U Booksi je 16.2. u sklopu programa Književni budoar održano prvo ovogodišnje izdanje tribine 'Od korica do korica', u čijem je fokusu aktualna književna produkcija, ali i pisana riječ u najširem smislu, kako u Hrvatskoj tako i u regiji.
Gošća tribine bila je Marijana Hameršak – znanstvena suradnica pri Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, istraživačica dječje književnosti, usmene i nematerijalne kulture i povijesti folklora i folkloristike, te (s D. Zimom) koatuorica studije Uvod u dječju književnost. S Marijanom Hameršak razgovarao je i razgovor priredio Dinko Kreho. ***
I vi i Dubravka Zima već ste niz godina prisutne u kulturnoj i akademskoj zajednici kao istraživačice dječje književnosti. Kako je došlo do vašeg zajedničkog rada na ovoj knjizi i kako se ona na koncu pojavila u biblioteci Uvodi nakladnika Leykam international?
Dubravka Zima i ja obje smo doktorirale, a ona i magistrirala na temama iz područja dječje književnosti; obje predajemo dječju književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Pritom nam je jako nedostajala knjiga koja bi mogla poslužiti ako ne kao priručnik, onda kao ispitna literatura. Razmišljale smo o tome da prevedemo neki od postojećih naslova, no onda nam se učinilo kako bi najbolje i najkorisnije zapravo bilo kad bismo mogle same napisati knjigu.
Prije nešto više od dvije godine ambiciozno smo se dogovorile da ćemo to i učiniti. Počele smo pisati ne razmišljajući ni o izdavaču, ni o tome kako će se i kada knjiga pojaviti, već samo s idejom da je napišemo što prije i da postigne ono što smo zamislile: da s jedne strane reflektira ključne pristupe hrvatskoj dječjoj književnosti ili pristupe tom polju razvijene u našem kontekstu, a s druge strane da obuhvati i neke pristupe koji su danas aktualni na globalnoj razini, kao i neke koji su ranije bili aktualni, ali nisu naišli na recepciju kod nas. Uz sve to nastojale smo uključiti i neke elemente povijesti dječje književnosti.
Nakon što smo već počele raditi, našle smo i nakladnika i urednika, te smo knjigu napisale u relativno kratkom roku. Brzo je rasla, teme koje je trebalo zahvatiti su se samo množile, na kraju smo je dosta kratile, čak je stotinjak kartica teksta otpalo. U konačnom je obliku poprilično gusto pisana, no činilo nam se da je bolje da bude tako, nego da bude 'lagana' a prešuti neke ključne probleme i pitanja.
Dječja književnost kompleksno je područje, što se često i ne vidi na prvi pogled – kao čitatelji vrlo kratko čitamo samo dječju književnost, nakon čega se ona zatvara u vlastiti prostor, često izolirana ili nevidljiva u odnosu na tendencije i produkciju u području književnosti općenito. Međutim, čini mi se da proučavanje književnosti može učiti od proučavanja dječje književnosti, u smislu tema i perspektiva koje se u tom području zbog njegove specifičnosti možda lakše otvaraju ili uočavaju, a koje su relevantne za razumijevanje književnosti kao kulturnog i društvenog fenomena općenito.
U knjizi usvajate definiciju američkog teoretičara Davida Rudda, prema kojoj "dječju književnost čine tekstovi koji svjesno ili nesvjesno adresiraju određene konstrukcije 'djeteta' ili njegove ekvivalente (npr. životinje, lutke, umanjene odrasle), a kojima je zajedničko da izražavaju svijest o podređenom statusu djece, bilo da ga podupiru ili preispituju." Na Ruddovom tragu i inzistirate na promjenjivoj, kulturno-povijesnoj, pa i političkoj i ideološkoj uvjetovanosti koncepta 'djeteta' uopće.
