskustvo o kojem govoriš, jer ipak sam napisao knjigu putopisa, a ne teorijsku studiju.

Prosinac je 2011. i ja sam pozvan na kongres Polisarija, Narodne fronte za oslobođenje Zapadne Sahare, u jugozapadni Alžir. Tu smo s raznih strana svijeta, novinari, aktivisti... Po slijetanju nas dočekuje čovjek koji mi objašnjava kako su se potrudili da svakome dodijele vodiče s kojima može komunicirati na vlastitom jeziku. Šalje me mojoj dvojici vodiča, koji me dočekuju sa "Zdravo, druže!" Jedan od njih kaže: "Vojnomedicinska akademija u Beogradu, Oklopno-mehanizovana jedinica Sarajevo", dok će drugi: "Peva li još Lepa Brena?" Kasnije se vozimo kroz pustinju džipom, a čovjek me pita: "A zašto se kaže 'jebem ti sunce'?" Sve u svemu, doista začudan doživljaj. 
 
Kad sam se vratio u Zagreb, malo sam istraživao i otkrio da je Jugoslavija uz Albaniju jedina europska zemlja koja je priznala Zapadnu Saharu, no također je i školovala gerilce Polisarija u Beogradu, Zadru, okolini Splita, itd. Priča o Zapadnoj Sahari tragična je i fascinantna: jedna mala skupina ljudi već 40 godina ustrajava u borbi za nezavisnost protiv neprijatelja koji imaju potporu velikih svjetskih sila. Pritom su u svojim kampovima uspjeli stvoriti jednu od najobrazovanijih populacija u Africi: nisam sreo nikoga tko nije pismen na barem dva jezika! Iz perspektive našeg Zeitgeista, ljudi koji još uvijek vjeruju u revoluciju, u emancipaciju, u budućnost, djeluju smiješno. No tko smo mi da im se rugamo? 
 
Jugoslavija je, općenito, ključna trauma naše generacije. Rasli smo na vrlo agresivnom negiranju Jugoslavije, učeni smo da razmišljamo i formiramo se u suprotnosti s Jugoslavijom. Socijalistička Jugoslavija fascinantna je kao dvostruki poduhvat: kao pokušaj zajedničkog života barem sedam nacija (uračunamo li i kosovske Albance), te kao u mnogočemu jedinstven ekonomski eksperiment. Danas, naprotiv, živimo u društvima koja su strukturirana na uništavanju svega što je bilo dobro u toj državi i društvu, dok je u mnogim oblastima preuzeto ono najgore. 
 
Moja knjiga je, u određenim segmentima, pisanje o Jugoslaviji ne samo kakva je bila, nego kakva je trebala i mogla biti. No bez ikakve rasprave, u načelu je ideja plurinacionalne zajednice utemeljene na socijalnoj pravdi beskrajno superiorna etnički i na klasnoj nejednakosti utemeljenim društvima, kakve su njene države-nasljednice, dakle i suvremena Hrvatska, .

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.