'Prevođenje je pisanje novog djela'

Jedan od najzanimljivijih gostiju ovogodišnjeg izdanja Festivala europske kratke priče svakako je bio Yuri Herrera, meksički književnik rođen 1970. godine, s doktoratom iz književnosti s Berkeleyja. Herrera je prošle godine doživio boom nakon što je izašlo englesko izdanje njegova romana iz 2009. godine - Señales que precederán al fin del mundo iliti Signs Preceding the End of the World. Roman je potpuno razoružao kritičare koji su se natjecali u razbacivanju pohvalama, što je dovelo i do proglašavanja romana remek-djelom suvremene latinoameričke književnosti.

S novom velikom zvijezdom ionako izuzetno zanimljive meksičke književnosti razgovarali smo nakon književne večeri na kojoj je sudjelovao.

***

Sasvim logično, pisci su u pravilu prepuni pozitivnih impresija kada je riječ o književnim festivalima, pogotovo manifestacijama koje zaista imaju specifičnu auru poput FEKP-a. No koliko su književni festivali doista važni piscima? Koliko znači komunikacija izvan samog teksta?

Uvijek će vrijediti činjenica da je, kada govorima o piscima i komunikaciji, daleko najvažnija stvar sama knjiga. No ona nije sve, i zaista su događaji poput ovog festivala jako važni piscima. No stvari idu i mnogo dalje od samih književnih manifestacija. Velik dio globalnog književnog diskursa danas se zbiva upravo preko medija kao što je vaš portal Booksa.

Svjestan sam činjenice da objavom knjige započinje nova faza u životu teksta. Ili je to možda bolje nazvati drugim životnim ciklusom knjige. A taj drugi život uključuje doticaj teksta s čitateljima, koji se ne odvija isključivo putem samog teksta, već i popratnim sadržajem koji čitatelju nadopunjuje sam tekst, poput direktnog kontakta s piscem, slušanja teksta na književnim večerima ili našeg razgovora.

Postoji li opasnost da intervju postane lađa autofikcionalizacije, i je li to uopće loše ? Koliko je iskrenost, da ne kažem istina, važna za intervju?

Teško je dati jednoznačan odgovor na to pitanje. Primjerice, gotovo nikada ne čitam svoje intervjue, ne zato što mislim da sam posebno neiskren, već zato što imam osjećaj kao da sam previše toga rekao i da se ponavljam, bilo da je riječ o starim tekstovima, drugim razgovorima ili izjavama. Ali često nije stvar ni u tome. Neki ljudi su brži, a neki sporiji. Katkad čovjek suočen s pitanjem biva zatečen jer naprosto nema vremena razmisliti o tome. Mislim da je i to jedan od razloga zašto katkad nastaju intervjui koji ostavljaju dojam patvorenosti.

No sve to ovisi i o kontekstu, pa i o mediju. Jer što je komunikacija? Zapravo uživam u razgovoru poput ovoga, licem u lice, jer su moguće neočekivane i interesantne stvari. S druge strane, znam se osjećati i dosta bijedno, pogotovo ako nije riječ o pravom, živom intervju. No, kao što sam rekao, sve je to dio drugog života knjige.

U Hrvatskoj je upravo objavljena knjiga Balade o teškim vremenima, Ona sadrži tri vaša djela, koja u međusobnom fizičkom suodnosu stvaraju kontekst koji nije postojao u originalu. Gubitak kontrole nad tekstom nakon što je dovršen sigurno utječe na pisca, jer je to i svojevrsni fenomen odricanja, rezanja tekstualne pupkovine. Je li dovršavanje knjige poput slanja poruke u boci, gdje se tekst potpuno prepušta valovima slučaja?

I to ovisi. Iako nije sve pitanje slučaja, jer kvalitetan tekst često će isplivati i onda može započeti drugi, povratni proces - prevođenja. Ja sam imao sreću da mi se to dogodi, što znači da opet radim na tekstu koji je odavno dovršen i sudjelujem u njegovom mijenjanju. Na neki način radim na pisanju novog romana, u kojem nemam toliku kontrolu nad tekstom, ako je to uopće prava riječ.

To se vama dogodilo s prošlogodišnjim prijevodom romana Señales que precederán al fin del mundo koji je postigao veliki uspjeh. U kojoj mjeri surađujete s prevodiocima?

