Četvrtak
07.09.2017.

'Književnost postaje relikt prošlosti'




Extra_large_michael_kruger
Michael Krüger (Foto: Luka Godec / Festival svjetske književnosti )
A+ A-

Razgovarali smo s Michaelom Krügerom, njemačkim pjesnikom, nakladnikom i gostom Festivala svjetske književnosti.

***

Fenomen vremena ima važnu ulogu u njemačkom pjesništvu još od razdoblja moderne, i to toliku da možemo govoriti o različitim pristupima poeziji upravo preko razlika u pristupu temporalnom aspektu, bilo da govorimo o historijskom vremenu ili mitskom vremenu. Kako vrijeme radi u vašim pjesmama (u periodu duljem od pedeset godina)?

Pitanje vremena je važno kada govorimo o poeziji, bez sumnje. Njemački pjesnici zaista su bili posebno zapiljeni u vrijeme – eshatološko, lažno ili stvarno, sasvim svejedno – a s njima posredno i mislioci. Uostalom, imamo Heideggera koji se s razlogom bavio pjesnikom poput Trakla.

Poezija naravno ima veze sa životom osobe koja piše poeziju. Odrastao sam u Istočnoj Njemačkoj gdje je bio podosta drukčiji pristup obrazovanju, kulturi i životu općenito nego u Zapadnoj Njemačkoj. Možemo čak govoriti o različitom osjećaju protoka vremena. Ono nije rijeka koja se valja i teče uvijek jednakom brzinom. Mi iz Istočne Njemačke smo doživjeli vrijeme kao fenomen skokovite naravi, svakako kada govorimo o historijskom vremenu. U pitanju je fenomen skokovitosti, gdje dolazi do toliko snažnih i naglih promjena koje imaju moć sabijanja ili produljenja vremena. Kod nas je bilo nekoliko takvih događaja, a posljednji i najpoznatiji je bio pad Berlinskog zida.

No istovremeno s velikim poremećajima događaju se i oni manji kontinuirani, koji imaju snagu upravo u vlastitom trajanju. Osjećaj udara tada nema jak intenzitet, no utjecaj može biti jači. Primjerice, kada govorimo o digitalizaciji i tehnološkim promjenama od '89. naovamo, jasno je da je pojam vremena posve drukčiji, no zbog postupnog djelovanja i nedostatka točno određene referentne točke ne postoji svijest o izmjeni stanja svijesti, a samim time ni svijest o promijenjenoj temporalnosti.

Kad je u pitanju književnost, upravo su se u ovom periodu dogodile promjene koje nadilaze velike udare povezane s velikim datumima.  Je li svijest o gubitku tradicije u književnosti nešto posve uobičajeno ili ovdje možemo govoriti o nečemu posve jedinstvenom, o padu vrijednosti književnog teksta?

Možemo govoriti o posve očitom gubitku. Ne bih upotrijebio riječ 'promjena' već upravo gubitak jer govorimo o nestanku ili propasti književnog polja, gdje je aspekt zamjene nečim novim zapravo puka iluzija. Ovo nije nikakvo naricanje nad propašću književnosti ili nešto toga tipa. Bez ikakve sumnje osjetio sam taj gubitak upravo kao gubitak. Kada hodam gradom, više ne vidim ljude koji čitaju u tramvaju ili na klupici u parku. Naravno, netko će reći da je to stvar promjene, da je tekst dobio samo novo ruho. Reći će: tekst više nije diferenciran i podignut na pijedestal preko postojanja nečega što se naziva knjiga. Tekst je kamufliran i tabori u napravi pojedinca, mobitelu ili tabletu za čitanje te se ne vidi kada je otvoren. Također: tekst je tekst i ne treba uzdizati književno polje nad sva druga jezična polja. To je tek dijelom točno, i to jedva.

Naprave o kojima govorite često služe kao virtualna ogledala. S druge strane, možda ne treba precjenjivati utjecaj književnog polja u prošlim vremenima…

U redu, ali kako god gledali na književnost, njezin utjecaj će se u komparativnom smislu činiti golemim, tolika je razina promjene i pada književnosti u posljednjih 25 godina. Što se tiče zrcala, s time se mogu složiti. Ako zavirite na sekundu u naprave korisnika, isto onako kao što ste se nekada davno diskretno i na brzinu nagnuli da bacite pogled na naslovnicu knjige vašeg suputnika u tramvaju, nećete vidjeti otvoren književni tekst, veća je vjerojatnost da ćete vidjeti odraz korisnika uređaja, njegovu sliku koju se sprema nataknuti na društvene mreže. Književnost nesumnjivo postaje relikt prošlosti, a vanjske manifestacije su tek odraz ovog procesa.

