Četvrtak
17.01.2019.

'Pjesnik je taj koji pjeva kao glas suprotnosti'




Extra_large_nikola_madzirov_dusko_marusic_5
Foto: Nikola Madžirov na Sajmu knjige u Istri; Fotografija © Tanja Draškić Savić i Manuel Angelini
A+ A-

Prilikom njegova gostovanja na Sajmu knjige u Istri razgovarali smo s Nikolom Madžirovom, makedonskim pjesnikom, esejistom i prevoditeljem.

***

Jedan od tropa žanra "intervju s pjesnicima" jest pitanje o "odnosu muzike i pjesništva". Odgovor je u pravilu isti, svejedno je li artikuliran na ovaj ili onaj način. Bez obzira na to, mislim da je pitanje ipak i dalje uputno postaviti. Ti si (prilikom čitanja na "Sajmu knjige u Istri") i doslovno pridodao pjesmi muziku, violinu s efektima, koja prati tvoje skandiranje. Na koji način upliv drugog zvuka utječe na pjesmu s obzirom na jedinstveno djelovanje ritma pjesme?

Muzici treba prostornost. Ta arhitektura izvan zidova je savršeni prostor da se zvuk otvori u riječ. Vezu između poezije i muzike ne dovodim u pitanje. Ne postavljam pitanje nadređenosti ili primarnosti: muzika ili riječ. Slijedom toga, ne treba se pitati tko tu vlada? Ili tko je brži? Što prethodi ovom drugom? Također, smatram da tu nije uputno tražiti kontrastni odnos, poput zvuka groma i njegove svjetlosti. Kao figure nekog šireg mozaika, muzika je u temelju svega, univerzalni jezik onog prvotnog susreta. Predstave o tome vidimo posvuda u umjetnosti, pa i u ovo vrijeme, recimo u filmu Bliski susreti treće vrste, gdje je predodžba o tome dočarana plastično. Poezija time što koristi nesavršenost jezika, odnosno njegova semantičkog sloja, na neki je način bliska tišini. No mislim da dobra muzika ima istu tu tendenciju.

Suvremena muzika je sredinom prošlog stoljeća također krenula u tom pravcu, ljuštenjem slojeva koji je udaljavaju od te primordijalne kvalitete o kojoj govoriš, recimo uklanjanjem melodije kao dominantnog principa uspostavljanja harmonije. Je li pretjerano reći da je tvoje pjesništvo dio tog šireg nastojanja, koje nalazimo recimo kod jednog Giacinta Scelsija, inače također pjesnika?

Često govorim o suvremenoj muzici kao ključnom prethodniku, odnosno suputniku u tom istraživanju. Spomenute principe nalazim kod najvažnijih kompozitora prošlog stoljeća. Svakako kod meni najbližih, poput Stevena Reicha, Johna Cagea, pa čak i Arvo Parta. Također, mogu ukazati i na određena istraživanja Philipa Glassa, pa i Hectora Zazua, Maxa Richtera.

Osim povratka tišini, spomenute skladatelje često krasi i repetitivnost. Rekao bih da je to i kvaliteta tvoga pjesništva, mada mnogo blažeg ili, bolje reći, ne toliko radikalnog karaktera. Čitajući i slušajući tvoje pjesme upravo tu mjeru nalazim kao ono bitno majstorstvo u samoj tvorbi pjesme pa ona nikada neće biti rigidna i kruta. Što je zapravo ponavljanje?

Repetitivnost je poput iskaza žeđi za tišinom, ona je potvrda te žudnje pa je kao nužnost. To je neosporno kada je riječ o muzici o kojoj govorimo. S druge strane, upravo ponavljanje uvodi nešto temeljno pa vrijeme kao da klizi, dokida se, a uspostavlja se prostor. Repetitivnost naznačuje dolazak prostornosti, kreaciju svijeta. Kad se pjesma prevodi u drugi jezični sistem, tada se najviše osjeća prostornost riječi. U tom prostoru riječ prelazi u nešto, ona se tu preobražava jer ima gdje, ima tu. Naravno, ne govorim o poeziji u smislu njezine uzvišenosti. Smatram da nije uputno promatrati je kao nešto mistično, iznimno uzvišeno, iznad svega. Riječ je o suprematističkom pogledu jer upravo je taj super aspekt, onaj iznad, u tom smislu značajan, iznad svih drugih medija pa samim time i oblika izražaja. Ali pjesmi treba više prostora da se dekonstruira i vrati opet u nekom drugom jeziku, nasuprot svih tih bogova i superheroja kojima treba tek telefonska kabina ili možda ćošak nekog hrama da taj preobražaj bude iskaz superiornosti. Upravo organski aspekt jezika potreban je da se oplođuje u poeziju. 