Moram reći da je roman zaista postigao značajan uspjeh, u čemu ogromnu ulogu igra upravo prevoditeljica romana Lisa Dillman. Pisac se može samo nadati dobrom prijevodu. No, na koncu je sve ionako na prevodiocima. Uostalom, roman koji je sada postao Signs Preceding the End of the World prije dva tjedna dobio je nagradu za najbolji prijevod u SAD-u.

Ja jesam sudjelovao u radu na prijevodu, baš kao i urednici koji su radili na tekstu, no to je zaista ništa u usporedbi s radom prevoditeljice. Naravno, mnogo je lakše sudjelovati u prijevodu na jezik koji autor originala zna, i to je glavna razlika između prijevoda na engleski i, recimo, prijevoda na hrvatski jezik.

Pisac se u procesu prevođenja, naravno ako se odluči na aktivnu ulogu što bi trebalo biti poželjno, mora opet uključiti u tekst, uštekati u ono što je naoko bilo gotovo. Mora porazmisliti o brojnim odlukama koje je donio, a tu neminovno iskrsavaju brojne nedoumice i problemi. Također, postajete svjesni nekih stvari na koje vas prevodilac može upozoriti, kojih uopće niste bili svjesni kada ste pisali tekst: stvari koje su bile intuitivne, i gdje ste se možda u potpunosti prepustili ritmu teksta.  

László Krasznahorkai tvrdi da su prevodioci u najmanju ruku jednako važni kao i autori originalnog teksta, da bi ih trebalo uvijek zajedno potpisivati. Međutim, njihov status ipak nikada nije na razini koju zaslužuje. Zašto?

Prevodioci uvijek imaju ogromne zasluge i zaista ih se nepravedno zanemaruje. Oduvijek govorim o važnosti posla kojim se bave, a riječ je o zaista izuzetno teškom i zahtjevnom poslu. Prevođenje je izuzetno blisko pisanju 'originala' jer se zbiva proces invencije, otkrića i spoznaje, baš kao i kod pisanja originalnog teksta. Naprosto s nekim drugim parametrima i pod drugim uvjetima. To je samotan posao, iako je prevođenje kolektivan pothvat, jer u pravilu u tom procesu sudjeluje više ljudi. Mislim da prevodilac treba surađivati s autorom ako želi zaista pogoditi pravi ton originala, pravi duh koji dolazi iz ritma i gramatike.

No, kada govorimo o kreaciji knjige, odnosno pretvaranju teksta u socijalni objekt što je knjiga, postoji čitav lanac ljudi koji moraju uložiti ogroman napor da se to ostvari – od pisca i prevoditelja, preko urednika pa do distributera, knjižara i tako dalje. Dakle, knjiga je u tom smislu pogon jer ona je već u tom smislu socijalni objekt, prije nego što se pretvori u knjigu koja je sama socijalni objekt.

Taj proces se stoga može promatrati i na taj način. Vjerojatno mnogo pisaca ne razmišlja previše o tome, no ja sam uvijek svjestan upravo tog aspekta teksta i književnosti, da sam ja kao autor tek prvi u lancu i tek začetnik onoga što se ima dogoditi, upogonjenja cijelog jednog izuzetnog mehanizma koji nam donosi ono što nazivamo knjigom.

Iako se sastoji od tri zasebna djela, knjiga Balade o teškim vremenima je skladan spoj različitih tekstova kojima je zajedničko otvaranje (ili rastvaranje) Meksika, koji je uvijek konkretan prostor, čak ako nalikuje pejzažu snova, prostor koji se uvijek čini kao granica života i smrti. No, katkad je prisutan i humor, koji se ne čini kao strategija, već gotovo kao krajnje prirodno stanje. Koliko je humor važan u sudaru života i smrti?

Različite stvari su važne u ovim knjigama, ali Meksiko zaista jest ono što ih povezuje. U tim knjigama sam pokušavao obuhvatiti perspektivu pripovjedača, kao i perspektivu protagonista. I tu bih se još jednom vratio na pitanje tona koje smo dotaknuli. Mislim da je ton ključan, jer upravo ton ima moć totalne inkluzije, obuhvaćanja političke perspektive, etičke perspektive i cjelokupnog odnosa prema stvarnosti.

Taj stav uključuje mnogo životne radosti usprkos svim životnim nedaćama. Tu određenu ulogu ima humor, koji dolazi s nekim glasovima, kao sredstvo afirmacije života pred smrću i nasiljem. Iako ne razmišljam o tome kada pišem, možda sve to ima veze s meksičkim tradicijama i našim odnosom prema smrti. U Meksiku je normalna neka vrst zaigranosti koja konstantno obigrava oko smrti, bez da joj se ikada izruguje.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).