Dakle, smatrate da ovdje nije riječ o samo jednom u beskrajnom nizu krajeva povijesti?

Zaista mislim da nije. Vidim da ni vi ne volite taj tip mišljenja, i zaista, i ja smatram da je riječ o konzerviranju koje treba izbjegavati. Rigidnost također, vrijedi reći, dolazi s godinama, ona je često nusprodukt upravo protjecanja vremena. A riječ 'rigidno' nikada nema pozitivne konotacije. S druge strane, ovdje je u pitanju ipak nešto drugo. I zanimljivo je da ste upotrijebili izraz 'kraj povijesti', koji je Fukuyama upotrijebio u potpuno drukčijem kontekstu, a ipak nije potpuno krivo govoriti u tim terminima.

Je li Fukuyama u svojoj toksičnoj gluposti slučajno imao pravo?

Čini se, ako imamo malo dobre volje. No, da se vratim na književnost, ona je u tom post-povijesnom vremenu trijumfa kapitalizma svedena na industriju, gotovo poput filma u Americi. Jasno je da ne treba generalizirati, da i dalje postoji književnost, no sada govorimo o toliko ekskluzivnom polju da i sam razgovor o tome sa sobom nosi pomalo neprirodan zadah. Ako itko danas išta čita, onda su u pitanju detektivski romani. Ako slučajno i vidite nekoga s knjigom, u 90 posto slučajeva ćete vidjeti da je riječ o knjizi tog tipa.

Ali možda bismo to rekli prije 70 godina za nekog čovjeka u tramvaju, a ne bismo znali da pored nas sjedi Wittgenstein ili Borges, obojica veliki fanovi detektivskih romana…

Da, oni su bili zaljubljenici u žanr, ali ovdje govorimo u omjerima. Također, ne treba smetnuti s uma da postoje detektivski romani i detektivski romani. Pripovjednom tekstu je inherentan upravo taj detektivski aspekt, ali ne kao nešto što on posjeduje sam po sebi, već kao aspekt koji se aktivira kada dolazi do procesa čitanja. Dakle, riječ je o komunikaciji. Neki autori, Roberto Bolaño je poznat primjer, bili su posebno osjetljivi na taj element te su ga koristili kao neku vrstu ključa za čitanje. No ja sam ovdje ipak govorio o detektivskom romanu koji se takvim predstavlja, no to zapravo nije. On je glupavo ogledalo vremena.

Vi ste kao izdavač zasigurno posebno osjetljivi na tu disocijaciju?

Kada događaji počnu imati simboličnu kvalitetu blisku patetičnome, onda znate da nešto nije u redu. A upravo je sve počelo tako izgledati. Nedavno sam se prestao baviti izdavaštvom, nakon mnogo desetljeća rada, što možda i nije loše kada imamo na umu ovo o čemu govorimo.

Simbolika o kojoj govorite zacijelo ima veze s novoizdanim knjigama koje nitko neće čitati? Hoće li tko čitati Grillparzera kojeg ste objavili?

Odlično! Sumnjam da itko osim profesora njemačke književnosti danas zna tko je bio Grillparzer. Ljudi su, međutim, čuli za Kafku!

Da, to je onaj koji je sam sebi odgrizao uho. No vi ste objavljivali i klasike svjetske književnosti, koji međutim imaju istu sudbinu kao Grillparzer.

Potpuno je svejedno o kome je riječ i koja je važnost njihova djela. Recimo, kada nakon 15 godina mukotrpnog rada objavite Goetheova djela u ne znam ni sam koliko svezaka, a po izdavanju ta djela skupljaju prašinu i znate da ih nitko nikada neće otvoriti, onda je bolje da se polako i 'dostojanstveno' povučete i prepustite mlađima da se bore s vjetrenjačama.

Knjige polako postaju iluzija, baš kao u detektivskim filmovima gdje imamo lažne police s knjigama, obične ljušture koje hine da su knjige. Međutim, iza tih polica laži često nešto stoji…   

Može nešto stajati iza polica, ali gledatelj to vidi kao prostoriju kojom vlada potpuna kmica. A iza lažne police se može nalaziti i samo zid.

POVRATAK NA VRH STRANICE