Trudile smo se ne inzistirati niti na jednoj definiciji kao na konačnoj i sveobuhvatnoj, no ova Ruddova važna je utoliko što ukazuje na činjenicu da dječja književnost uvijek podrazumijeva određenu predodžbu o djetetu, ali i da tu predodžbu ona ne samo reflektira, nego i aktivno stvara. Materijal s kojim dječja književnost 'radi' jest kontrast djeca-odrasli.
Značajan je i drugi dio definicije, koji govori o podređenosti djeteta. Čak i romantičarske definicije, koje dijete na simboličkom nivou uzdižu iznad odraslog, uzimaju njegovu podređenost zdravo za gotovo. Predodžba o 'djetetu' i 'dječjem' varira kako u dijakronijskoj perspektivi, tako i sinkronijski – od jednog do drugoga kulturnog i društvenog konteksta. Ne poričemo da postoje određene biološke konstante karakteristične za djetinjstvo, ali one se različito interpretiraju i označavaju u različitim kontekstima zbog čega o djetetu i djetinjstvu možemo i trebamo govoriti kao o kulturnim konstrukcijama, predodžbama, idejama.
Na Zapadu, ili na periferiji Zapada na kojoj se mi nalazimo, volimo misliti da su naše predodžbe i shvaćanja univerzalno primjenjiva, pa i prirodna i samorazumljiva. Da uvidimo u kojoj je mjeri to iluzorno, dovoljno je samo malo iskoračiti prema van: dok ovdje govorimo o dječjoj književnosti, djeca u azijskim tvornicama proizvode odjeću koju nosimo. Primjer je ekstreman, ali pokazuje u kojoj mjeri je nako samorazumljiva slika 'dječjeg' relativna i ograničena.
Napokon, valja naglasiti da se i koncepcija 'književnosti' mijenjala kroz stoljeća, i da nije uvijek označavala ono što danas označava – recimo, sve do kraja 19. stoljeća u hrvatskom je kontekstu bilo aktualno shvaćanje koje pod 'književnošću' podrazumijeva pismenost uopće, sve knjige, sveukupnost pisane riječi.
U vezi sa 'samorazumljivim' ideološkim konstruktima, teško je zaobići temu lektire, o kojoj se često raspravlja i teoretizira a da se pritom ponekad ne barata niti osnovnim činjenicama. U knjizi navodite za većinu nas krajnje iznenađujući podatak da se institucija lektire kakvu danas poznajemo – popis naslova koje valja obraditi u školskoj nastavi književnosti – pojavljuje na našim prostorima tek sedamdesetih godina.
Tu smo se oslanjale na istraživanje lektire koje smo radile prije nekoliko godina, a čiji rezultati nerijetko izazivaju nevjericu. Ukratko, svi materijali s kojima smo radile upućuju na to da sustavno, nastavnim planovima i programima određeno p(r)opisivanje knjiga koje se 'trebaju' pročitati za školsku lektiru u Hrvatskoj počinje tek 1972.!
Recimo, još se na prelazu iz 19. u 20. stoljeće u pedagoškoj literaturi isticalo kako nema potrebe da djeca u nižim razredima uopće samostalno čitaju cjelovita književna djela. Među učiteljstvom postoji svijest da djeca trebaju čitati – knjige se i poklanjaju, npr. praznicima i na kraju školske godine – ali na razini plana i programa, tj. idealtipskog konstruiranja nastavnog procesa, ne promiče se ideja samostalnog čitanja niti rasprave i poduke o pročitanom.
Prvi popis lektire u nastavnim planovima i programima referentan za Hrvatsku javlja se 1954. – zanimljivo, iste godine kad je pokrenuta i danas klasična edicija Dobra knjiga. Međutim, već u idućem planu i programu ne pojavljuje se srodan popis, jer se pokazalo da je provedba lektire na razini cijele zemlje iz logističkih razloga nemoguća. Popisi lektire u nastavnim se planovima i programima u nas redovito pojavljuju tek od 1972. te su uglavnom strukturirani kao samo manjim dijelom obavezni, odnosno kao uglavnom izborni.
