Chika Unigwe rođena je u Enuguu u Nigeriji. Godinama je živjela u Belgiji, a prozu piše na nizozemskom/flamanskom i engleskom jeziku. Za svoje kratke priče je 2003. nagrađena na BBC-evom natječaju i na natječaju Commonwealtha, a 2004. je doktorirala književnost na Sveučilištu u Leidenu u Nizozemskoj. Unigwein roman De Feniks (2005.) prva je objavljena prozna knjiga flamanske autorice ili autora afričkog porijekla.
Njezin roman On Black Sisters' Street (2009.), koji prati živote afričkih prostitutki u Belgiji, naišao je na iznimno dobar prijem kritike, preveden je na desetak jezika, a 2012. je i ovječan Književnom nagradom Nigerije, jednom od najbogatijih književnih nagrada u svijetu (oko 100.000 američkih dolara). Od 2013. Unigwe živi u SAD-u gdje na Sveučilištu Brown u Rhode Islandu predaje kreativno pisanje.
Kao sudionica Festivala europske kratke priče, Chika Unigwe gostovala je i u Booksi u sklopu programa Zagreb Reads Europe. S njom je razgovarao i tekst priredio Dinko Kreho. ***
Budući da si u Zagrebu kao sudionica Festivala europske kratke priče, a pišeš i dužu i kraću prozu, za početak ovog razgovora čini mi se primjerenim pitanje o formi. Ukratko, što je tebi kratka priča? Gdje 'smještaš' priču unutar vlastitog opusa i kako pristupaš pisanju priče?
Kratka priča mi od svih formi u najvećoj mjeri daje iluziju da sam s nečim gotova. Roman će uvijek djelovati nezavršeno, ali s kratkom pričom mogu reći: okej, to je to, na ovo se nema što dodati. Kad jednom stavim točku na roman, više mu se ne vraćam, jer znam da ću odmah naići na nešto što sam mogla ili trebala učiniti drugačije. Kratkom pričom mogu samu sebe uvjeriti da sam stvorila nešto zaokruženo, potpuno. Uspjela kratka priča u stanju je stvoriti iluziju savršenstva.
Pišeš na engleskom i na nizozemskom. Kako izgleda tvoje iskustvo 'ravnopravnog' pisanja na dvama jezicima? U kojoj mjeri razmišljaš različito kad slažeš rečenicu, dijalog ili odlomak? Je li netko tko čita oba jezika već pokušao komparativno razmotriti tvoju prozu na engleskom i na nizozemskom?
Dobivala sam mejlove i poruke od čitateljica i čitatelja koji su analizirali razlike i kontraste na koje su naišli čitajući me na engleskom i na nizozemskom. Nevjerojatno je da su se do te mjere posvetile/i mojoj prozi, i to na dva jezična kolosijeka, što mi je doista iznimna čast. Osobno mi se čini da kao spisateljica ostavljam vrlo različit dojam na engleskom i na nizozemskom. Uostalom, na primjeru prevođenja jasno vidimo da je bilo koja dva jezika nemoguće međusobno 'transkribirati' riječ za riječ – zbog toga prevođenje i jest kreativni proces. Mislim da je slično i s mojim bilingvalnim pisanjem: postoje ne samo dvije različite gramatike i dva različita leksička fonda, nego i dva različita načina razmišljanja, dvije logike, dvije posve različite situacije i dva polazišta.
Tvoja proza vrvi od likova koji su izmješteni, skrajnuti, prognani – bilo u doslovnom smislu, fizički, bilo na način da su potisnuti na društvenu marginu, a nerijetko i jedno i drugo – i koji žude biti drugdje, ili biti netko drugi. Ujedno, tvoje priče nabijene su tugom, ali u njima nailazimo i na nekakvu dubinsku vedrinu; često ih krasi iznenađujuće optimističan kraj. U tom smislu reprezentativno mi djeluje priča 'Love of a Fat Woman' o muškarcu iz Nigerije koji je zbog papira oženio ženu iz Belgije koju ne voli i koja ga ne privlači.
Kako bi spriječila tugu da potopi sve pred sobom, ponekad moraš ustrajati na sreći, što možda može djelovati iskupljujuće. Godwin, protagonist spomenute priče, dovodi svoju tek vjenčanu suprugu Tine u Nigeriju na njeno inzistiranje, da upozna njegovu obitelj. Njegove sestre ju kriomice ismijavaju, majka je indignirana, Godwin obećava majci da će, čim dođe do papira, oženiti 'pristojnu Nigerijku' – međutim, Tine brzo i neočekivano razvija prisan odnos s Godwinovom bakom, bez obzira što ne govore istim jezikom. Promatrajući Tine i baku u njihovu nepatvorenom prijateljstvu, Godwin duboko u sebi osjeća nešto "što bi moglo biti početak ljubavi", osjeća zametak optimizma i radovanja.
