Petak
28.11.2014.

Pisac je iznad prevoditelja




Extra_large_telecan
A+ A-
Pisac, prevoditelj, esejist i putopisac Dinko Telećan prvu je zbirku pjesama Kreševa (Igitur), objavio 1997. godine. Nakon toga objavio je pjesničke zbirke te knjige eseja, putopisa i publicističkih tekstova. Prošle godine objavio je i svoj prvi roman Dezerter (Algoritam, 2013.) Pjesme su mu objavljivane u brojnim domaćim časopisima, te su prevođene na njemački, engleski, mađarski, španjolski i katalonski.

Telećan je posebno zapažen po brojnim sjajnim prijevodima s engleskog i španjolskog, a, između ostalog, prevodio je i Borgesa, Džubrana, Sabata, Cortázara, Thoreaua, Eagletona, GravesaBolaña

Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca 2003. godine, na Sajmu knjiga u Sarajevu 2006. njegov prijevod Žižekovog Škakljivog subjekta proglašen je najboljim nefikcionalnim prijevodom godine, a ove je godine ponovno dobio godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod zbirke Roberta Gravesa Pjesme: moj izbor
 
***
 
Preveli ste neka, da se poslužimo omiljenom riječju predstavljača knjiga, 'kapitalna' djela svjetske književnosti, autore od Frazera do Borgesa i  Cortázara. Kako gledate na te prijevode u okviru vaše književnosti? Smatrate li, recimo, Zlatnu granu svojim djelom kao i zbirku Iza ili putopis iz Indije i Pakistana Lotos, prah i mak
 
Ne, ne bih išao tako daleko da djela koja sam preveo smatram svojima, čak ni djelomično. S druge strane, ni knjige koje sam napisao, nakon što su objavljene, ne mogu smatrati do kraja 'svojima'. One mi pripadaju samo po tome što nosim isto ime kao i onaj netko, sad već prilično dalek i različit, koji ih je napisao i potpisao. Ali naravno, sve što sam preveo spada u red pročitanoga, i to najpomnije moguće pročitanoga, i kao takvo se moralo nekako ušuljati u ono što pišem, u način na koji mislim, na koji oblikujem rečenice, organiziram tekst, gledam svijet i iz tog gledanja izvodim konzekvence.

Imao sam tu sreću da budem u prilici prevoditi knjige koje su mi kao čitatelju bile jako važne, dapače formativne. Među njima su, prije nego Zlatna grana, recimo Cortázarove Školice i Thoreauov Walden. To su knjige s kojima sam živio, u njima i s njima i za njih, dok sam ih prevodio. I gotovo je nevjerojatno koliko su mi se i životne okolnosti u kojima sam ih prevodio podudarale s onime o čemu se u njima govori. 
 
Mihail Šiškin kaže da se cijeli život bori s jezikom. Rekao je i ovo: "Mogu pomoći prevodiocu s ruskim, no ne mogu mu pomoći s njegovim jezikom. Možemo zajedno doći do granice ruskog jezika, a zatim ja ostajem na toj granici i gledam borbu s jezikom na koji je tekst preveden. No nikada ne mogu znati je li pobijedio prevodilac ili jezik." Osjećate li prijevod kao borbu?
 
I kao borbu, da. Borbu da nađem pravu riječ. Da ne iznevjerim. Borbu protiv sebe, uostalom, da se ne nametnem onome što prevodim i onome tko je napisao to što prevodim, to jest da se pod-metnem i poslužim kao netko tko će omogućiti jedan što ljepši i vjerniji prijenos u drugi jezični svijet. Borbu protiv poriva da dodajem i da oduzimam, ako to baš nije nužno. Borbu za to da prevedena riječ nađe svoje mjesto u 'mom' jeziku.
 
László Krasznahorkai je usporedio prevodioce s dirigentima koji u svojim rukama imaju moć preobrazbe umjetnosti. Također tvrdi da su prevoditelji, hijerarhijski gledano, u istoj ravni s piscima koje prevode. Međutim, usprkos veličanju prevođenja i općim mjestima o važnosti tog posla, kod nas je odnos prema prevoditeljima posve jadan. Zašto?  
 
Ma koliko to ljutilo kolege prevodioce i, što ja znam, poststrukturaliste i pripadnike sličnih sekti, rekao bih da spomenuta tvrdnja ipak jest diskutabilna; ako ćemo baš o hijerarhiji, a valjda se o njoj još smije govoriti, pisac i njegov prevodilac samo su iznimno na istoj ravni.

