Četvrtak
10.07.2014.

'Mladi pamte zašto pišu'




Extra_large_28_5_2014_knjizevnost_rujana_jeger_ivana_kovacic1
A+ A-
Razgovarali smo s piscem i kritičarem Robertom Perišićem o programu Književnost u Močvari, seriji tribina o piscima najmlađe generacije.

***

Kako je došlo do realizacije programa Književnost u močvari?

Prije dvije godine nazvao me Kornel Šeper, voditelj i utemeljitelj Močvare, i pitao bih li u Močvari radio književne večeri. Nisam takve stvari dotad radio, ali kako mi je bacio bubu u uho - i kako sam u to doba istraživao scenu najmlađe proze - pomislio sam da bi Močvara bila pravo mjesto da se najmlađi autori predstave u seriji tribina.

Vaš program je posebno zanimljiv i jedinstven upravo zbog namjere da serijom književnih večeri skrenete pozornost na nove pisce na hrvatskoj književnoj sceni, kojoj ste (s Andreom Milanko) posvetili antologiju Bez vrata, bez kucanja. Koji je ključni razlog nevidljivosti najmlađe književne generacije? Je li u pitanju problem kvalitete ili su neke druge stvari ovdje na djelu?

O tome bi se moglo puno pričati... Da ne hitamo - naprosto nije jednostavno nešto afirmirati. Ponekad se mora krenuti iz nečega što se tek nazire. Za širu 'vidljivost' potrebne su mnoge predradnje. Prvo, knjige ne padaju s neba, posebno ako pišeš prozu koja traži veliko ulaganje vremena. Neke ljude se mora i pogurati jer baš i ne vjeruju da su 'pisci', čini im se pretjerano o sebi tako misliti. Kao, napisali su neke priče 'onako usput'. Ima ih dosta od kojih sam to čuo, a onda kada im kažeš da je to dobro, počnu misliti da bi trebalo malo jače zagristi.

Neke naravno ne treba motivirati, samo im dati prostor. Dobro, uvijek ima i onih koji pišu naveliko i misle da su sjajni, a ne možeš to čitati – te ne zovem. Samo hoću reći da se ljudi različito ponašaju, da je za neke važan taj osjećaj pozvanosti, da se od njih nešto očekuje.

Tu se onda moraju uplesti izdavači koji traže nova imena, pa kritika, književni i drugi mediji. Ne može to jedna tribina, ona može samo početno pogurati. Stoga nije problem kvaliteta, ali mnoge druge stvari su zakazale ili su u krizi, poput izdavaštva, a atmosfera na književnoj sceni također nije sjajna. Treba reći i da su se neki iz generacije osamdesetih već i afirmirali, nije da ih nema, no tribina je fokusirana više na one druge.   
 
Program Književnost u Močvari ove se godine odvija pod nazivom 'Rani radovi', s tribinama na kojima se promoviraju mladi autori, uz gostovanja već afirmiranih pisaca. Koliko se ovaj ciklus tribina razlikuje od šablone književnih večeri u kojoj si autori i kritičari međusobno pjevuše apologije? Kako je ovdje riječ o mahom mlađim piscima, je li moguće izbjeći tu zamku?
 
Mislim da autori ni ne očekuju neke apologije, nego dolaze da se predstave, pročitaju nešto. Obično troje pisaca čita, a onda se još popriča o pročitanome. Nije neka velika filozofija - ideja je da se dobije neka slika o tome što rade, a onda možda i slika te generacije. Naravno, nije sve tu 'generacijsko', no ako ima nekih specifikuma, pokušavam ih locirati i pitati o tome. Mladi pisci uglavnom nisu još rutinirani u tim razgovorima, niti imaju rutinske odgovore. Neki su jako kratki, no sve to daje dojam spontanosti. Možda je to neka razlika. 

S obzirom da živimo u društvu kakvom živimo, s književnom scenom takvom kakvom jest, gdje su međusobni interesi toliko isprepleteni da sama književnost često pada u drugi plan, je li uopće moguće izbjeći kurtoazno i nekritično obigravanje oko radova pisaca kojima je posvećena večer? Naime, svaki slučaj koji odudara od spomenutog koncepta (npr. promocija Sršenovog Harmatana) u našoj kulturi postaje skandal par excellence o kojem se govori i piše tjednima. Je li to sudbina provincijalne kulturne sredine ili su u tom kontekstu ipak mogući nekakvi pomaci?
 
Kultura je provincijalna onoliko koliko je ljudi provincijaliziraju, koliko sudjeluju u tračanju, stvaranju neke palanačke atmosfere. Ljudi su provincijalci onoliko koliko na to pristaju, i u tome 'uživaju'. Nisu svi provincijalci, niti je književna scena nešto kompaktno. Nema veze gdje tko živi - možeš živjeti u provinciji i gledati široko, a možeš živjeti u velikom gradu i spuštati sve na mjeru nekih nižih priča.

Pomaci za koje pitate su mogući, ali oni su prije svega individualni - dolaze nakon što se ljudi zapitaju čime se bave. Sumnjam da se itko počeo baviti književnošću zato da bi se na kraju bavio glupostima.
 
Neki autori zaziru od komunikacije s publikom izvan konteksta klasičnog lanca autor – knjiga – čitatelj, dok nekima koristi konkretno sučeljavanje s publikom. Što vi osobno kao autor odnosno kritičar dobivate od ovog programa?

Program mi je zanimljiv, a atmosfera je na neki način osvježavajuća. To ima veze i s prethodnim odgovorom. Mladi ljudi pristupaju književnosti još uvijek jasno pamteći zašto su se time počeli baviti. Ne govorim o nekom misticifiranju književnosti, nego o nečemu normalnom: nema tu pseudoknjiževnih frustracija, nema viška razmišljanja o drugima. Ne čujem takve stvari od mladih autora, ni službeno ni neslužbeno. Možda i zato što se još nisu stigli frustrirati i pomisliti da im je netko drugi ukrao slavu. No, nadam se da će tako i ostati. 
 
Hoćete li nastaviti s programom Književnost u Močvari i namjeravate li s vremenom mijenjati koncept tribine?
 
Tribina će ići s ovim konceptom do kraja godine, uz jedno iznenađenje. To je planirano, a sve ostalo je daleko, posebno moji planovi. Neki od ovih ljudi sigurno će napisati knjige koje će privući pažnju. Neki su već i napisali stvari o kojima se moglo više čuti da su imali jače izdavače, ali na urednicima i izdavačima je da rade svoj posao. Svatko tko je dolazio u Močvaru mogao je steći pregled ove scene. Budućnost programa nije u programu samom, nego u tim knjigama koje će se pojaviti.
 
Razgovarao Neven Svilar
foto: Nives Milješić
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.