'Pišem o šizofrenosti svoje generacije'

U Booksinom programu Književni budoar na tribini 'Od korica do korica' gostovao je Dario Rukavina, alias Porto, jedan od prvih blogera koji su postali poznati široj javnosti. Bio je jedan od prvoboraca skupine B.O.R.G. – Blogerska organizacija raspisanih građana – koja je okupljala bloger(ic)e s književnim ambicijama, a svoja djela s mreže ukoričio je u knjizi poezije Tri dana (2005.) i knjizi priča Buddha u supermarketu (2006.)

Rukavinina nova knjiga priča Brz kao Bruce Lee (Hena com) bila je neposredni, ali nipošto i jedini povod za gostovanje. Razgovor je vodio i pripremio Dinko Kreho.   

***

U nepunom desetljeću koje je prošlo od tvoje knjige priča Buddha u supermarketu, medijski pejzaž se u mnogome promijenio. Blog je prošao svoj uspon, a onda, s društvenim mrežama, i pad. Književnost na Internetu nije više neobična pojava, a pojedini njezini oblici i vrste – recimo, književna kritika – gotovo su se u cjelosti preselili na Mrežu. Kako su izgledali tvoja putanja i rad u tih desetak godina? Je li nešto ostalo od blogerske zajednice?

Ne bih rekao da sam igdje otišao, i da je ovo nekakav 'povratak'. Pišem u kontinuitetu, radim na nekoliko rukopisa, dosta sam objavljivao i u periodici – priče iz zbirke većinom su prethodno objavljene u časopisima. Buddha mi je pomalo nalikovao bezglavom jahaču iz filma Sanjiva dolina: izašao je bez jednog meni vrlo značajnog dijela, koji nije prošao prvo uredničko čitanje Ede Popovića. Godinama sam se borio da uobličim tu odbačenu cjelinu i u tome sam napokon, uz pomoć urednika Božidara Alajbegovića, uspio.

Što se tiče blogerskog udruženja i zajednice, danas smo se, nažalost, rasuli. U jednom razdoblju svojim čitanjima punili smo kafiće i klubove, uključujući i Booksu – čak i prije nego što smo se svi međusobno poznavali! Dobar dio nas se potom 'prodao': počeli smo objavljivati knjige, na određeni smo način integrirani u establišment, neki su ovječani i značajnim nagradama (recimo, Julijana Adamović, Zrinka Pavlić i Maja Hrgović Kiklopom). Za sobom nismo ostavili niti crticu na Wikipediji, čekamo nekog novinara da to nam napiše kao nekrolog (smijeh). 

Urednik knjige, Božidar Alajbegović, alias Knjiški moljac, također je pionir književne kritike na Internetu na našim jezicima. Kako je to izgledalo kad su se, na koncu, pionir blogerske književnosti i pionir blogerske kritike 'susreli' na papiru?

Alajbegović je svojedobno napravio veliki iskorak i puno učinio ne samo za kritiku, nego i za književnost na blogu i književnost na Internetu uopće. U to su nam vrijeme i 'službena' kritika i književni krugovi oponirali tvrdeći da 'kaljuža bloga', kako su to zvali, nema nikakav urednički ili selektivni, a kamoli kritičarski mehanizam. 

Alajbegović se uklopio u naš projekt proboja na scenu, jer smo mogli reći: odite na njegov blog, pogledajte samo linkove od prvog do zadnjeg, sve je sjajna literatura, što kritika, što proza i poezija... On je išao sam protiv svih, sukobljavao se sa cjelokupnim književnim establišmentom i bio nam je sve vrijeme velika podrška. I mene i kolege pratio je od početka, privatno i kritički, i rekao bih da me kao pisca poznaje bolje nego što ja poznajem samoga sebe.

Suradnja na novoj knjizi započela je jednostavno tako što me je jednoga dana nazvao da vidi imam li nešto na 'lageru'. Umjesto na plaži i u hladu, proveo sam cijelo ljetovanje na vezi s njim, stalno sam tražio gdje na Pagu ima bežične konekcije (smijeh). Bio sam skeptičan prema tome hoće li ovaj materijal imati pokriće u današnjem vremenu, no Alajbegović me u to uspio uvjeriti. Je li imalo smisla vraćati onu 'glavu' natrag, publika će procijeniti bolje nego što ja to mogu. 

Priče u zbirci Brz kao Bruce Lee grupirane su u dva ciklusa. Odmah pada u oči da su one iz prvog ciklusa kraće i bliže registru realizma, dok su one u drugom ciklusu duže, ali uglavnom realizirane u žanrovskim kodovima SF-a, horora i fantastike. Pretpostavljam da su priče nastajale u različitim razdobljima i fazama. Kako je tekao proces njihove selekcije i strukturiranja knjige? Postoje li 'dublji' motivi iza ovakvog ustroja?

Pripadam generaciji koja je početkom devedesetih otišla u nekakav Disneyland za koji nismo vjerovali ni da postoji, daleko od predgrađa Zagreba u kojima smo odrastali. Kad smo se vratili, grad koji smo zatekli bio je neprepoznatljiv. Odjednom smo se, umjesto po kultnim generacijskim punktovima, susretali po tržnim centrima i vodili besmislene razgovore kakvi bi nam koju godinu ranije bili nezamislivi. Paralelno s tom supermarketizacijom društva počeo je bujati new age pokret; to je šizofreni diksurs koji sam pokušao raščlaniti i istražiti, i u kojem je nastajao Buddha u supermarketu.

Priče iz nove zbirke nastanjuju protagonisti koji se muvaju po gradu, pokušavaju pobjeći, ali predgrađa su im nepremostiva barijera, na njima se opet vraćaju u svoje živote, kao u Proyasovom filmu Dark City. Onda njihov bijeg poprima druge oblike: droge, fabriciranje novih identiteta, na koncu i bijeg u maštu i fantastiku, u virtualne svjetove. Podjela nove knjige na dvije cjeline naglašava upravo takav šizofreni jaz, rascjep i prekid. Cilj mi je da i čitatelj, na kraju krajeva, preispita rascjepe u sebi samome.

Hoćemo li i na tvoju novu knjigu čekati desetak godina, ili se nešto već 'krčka'? Usput, premda je žanrovska i tematska heterogenost tvoga pisanja i tvojih interesa dobro poznata, većina ljudi ne zna da sebe primarno smatraš pjesnikom.

Što se poezije tiče, imam obilje materijala na kojem u kontinuitetu radim još od 2005. – dodajem, oduzimam, dotjerujem i brusim. Planovi za roman također postoje. Od autora koji je objavio već dvije knjige priča već se i očekuje da istupi sa jednim snažnim, zrelim romanom, da se može ustvrditi je li škart ili će biti nešto od njega (smijeh). Već sam se pomalo i igrao s dijelovima romana koje sam oblikovao kao posebne priče, naišle su na vrlo dobru recepciju.