Pjesnik i lutalica

Osim što piše, irski pjesnik Neil McCarthy poeziju i izvodi diljem svijeta, a na svom je poetsko-performerskom proputovanju svratio u Booksu.
Onima koji 16.5. nisu prisustvovali ovom zabavnom, toplom i srčanom druženju s Neilom, ostaje pročitati što nam je o svom radu rekao prije nastupa te pričekati da se vrati u Booksu (a nadamo se da hoće!) s novim naramkom stihova.  

Englesku verziju intervjua možete pročitati ovdje.

***

Trenutno si na turneji na kojoj promoviraš svoj CD govorene riječi Live in the Laden. Nisi tipičan pjesnik, nego si pjesnik/performer. Što te toliko privlači u izvođenju poezije?

Svakako prilika da upoznam ljude i putujem. Mnogi su pjesnici vjerojatno zadovoljni time da izdaju knjigu koja stoji na polici u knjižari i ljudi ju mogu pročitati, a oni mogu ostati doma u svojoj anonimnosti. Ja volim biti s ljudima.

Svoju si poeziju izvodio po cijelom svijetu, prije svega u SAD-u i Europi. Koliko se razlikuju američka i europska scena pjesnika/performera?

Razlikuje se od zemlje do zemlje. U Americi, primjerice, možete otići na slam večeri. Imate petnaest minuta za izvedbu, koje je katkad agresivna, katkad veoma smiješna. U Irskoj je opuštenije. Najčešće je riječ o knjižnici, a pjesnici čitaju iz knjiga i rukopisa. U Rumunjskoj su mi rekli da nikada nisu vidjeli nekoga tko recitira napamet i izvodi svoju poeziju. Kod njih se sjedi i čita.

Nastupao si na najraznolikijim mjestima, od ambasada do dnevnih boravaka. Kako biraš mjesta na kojima izvodiš svoju poeziju?

Nastupam gdje god ima publike. Ako mi se učini da me u ambasadi ili u nekom malom kafiću u kojem se okupljaju mladi ljudi čeka bolja publika nego u knjižari, nastupit ću u ambasadi i tom kafiću.

Mijenjaš li nastupe ovisno o mjestu?

Volim doći ranije i promotriti lica publike. Ako je ekipa starija, dio pjesama prilagodim njima, a ako je riječ o mlađoj publici, izvodim nešto zabavnije.

Poeziju si počeo pisati nakon što si shvatio da nećeš ostvariti grandioznu karijeru kao gitarist. Ipak, često nastupaš s glazbenicima. Koja je uloga glazbe u tvom nastupu? Služi li primarno tome da učini tvoju poeziju atraktivnijom publici ili je integralan dio tvog koncepta?

Oboje. Moraš prezentirati svoju poeziju na drugačiji način jer mnogi ljudi, kad spomeneš poeziju, pomisle na nešto elitno i dosadno pa ne dođu na nastup. Ali ako ju spojiš s nekom indie/folk glazbom, pristupačnije im je. Volim slušati Nialla Connollyja i druge kolege, koji sviraju mnogo pjesama s odličnim tekstovima. Osjetim raspoloženje neke skladbe i pomislim da bi uz nju dobro išla neka moja pjesma. Čini se da je taj koncept glazbeno-poetskih večeri sve popularniji. Obraćaš se dvjema publikama – onoj koja dolazi zbog glazbe i onoj koja dolazi zbog poezije. To je win-win situacija.

Čini se da mnogo tvojih pjesama dočarava atmosfere i scene iz mjesta koja si posjetio. U priči 'Rainy Day in Shangai' opisuješ kako si kupio neki stari globus i u tom trenu se zaljubio u geografiju. Ukratko, činiš se kao netko tko jednostavno mora putovati. Zašto je to tako? Kako je to povezano s tvojom poezijom?

Na engleskom to zovemo 'itchy feet'. Irska je divno mjesto za život, ali je istovremeno jako malena i izolirana, s malim brojem stanovnika. Kad sam imao otprilike 21 godinu, htio sam naći inspiraciju drugdje, ne samo u onom o čemu su drugi već pisali. Jednostavno, htio sam vidjeti druge gradove, druge žene, religije, hranu, i na taj način rasti. Kao rezultat imam mnogo pjesama iz vremena koje sam proveo u Šangaju, Australiji, Južnoj Americi, Rusiji, Finskoj... Ta mjesta su dugo bila dio mog života, ondje sam živio, disao sam ih. Siguran sam da ću, kada se vratim na jedno od tih mjesta, kupim kuću i dobijem djecu, pisati o stvarima kao što su grmovi ruža, lastavice i proljeće.

Koja bi bila tvoja privatna 'literarna geografija'? Tko su pisci i pjesnici koje pratiš?

Krivo mi je jer ne čitam koliko bih trebao, ali obožavam se dokopati nečega za što nikad nisam čuo. Dok sam putovao Rumunjskom, upoznao sam rumunjske pjesnike, za koje nikad prije nisam čuo. Mogao bih spomenuti Billyja Ramsella, Stephena Murraya, Sarah Clancy, Elaine Feeney – u Irskoj postoji zbilja zdrava scena. Upravo sam se vratio iz SAD-a, gdje sam upoznao pjesnike kao što su Brendan Constantine, Rich Ferguson i Beverly Collins. Ne znam je li riječ o tome da izdavači ne distribuiraju poeziju ili pjesnici ne putuju dovoljno, ali dosta je teško stvoriti te veze. Nadajmo se da će i oni uskoro doći ovdje i nastupati.

Razgovarala i prevela: Dunja Kučinac
foto: Booksa