Krasznahorkai je inače čudesan pisac, meni jedno od najvećih otkrića posljednjih godina, i njegova je rečenica krasna i za prevodioce laskava, ali nisam sklon prevodilačkom samoveličanju, da ne kažem preuveličavanju. Ne bi li to bilo u suprotnosti s takvim samoprijegornim zvanjem? A što se tiče ovdašnjeg odnosa prema prevodiocima, tamo gdje kultura ima status kakav ima, ne može ni status književnog prevodioca biti bajan. S tim da, koliko sam upućen, 'kod nas' taj odnos nije ništa gori nego u većem dijelu 'svijeta'. 
 
Ušli ste u hrvatsku književnost još sredinom 90-ih godina kao izrazito mlad pisac zbirkom Kreševa. Otad ste objavili niz knjiga, ali i odličnih prijevoda. Nekada su značajniji pjesnici, od Matoša, Ujevića i Šimića pa do poslijeratne generacije i autora poput Šoljana i Slamniga, ujedno i prevodili književna djela. Vi ste, međutim, danas u manjini kada je riječ o ovom fenomenu. Što je razlog toj promjeni?
 
Prevođenjem se, jasno, kali zanat, brusi jezik, njeguje logos, odmjerava se vlastiti jezik spram drugih, i stoga je ono neizmjerno važno za rast pisca, pjesnika pogotovo. Zašto je danas – ako jest – manje prevodilaca među ovdašnjim piscima, ne znam, mogu samo nagađati. Bit će da ima nešto i u maločas spomenutom statusu. Ali i u lijenosti. 
 
Liriku rjeđe prevodite. Što mislite o prevođenju poezije?
 
Liriku u stvari najradije prevodim, i to činim dosta često. Kad bih si to mogao priuštiti, vjerojatno bih prevodio samo poeziju. Nema mi dražeg i izazovnijeg posla. Te prijevode, međutim, rjeđe objavljujem, osim po periodici, naprosto zato što ih je teže objaviti. Pjesnike koje prevodim uglavnom biram sam, za razliku od prozaika i teoretičara koje mi najčešće predlažu izdavači. No da se tu vratim vašem prvom pitanju: ako se ikad u prevođenju osjetim kao koautor, su-pisac, onda je to u prepjevavanju, u onim čudesnim trenucima kad prevedeni stih uspije. 
 
U posljednje vrijeme ste prevodili Roberta Bolaña – nedavno je izašao i vaš prijevod romana Treći Reich. Je li Bolaño utjecao na vašu prozu i možemo li uopće govoriti o praznom pojmu 'utjecaja' kada je u pitanju književnost? 
 
Ne bih rekao da je Bolaño imao utjecaja na moju prozu, i to iz dva razloga: prvi je taj što, iako ga poštujem, ne spada među moje omiljene pisce, a drugi što se ta moja proza, izuzmemo li nešto esejistike, zasad svodi na jedan roman, a u vrijeme dok sam pisao taj roman nisam od Bolaña još bio pročitao gotovo ništa. Inače se o utjecaju može govoriti, zašto ne. Samo što smo, nakon toliko pročitanog, tu već pomalo i u domeni podsvijesti. Što me ne priječi priznati koliko je u stihopisanju svojedobno na mene utjecao, recimo, Rilke, a u esejističkim pokušajima Béla Hamvas.  
 
Vaša je poezija natopljena ne toliko referencijalnošću koliko iskustvom književnosti, iskustvom teksta. Doduše, čini mi se da kod mnogih pjesnika danas ta 'referencijalnost' zna biti jeftina strategija skrivanja iza jezika. S druge strane, postoje i pjesnici koji nemaju ništa za reći i o kojima nitko nema što previše kazati, pa se njihovoj dosadnoj kombinatorici daje onaj smiješni naziv 'ludička poezija'. Što mislite o stanju hrvatske poezije? Koji vas autori zanimaju?
 
Da, 'ludička', to je krasan epitet, dobro dođe kada treba nešto nadrljati o nekoj zbirčici s kojom ne znate pravo što biste, pa napišete nešto o 'ludičnosti lirskog subjekta', 'referencijalnosti', 'semiotičkim mrežama' ili – to mi je zadnji favorit – 'energetskim staništima'. A stanje hrvatske poezije, uh... Valjda negdje u istoj ravni sa stanjem kritike te iste poezije. Uz iznimke, dabome, kao što beziznimno valja reći.