Ako obuhvatimo sve lektirne popise od 1972. do danas, dolazimo do oko 500 naslova, od kojih je samo dvadesetak zajedničko svim popisima: Mali princ, Šegrt Hlapić, Vlak u snijegu i sl. Često čujemo da je lektira zastarjela, no kad je pogledamo u ovom svjetlu, stvari postaju bitno složenije. S druge strane, prema mom iskustvu i razgovoru sa studentima, činjenica je da postoje naslovi koji su već desetljećima na popisima lektire, a da se u nastavi gotovo nikad ne obrađuju.
Zanimljiv primjer za to je Ulica predaka Sunčane Škrinjarić, koja je dijelom popisa osnovnoškolske lektire već više od dva desetljeća, ali ju je kao lektiru čitalo tek dvoje mojih studenata. Postoje brojni razlozi zbog kojih Ulica predaka nije zaživjela kao lektirna knjiga, a jedan je da se radi o vrlo zahtjevnom i kompleksnom romanu kojem u središtu nije dobro i milo dijete, nego ljuta, svojeglava i izravna djevojčica Tajana, odnosno, iz perspektive petrificiranih predodžbi djece i djetinjstva, problematično dijete. No, čitajući knjigu otkrivamo da je pravi problem društvo u kojem Tajana živi. Ona Ulicom predaka kroči uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, dakle, u vremenu prožetom istinskim užasima koje, međutim, njezini najbliži, zaštićeni na svojim sigurnim građanskim pozicijama, uglavnom uopće ne registriraju, a kamoli da ih problematiziraju ili da im se makar intimno suprotstavljaju.
S obzirom na dugogodišnje 'krizno' stanje u polju književnosti u Hrvatskoj, osobito u nakladništvu, ali i na recentni zaokret kulturne politike udesno, kakve su perspektive domaće dječje književne produkcije s jedne, te proučavanja dječje književnosti s druge strane?
Dakako, opća je društvena klima takva da zanimanje za knjigu i književnost slabi, što je rezultat brojnih faktora. Ipak, što se Hrvatske tiče, čini mi se da se dječja književnost danas unatoč svemu proučava više no ikad prije. Još u proteklom desetljeću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kolegiji iz dječje književnosti bili su vrlo rijetki i sporadični, dok se danas odvijaju u kontinuitetu; takvi se kolegiji predaju i na svim učiteljskim fakultetima, a postoje i kolege i kolegice koji se ovim područjem bave i izvan akademskih institucija. Iz tog područja pišu se doktorske teze, objavljuju se knjige i časopisi, prije nekoliko godina osnovana je i danas vrlo aktivna udruga istraživača dječje književnosti koja organizira konferencije, objavljuje svoj časopis i dr. Mislim da se radi o danas vrlo živom istraživačkom polju, koje će u bliskoj budućnosti postati vidljivije i zanimljivije široj javnosti.
Na razini dječje književne produkcije, kao čitateljica uočavam kako se u posljednjih desetak godina pojavljuju nove struje, kao i novi nakladnici čija produkcija polazi od shvaćanja djeteta kao zahtjevnog čitatelja čije zanimanje za knjigu nije isključivo trenutno, odnosno svodivo na jednokratnu upotrebu. S druge strane pak postoji pritisak knjižarskog tržišta u upravo obratnom smjeru. Ipak, mislim da u ovom trenutku možemo i čitati i očekivati doista zanimljive tekstove. Izdvojila bih izdanja Knjige u centru, koja se ne ograničava na jedan žanr niti na jednu formu; postoji i jaka tendencija razvoja festivalske kulture dječje književnosti, s popratnim jačanjem veza i infrastrukture u ovom polju.
***
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
D. Kreho i M. Hameršak
