'Pravi trenutak za pisanje čekao sam 30 godina'

Razgovarali smo s belgijskim književnikom Stefanom Hertmansom, gostom Festivala svjetske književnosti i autorom izvanrednog nefikcionalnog romana Slikar i rat smještenog u Prvi svjetski rat.

***

Mnogim je čitateljima poznata priča o nastanku vaše knjige Slikar i rat, o dvjema bilježnicama vašeg djeda koje su baza vašeg djela. Kad ste od djeda dobili bilježnice u kojima se ogleda njegov život, vi ste ih svjesno ostavili po strani i one su vas strpljivo čekale desetljećima. Kako ste se napokon upustili u veliki posao čitanja i pisanja?

Cijeli taj put nije bio nimalo lak. Upravo ta velika bliskost mi je predstavljala problem, jer sam u autobiografskim zapisima svoga djeda osjećao toliko toga poznatog, a opet potpuno tajnovitog i gotovo zastrašujućeg. Bilježnice sam počeo osjećati kao teret. Mislim da sama činjenica da sam ostavio te bilježnice trideset godina po strani, bez da sam ih čitao, analizirao i pregledavao, dovoljno govori o mom odnosu prema tom problemu. No čitavo vrijeme znao sam da su bilježnice polazna točka za veliku knjigu, možda i najvažniju knjigu, i niti u jednom trenu nisam zaboravio na njih.

Je li se samim protokom vremena razvijala neka vrsta straha ili strahopoštovanja prema zadatku pred vama?

Može se govoriti o tome, ali čitavo vrijeme ipak sam znao da ću to učiniti. Nije tu bilo riječi o odugovlačenju, odgađanju zbog straha, koliko o potrebi da budem potpuno spreman za pisanje ove knjige. No, ne želim preuveličavati cijelu stvar, prije svega zato što nisam ni približno bio spreman na ono što me dočekalo u tim bilježnicama. Naime, ja sam u vlastitome umu ako ne trivijalizirao cijelu stvar, a ono svakako nesvjesno umanjivao nevjerojatnu snagu teksta s kojim sam se na kraju suočio.

Strategija pronađenog teksta klasičan je postupak zapadne književne tradicije, najčešće kao zamašnjak fikcionalnog pripovjednog teksta. No i ovdje možemo govoriti o sličnom fenomenu. Doduše, zbog velike bliskosti 'nađenog', odnosno 'poklonjenog' teksta vama kao autoru, on vam nije mogao biti akcelerator fikcije, već upravo suprotno, gotovo da je imao efekt sidra zbog nužnosti da se bude vjeran istini.

Baš je u tome ležao ključan problem. Zapravo sam se jako bojao tih autobiografskih slojeva koji su mi se činili bezbrojnim. Srećom, nije bila riječ o onoj vrsti straha koja paralizira pisca, zbog čega se sve skupa pretvara u neku vrstu tlapnje ili sna o knjizi koja nikada neće biti napisana.

No, nisam se plašio samo te bliskosti o kojoj razgovaramo. Bile je tu prisutna i druga vrsta zabrinutosti, okrenuta prema vanjskom (iako i tu možemo govoriti o literarnome). Naime, uznemiravala me pomisao da bi ova knjiga, koja je meni toliko značila i prije nego što sam je uopće napisao, mogla naprosto postati dio velike pošasti brbljanja o vlastitoj intimi, odnosno povijesti vlastitih obitelji, što je postalo više od trenda u trenutku kad je ova knjiga dobivala svoje konture.

Zaista ste mislili da postoji opasnost da knjiga Slikar i rat bude okarakterizirana kao još jedna u nizu japajakalačkih književnih selfieja?

Možda se sada to čini blesavim, no doista jesam. I ne bih rekao da je to samo pitanje prevelikog opreza, jer je teško podcijeniti enormnu snagu tog tsunamija autobiografskih tekstova, memoara, dnevnika i svega ostaloga koji je bio na samom vrhuncu upravo u trenutku kada sam ušao u fazu pisanja. Doduše, valja reći da ni do danas čitava stvar s tom egocentričnom usredsređenošću i opsesijom ljudi koji pišu prema vlastitom liku i djelu nije jenjala, pa možemo govoriti o tome kao znaku jednog vremena. A mene ta vrsta pisanja, taj rukavac takozvane nefikcionalne književnosti, nikada nije zanimao.

Iz današnje perspektive zaista se čini da Slikar i rat nema nikakve veze s tim fenomenom. Ključna je razlika prije svega strategija pisanja. Ono bolno prisno, što karakterizira svaku pravu književnost, ne nastaje direktnim pisanjem o samome sebi, i tu nema veze je li riječ o fikciji ili ne…

Da me se ne bi krivo shvatilo, smatram da književnost, ako to zaista želi biti, mora biti krajnje osobna, do kraja iskrena. No danas je došlo do potpunog poremećaja u shvaćanju što to predstavlja, pa i na samom književnom polju. Došlo je do izjednačavanja fenomena osobnog s privatnim, odnosno intimnim. Ti fenomeni se, dakako, mogu preklapati, no najčešće se to ipak ne događa. U svakom slučaju, množenje takvih tekstova samo je povećalo moju odbojnost prema takvom tipu pisanja.