Dopuštam da je stvar u mom (ne)ukusu kad je poezija posrijedi, i u mom nesporazumu s vremenom, ako hoćete, ali rijetko, jako rijetko među živućima nalazim nešto što bi mi moglo biti zaista važno, da ne kažem zanosno, iako se i dalje trudim pratiti što se piše. Autori? Nasumičnim redom: Danijel Dragojević, Dorta Jagić, Petar Gudelj, Ana Brnardić, Nikica Petrak... Sad se običava reći ono: sigurno sam nekoga ispustio. A možda i nisam, ha.

Zapravo jesam, jer spominjem samo imena onih koji objavljuju unutar trenutačnih državnih granica, odnosno unutar jednog odvjetka jednog te istog jezika. Ako se pak taj prostor protegne na područje na kojemu se kao čitatelji i kao pisci, ako to želimo, možemo besprijekorno razumjeti, našlo bi se tu još podosta u najmanju ruku zanimljivih pojava.     
 
Na prvi pogled ste se knjigom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi udaljili od vašeg rada na jeziku u poeziji. U tom smislu čini se kao da dolazi do umnožavanja diskursa i prelaska iz polja hermetične kontemplativnosti u jednostavno ili nedvosmisleno. S druge strane, već u samom naslovu imamo višeznačan izraz 'ne-vremeni ogledi'. Koja je važnost vremena u ovom djelu? 
 
Vrijeme je toj knjižici jedna od ključnih tema. Vrijeme kao vrijeme (o kojemu sam bio ponešto, dosta nespretno i dosta davno, sročio u fragmentima okupljenim pod naslovom Sloboda i vrijeme), i vrijeme kao doba, ovo doba. Ono 'ne-vremeni' uz ostalo je svojevrstan hommage Nietzscheu, odnosno njegovim 'vremenu neprimjerenim razmatranjima'.

Hermetična kontemplativnost? Ako vi tako kažete... Nastojao sam, u stvari, biti transparentan, i iskazati ponešto što nisam umio pjesničkim sredstvima. Pa sam poškropio tekst i s pokojom referencom, jer ipak se radi o zakučastim temama s kojima se već puno umnika sudaralo pa mi je spominjanje potonjih bilo teško izbjeći.  
 
Mnogo putujete i pišete o putovanju. Koliko vam je važno fizičko mijenjanje mjesta? Naime, čini se da u vašim tekstovima ono nema veze s klasičnim polazištem, gdje je onaj koji putuje vlasnik priče.
 
Nažalost, još uvijek mi je važno fizički mijenjati mjesta. Dakle, nikako da ostanem dulje na miru u svojoj sobi, ili barem u svom vrtu, a znamo da su sve nevolje odatle proizašle. Ali barem nastojim ne stvarati gore nevolje nego što je pisanje putopisa.

Malo ozbiljnije: putovanje me jednostavno potiče na pisanje. Ono je način na koji volim otvarati oči. A tek kad sam se upustio u taj, uvjetno rečeno, žanr, shvatio sam o kako se zaguljenoj vrsti pisanja radi. Morate, naime, pripovijedati u prvom licu, a pritom se nekako zadržati po strani, kako bi sve ono oko toga prvog lica što više došlo do izražaja. Otprilike kao filmski redatelj koji tu i tamo iskrsne u kadru.

Od putopisa koje volim čitati, i kakve stoga i sam nastojim pisati, obično izdvajam dva, koji su dakako na granici žanra: Michauxova Barbarina u Aziji, koji je zapravo zbir čudesno pronicljivih uvida u azijski svijet, a onda povratno i u svaki postojeći svijet, i Ribu-škorpiona Nicolasa Bouviera, koji ne opisuje kretanje nego stajanje, konkretno na Šri Lanci, i u kojemu se zbiva upravo ono što ste natuknuli: brisanje fiktivne granice između ficijskog i ne-fikcijskog.

Trenutačno, eto, mamuzajući tog žreca u sebi, radim na svojevrsnom nastavku Lotosa, praha i maka, kao i na unutarnjim pripremama za putovanje koje bi trebalo iznjedriti završno poglavlje te knjige...  
 
Razgovarao Neven Svilar
foto: Dinko Telećan (Gradska knjižnica Zadar)
POVRATAK NA VRH STRANICE