Ova je priča, inače, dio zbirke koju spremam, i njeni se protagonisti pojavljuju ili spominju i u drugim pričama u knjizi, što nam omogućuje da stvari sagledamo iz više perspektiva. Primjerice, na jednom mjestu Tine nam otkriva da zna kako je Godwin ne voli, ali kaže da i ona koristi njega baš kao što on koristi nju.
Vjerujem da je većina nas ovdje donekle upoznata s obrazovnim sustavima u Europi i načinima na koje se književnost predaje u europskim školama. S druge strane, o stanju u Nigeriji, i Africi općenito, uglavnom znamo vrlo malo, kao što malo znamo i o nigerijskoj književnosti – u Hrvatskoj je donekle poznat jedino Chinua Achebe. Kako se književnost predaje u Nigeriji i kako izgleda 'književna izobrazba' prosječne Nigerijke ili Nigerijca? Uopće, kakav je tvoj odnos spram afričkih književnosti, u usporedbi sa ili naspram onih zapadnih?
Prije svega, jedan od najnasilnijih učinaka kolonizacije bio je taj da je posve prebrisala niz jezika, zatrla ih je engleskim. U Nigeriji školovanje započinje u dobi od tri godine, na engleskome, a u dobrim školama ideš u kaznu ukoliko progovoriš bilo kojim jezikom osim engleskoga. Tako odrastaš identificirajući se s engleskim kao sa svojim 'prirodnim' jezikom. Ja sam odrasla u srednjeklasnoj obitelji i od malena sam puno čitala, no to su redom bile knjige sa Zapada.
U dobi od osam-devet godina neka žena poklonila mi je knjižicu-pamflet koja tumači zašto je Afrika u banani: prema mišljenju autora, svi naši problemi proizlaze iz činjenice da su Afrikanci sudbinski prokleti, budući da nose 'Kainov žig'! Imala sam noćne more, plakala sam nad tim strašnim usudom. Ni na kraj pameti mi nije bilo da knjige mogu lagati!
Prvi afrički pisac kojeg sam otkrila bio je upravo Chinua Achebe, i to tako da ga je moja starija sestra morala pročitati za školu, a nije joj se dalo: predložila sam joj da ja pročitam knjigu i prepričam joj, što je ona s oduševljenjem prihvatila. Nakon čitanja Achebea, po prvi put sam počela gledati na kolonizaciju kao na nešto što ne samo da nije nužno pozitivno i dobro, nego nije nužno ni 'prirodno' – kakvim mi je kroz školovanje i odrastanje bilo predstavljano. Dakle, upravo zahvaljujući književnosti počela sam pojmiti kolonizaciju kao prekid, nametanje, kao nasilan čin i proces. Za vrijeme studija engleskog, međutim, proučavanje književnosti bilo je iznimno dosadno: bavili smo se isključivo mrtvim bijelcima.
U vezi s ovom temom, valja spomenuti i da si doktorirala na književnosti žena iz naroda Igbo (jedne od najvećih etničkih skupina u Nigeriji). Igbo je također tvoj materinji jezik, ili – jedan od tvojih materinjih jezika. Možeš li nam približiti lingvistički i književni kontekst o kojem je riječ?
Korpus djela koji sam izučavala u doktoratu pisan je na engleskome. Ne znam niti za jednu živuću autoricu ili autora koji aktivno piše na igbu. Igbo je jezik s kojim se intimno identificiram, ali na njemu nikad ne bih bila u stanju pisati. Oduvijek sam ga govorila unutar obitelji, sa sestrama, s majkom – premda je indikativno da mi je majka uvijek govorila I love you na engleskom! Ne možeš reći 'volim te' na igbu; naravno, postoje odgovarajuće riječi, ali izjava ne zvuči uvjerljivo, nitko to ne bi intuitivno rekao na igbu. Ova posebnost indikativna je s obzirom na učinke i domašaje kolonizacije o kojima smo govorili.
U mojoj generaciji, svi pomalo govorimo igbo, ali ne poznajem nikoga tko na tom jeziku može voditi razgovor s glavom i repom, a kamoli proizvesti književni tekst. Naprosto, svi koji govore i pišu igbo, još bolje govore i pišu engleski. Sjećam se da je moj otac, koji će kroz nekoliko dana proslaviti 89. rođendan, još uvijek kupovao novine na igbu; danas ne postoji ni jedan igbofoni medij. Nažalost, riječ je o jeziku na samrti. Što je još gore, uslijed rasta nejednakosti u obrazovnom sustavu, dolazi generacija klinaca koji tečno ne govore niti jedan jezik: ne vladaju niti standardnim engleskim, niti, recimo, igbom.
D. Kreho i C. Unigwe