Koliko vam je bilo šokantno pročitati ono što je pisalo u djedovim bilježnicama?

Djed mi je predao bilježnice svega nekoliko mjeseci prije smrti, 1981. godine. Tada sam mislio da znam što u njima piše, više-manje. Zato i sam čin nisam prihvatio kao nešto posebno, sve sam to odviše lakonski prihvatio. Naime, u to vrijeme bavio sam se brojnim stvarima, od poučavanja, pisanja, bavljenja glazbom… Nisam bio spreman baviti se bilježnicama pa sam ih ostavio po strani. No, kao što sam već rekao, nikada nisam zaboravio na njih, čime god da sam se u međuvremenu bavio.

No na koncu se dogodilo da se u osobnu povijest uplela sama povijest, odnosno dolazak stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Upravo mi je ta velika simbolička prijelomna točka poslužila kao neka vrsta vanjskog poticaja, krajnjeg roka do kada ova knjiga mora biti gotova. Naravno, književnost nije nekakva utrka. Tekst nosi svoje zakonitosti i postoji u vlastitom vremenu koje nije ograničeno realnim vremenom. Pa ipak, 2010. godine sam se posvetio tom, ispostavit će se, golemom zadatku koji me konzumirao sljedećih nekoliko godina.

Govorili ste o nebrojenim slojevima intimnog kroz koje ste morali prolaziti i koje ste pokušali uobličiti u tekst. No knjiga sadrži i brojne druge slojeve, konstantno ukazuje na utopljenost pojedinca u veliki žrvanj historije. Koliko vam je u pisanju bilo problematično pomiriti tu krajnju isprepletenost osobnog i povijesnog?

Bio je to krajnje složen zadatak, jer slojeva je zaista bezbroj. Naime, osim činjenice da je u pitanju moj djed, tu govorimo o čovjeku koji je ujedno i slikar, umjetnik koji zapisuje krajnje osobne stvari u klaonici rovova prije stotinu godina. Uz to, nisam mogao smetnuti s uma i krajnje osjetljivo pitanje nacionalnog. U svemu tome ogleda se začetak onoga što je i danas izrazito prisutno u belgijskom društvu, buđenja nacionalne flamanske svijesti te odnosa Flamanaca i Valonaca koji su i danas zategnuti.

Ne treba smetnuti s uma ni pitanje samog jezika, odnos flamanskog i francuskog jezika u tom je pogledu od izuzetne važnosti. Tu dolazi do velikog književnog sudara, s obzirom da se sve te stvari izuzetno snažno razbijaju o psihu tog čovjeka, tog slikara, moga djeda, odnosno na njegove zapise. Na sve to naslanja se drugi tekst, moj tekst koji obuhvaća prvotni tekst. To su stvari koje su se morale uobličiti, a upravo u nastojanju pomirenja ili uravnoteženja tih nepomirljivosti leži posebna tajna. Dugo sam čitao djedove tekstove i istraživao za knjigu, a zatim sam se bacio na pisanje, koje je trajalo tek više od godinu dana.

Zanimljivo je da ste radnju romana završili u Hrvatskoj. Putovanje je izuzetno važan književni fenomen, no vi niste putovali u smislu prostora, nego vremena. Je li vam fizičko odmicanje ipak pomoglo u smislu zaokruživanja cijele priče?

Svakako. Knjigu sam završio u jednom velikom naletu pisanja koji je trajao mjesec dana, i to na rezidencijskom boravku u Dubrovniku i Splitu. A kada je pak riječ o pitanju vremena, to je nesumnjivo ključno. Odatle i središnja metafora u romanu, trenutak kada mi ispada sat.

Može li se govoriti o vašoj knjizi kao svojevrsnom palimpsestu? Naime, iako se glas vašeg djeda i njegovih dviju bilježnica probija kroz veliki dio romana, možda bi bilo bolje knjigu nazvati romanom-dijalogom?

Možda, no zanimljivo je da sam čitavo vrijeme imao osjećaj da sam u nekoj vrsti zaostatka. Tu ne mislim nužno na kašnjenje u temporalnom smislu, već na neku specifičnu odvojenost. No da bi došlo do dijaloga, ili možda je bolje reći razumijevanja, bio je potreban taj pomak kojeg mi tada nije bilo lako definirati. Zato se taj vremenski jaz od trenutka primanja djedovih bilježnica do trenutka pisanja ispostavio kao najvažnija stvar. Upravo mi je to pomoglo da shvatim svu važnost ovog čovjeka za mene, za formiranje mene kao ličnosti.

Mlad čovjek ne može obujmiti taj problem vremena onako kako to može stariji čovjek, koji postaje sve svjesniji smrtnosti i otkucaja kazaljki. Stoga, da bi došlo do sjedinjenja tekstova, kao i prave artikulacije moga glasa preko njegovog, presudan je bio faktor protoka vremena – s prolaskom vremena dogodio se proces njegovog poništavanja, nužnog za potpuno shvaćanje onoga o čemu roman Slikar i rat govori.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).