Lidija Bajuk, prva žena na seriji tribina 'Književnost, između', u Booksi je 29.4. govorila o svom književnom i glazbenom radu, ali je i zasvirala te pročitala dio svoje još neobjavljene proze iz knjige 'Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert'. Razgovor je vodila i prenijela u tekst Dunja Kučinac.
***
Publika te prije svega poznaje kao etno glazbenicu, iako se uz glazbu već više od dvadeset godina baviš književnošću. Tvoja prva zbirka poezije izašla je 1991. godine, a posljednja, sedma, Papirnati brod, prošle godine. Kako se, iz tvoje perspektive, odnose tvoj glazbeni i književni život?
Moje pisanje i javno pjesničko nastupanje zapravo je starije od javnog nastupanja u svojstvu glazbenice. Moj prvi glazbeni repertoar bile su upravo pjesme hrvatskih književnika koje sam uglazbljivala kao srednjoškolka, po narudžbi profesora iz hrvatskog jezika za satove lektire. U studentskim danima puno sam svirala po tulumima, uglavnom pjesme izvođača s britanske i američke folk scene kao što su Bob Dylan i Joan Baez, ali i obrade međimurskih tradicijskih napjeva. Oni su ubrzo, zajedno sa širom Hrvatskom, ušli u moj uži interes i sve je to polako uzrokovalo da je književnost pala u svjesni zapećak.
Koliko je teško, uz umjetnički i znanstveni rad, biti sama svoj producent i izdavač?
Trinaest godina sam živjela od glazbe, kao samostalna umjetnica. Još uvijek mi je nevjerojatno da, otkad sam na Institutu za etnologiju i folklorististiku, živim od posla koji volim. To što sam sama sebi postala producentica i izdavač, to je bilo samobacanje u šipražje, osobni izbor. Primjerice, bilo je užasno teško izdati knjigu Matapur – Hrvatska prirodna kulturna baština Međimurja. To je zvučna knjiga, s dva CD-a na kojima je 37 napjeva, na kojima sa mnom svira sto ljudi. Svim diskografima to je bilo preskupo. Od početka pripreme do izdavanja 2012. godine prošlo je sedam godina, upravo jer sam to radila sama, u sklopu udruge Matapur, koju sam pokrenula. Iako je manjkalo novaca, stvar se finalno pokrenula kada sam odlučila sama pokriti financije od prodaje svog životnog osiguranja. Takva sam, dakle, ja producentica i izdavač.
U knjizi Matapur, ali i u Kneji, tvojoj najpoznatijoj zbirci bajkovitih priča, baviš se mitskim temama. Na koji način uvodiš mitsko u svoj rad i autorsko pismo?
U Matapuru nisu sadržane sve mitske predaje koje sam prikupila u Međimurju, jer sam knjigu strukturirala tako da se radi o 37 pjesama, grupiranih u parove, od kojih svaki tematizira po jedno mitsko biće. Predstavljeno je, dakle, osamnaest mitskih bića. Neka od njih, kao što je, primjerice, Duga, prelaze okvire Međimurja. Duga je zapravo Iris iz grčke mitologije. Oko struka ima dugu – tu dugu imaju i naše žene širom Hrvatske. To je pas koji je s vremenom postao znak identiteta i koji se danas svodi na trobojnicu, ali je zapravo dugin pojas. Duga, odnosno Iris, igra se zlatnim jabukama – riječ je o indoeuropskom motivu, kuglastoj munji, o kojoj piše Belaj.
U svakom slučaju, potrebno je otići izvan ishodišne regije i dublje u povijest i raditi usporedbe. Mnogo je tradicijskih pjesama u kojima se sačuvao jedan dio mitske predodžbe, a dio u međuvremenu otpao, kao što je u pjesmi 'Šetala se lepa Mara'. Takve pjesme su mi najzanimljivije. Neki motivi iz usmene književnosti me znaju odvesti i do neolitika, u tom slučaju možemo govoriti čak o arhetipskim predodžbama i univerzalnim pitanjima, na koje se sve u suštini svodi. U tom smislu sve usmene književnosti imaju nešto zajedničko u nazivniku - odnos čovjeka prema samom sebi, prema drugom čovjeku, prema svijetu u kojem živi, živom i 'neživom' – jedan slikopis makrokozmosa u mikrokozmosu. Trenutno pišem jednu knjigu, doduše više u mislima nego stvarnosti, u kojoj će glavni junak biti mačka. Mačka koja ima bend i koja će spletom okolnosti završiti na jednom jadranskom otoku, a potom u svijetu bajki. Tako se vraćam na mitski svijet kojim se bavim, ali i promišljam znanstvenom metodom.
Kako je uopće došlo do tog da usmenu tradiciju uvedeš u književnost?
Pjesme s mitskom podlogom sam najčešće pjevala, ali i o njima govorila na koncertima. Pojedinci iz publike zainteresirali su se tada upravo za interpretaciju tih pjesama, jer se, prije nego je Vitomir Belaj 1998. objavio Hod kroz godinu i prije novijih Katičićevih knjiga, nije tako lako moglo doći do literature. Tako je nastala Kneja – ne kao znanstveno djelo, nego kao zbirka priča, kojima su lajtmotivi međimurski napjevi. Ima ih dvanaest i svaka je u znaku jednog mjeseca.
Koliko je utjecaj Međimurja dominantan u tvom umjetničkom radu i kako se uklapa s utjecajima drugih regija i tradicija?
Međimurje mi je bila svojevrsna odskočna daska za širenje repertoara pjesmama, koje zapravo sežu u pretkršćanski slavenski prostor na hrvatskom području. Pjevam, dakle, cijelu Hrvatsku. Mnogi motivi i pjesme prelaze granice regija. Primjerice, pjesma 'Šetala se lepa Mara' je međimurska pjesma, međutim tih varijanti ima po cijeloj Hrvatskoj, ali i šire. Dakle, očito se radi o vrlo staroj pjesmi sa znakovitim motivima, koji su krhotine davnih starovjernih predodžbi. Nisam previše opterećena svojim podrijetlom, iako je i on dio mog identiteta. Na njega sam ponosna, koliko i na sve svoje identitete, jer on nije jedini, naravno. Kad pjevam pjesmu 'Zaspo Janko pod jablanom' iz Moslavine, 'Đurđevsku kišicu' iz Slavonije ili nešto treće, svaki put mislim da sam baš otamo i da sam napisala baš tu pjesmu. Zato sam ju izabrala - moram ju nekako hermeneutički iščitavati, doživjeti i poosobiti da bih je mogla pjevati.
foto: Booksa