Makedonski jezik ima neku posebnu mekoću, ili ga barem ja takvim čujem. Tvoj stih zato u uspostavi forme kao da se nikada ne odvaja do kraja od svega drugog. Hoću reći, kao da je zbog posebne mekoće jezika forma uvijek dio veće plohe, poput ptice koja se nakon naftne katastrofe pokušava odvojiti od tamne površine. Slika je to zastrašujuća, no ona ima strahovit učinak na onog koji je suočen s njom. Nije nužno neko dublje razumijevanje. Koliko je tu tvoj jezik važan, konkretan jezik? Je li to nešto o čemu bi pjesnik trebao razmišljati ili je to dio tebe kao pjesnika, baš onaj dio kojem bi analiza nanijela štetu?

Upravo imenovanje je početak stvari. No taj početak je drugotan, i otud valja početi. Makedonski jezik osjećam jezikom boli, jezikom očekivanja. Svaki je pjesnik pjesnik utoliko što je osuđen na jezik. Makedonski jezik je i sredstvo onome tko je u njemu; njime se krećem kreirajući stazu koje nema. Pomoću makedonskog nastojim ići u smjeru otkrivanja univerzalnosti svijeta. Kad vidiš da se to može ograničiti samo ispisivanjem jednog rječnika, neshvatljivo je da nešto što je ograničeno na određen broj stranica koje sadrže popis može proizvesti toliko bezbrojne stranice, tolike silne knjige. Na isti način doživljavam crno bijele kvadrate na šahovskoj tabli. Ili primjerice okvir slike, odnosno granicu platna. Nikada nisam mislio da je upravo to ono što daje krajnji karakter onome unutar slike. Uvijek sam to smatrao tek našom predstavom, razmišljajući i sanjajući o onom izvan toga, ali kao nešto što je dio toga istog svijeta: nevidljivi dio; nama nevidljiv. Oduvijek smatram da postoji nešto drugo, nešto što se nalazi između promatrača i ogledala.

Današnji svijet kao da je konzekvenca programa poništavanja onog između. Smatram da je prepuštanje tome zapravo prepuštanje da se nad nama izvrši konačan čin. Je li u tome poništavanje čovjeka?

Pjesnik je taj koji pjeva kao glas suprotnosti, danas još i više. Ono između o kojem govorim je možda nevidljivo, neizgovorivo, no ipak ne potpuno. Meni je moj materinji jezik donio mogućnost da naslućujem. Ograničenost tog kontingenta riječi, u mom slučaju makedonskog, jest ono ključno jer ukazuje na svoju suprotnost.

Beskrajne permutacije vode nužno prema nevidljivom. Tu vidimo logiku koja, tjera li se dokraja, vodi do onoga što Alban Berg naziva "ekstazom logike". Konačan moral, svođenje sve na jedninu dobra.

O, sviđa mi se to što kaže Berg, ta formulacija "ekstaza logike". Jer upravo ovdje sastat ćemo se s drugim, svijesti da se u konačnom odražava beskonačnost. Tu ne trebamo čak niti dosegnuti metafizičko. Dovoljno je pomisliti tek ovo: konačnim i ograničenim opisat ćemo beskonačno i neograničeno našeg svijeta, sve što možemo i što bismo ikad mogli. Prvo sam se ohrabrio da krenem pisati, prvo po zidovima, svijetu između unutarnjeg i vanjskog prostora. Ta krhkost bijele površine i žudnja da se sastanemo s njom dopušta mi da vidim jezik kao slova, slova kao nasilje, riječ kao ožiljke. I nije riječ samo o jeziku kao jeziku. Mnoštvo je jezika. Samo ih trebamo znati čitati.

Čini mi se da u tvojim pjesmama vidim posebnu svijest o snazi jezika arhitekture. Grad je svugdje prisutan. No, mora li se paziti da se ne krene čitati ono što ne bi trebalo čitati, poput hermetičkog grada Adocentyna? To je nevidljivi grad, naoko privlačan, opasan nevidljivim zidinama i spektralnim piramidama, u kojem je spremljeno znanje, ali ne i mudrost. Grad u kojem stoluje Oko straha...

Toj se privlačnosti znanja i laži odupiremo pa joj ipak prilazimo. Tu govoriš o znanju koje u konačnom negira mogućnost osluškivanja oblika. Onih u svijetu, u materiji. Rekao bih da svaki grad govori svojim jezikom. Oblici govore, u njima je život. To se može vidjeti i čuti pa ipak ljudi odlučuju ne obraćati pažnju. Da bi se to uopće čulo, valja nam isprazniti ga, da bude mjesto opustjelo, ali ne opustošeno. Kao vedute Giorgia de Chirica. Tu se opet vraćamo tišini, vraćamo se osjećanju onog suštinskog: potrebe za vezom.

 

Fotografija: Sa(n)jam knjige u Istri.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!