Četvrtak
17.04.2014.

Ispuniti ljude, a ne očekivanja




Extra_large_amazona___jojo_blondal
A+ A-
Sonja Manojlović dobila je nagradu za izvrsnost na pjesničkom festivalu u Osaki pa smo iskoristili povod za razgovor o poeziji.

***

Prisutni ste u hrvatskoj književnosti još od zbirke pjesama Tako prolazi tijelo iz 1965. godine. Tada ste, prema riječima Mile Stojića, unijeli potpuno novi duh u našu poeziju, s pjesmama koje su se znatno razlikovale od tadašnje prevladavajuće pjesničke poetike. Kako se danas, nakon gotovo pola stoljeća rada na jeziku i u jeziku, odnosite prema poeziji? 
 
Nisam sklona mistificiranju poezije, i klonila bih se velikih riječi, ali ponekad podvučem crtu i vidim da je poezija još uvijek konstanta u mojem životu. Mijenjale su se okolnosti, ali od prve knjige znala sam što hoću postići kad pišem pjesmu. O rezultatima se može raspravljati, ali mislim da je moja namjera od početka bila prepoznatljiva: sa što manje riječi reći što više. Nije na čitatelju da sa svojom šefljom na kraju upadne u kotao u potrazi za par organskih tračaka smisla na dnu. Zašto se ne bi podivio redukcijama, jestivim ikebanama?!

Je li poezija danas nešto drugo nego u periodu kada ste tek počinjali s književnim radom?
 
Poezija je samotan posao, a ipak me počeo zanimati odnos društva prema umjetnosti. Šest godina radila sam kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca, pa mogu reći da sam, na svoj način, razmotrila ono što me zanimalo. Razne su zemlje, velike i male, kroz povijest nudile razna rješenja. Kod nas se znalo čuti da je koncepcija društva pisaca, i društveno vrijedne knjige, relikt kojem je odzvonilo, i da se sada pleše na drugačije, konzumerističke ritmove. Jedni bi uprezali, drugi bi isprezali da upregnu… a umjetnost postavlja vlastita pravila i ispunjava ljude, a ne očekivanja. Proizlazi iz potrebe za samospoznajom i igrom. To može voditi ka društvenoj marginalizaciji pjesnika, ali ne bi trebalo, jer njegova je uloga u kulturi nezamjenjiva. Poezija se obraća osobi kao pojedincu u njegovoj intimi, a ne osobi kao građaninu itd., i nikakav joj se zadatak ne može dati osim slobode da u jeziku istražuje imenovanja koja se ne oslanjaju na pojam kao jedinicu smisla, nego se koriste alatom metafora i ostalih sklopova, inače nesklopivih, za samostalno istraživanje. 
 
Taj pojedinac, iako sa svima dijeli sve, dijeli to sve u različitim omjerima, i tu se poezija pojavljuje kao ono jasno u nejasnom, ali i nejasno u jasnom. Samozadani je cilj istraživanje granica samospoznaje. Pitam se, radim li to, zaista?
 
Od tada pa do danas objavili ste brojne zbirke poezije. Mijenja li se vaš odnos prema vlastitim pjesmama kroz vrijeme? Imate li osjećaj kada napišete i objavite pjesmu da je šaljete u svijet poput papirnatog brodića, ili je pjesma i dalje za vas nešto živo, nešto s čime kontinuirano komunicirate?
 
Stojim iza svake svoje napisane riječi – nijedna nije bila neželjeno dijete. Riječi, kao pojmove sa svojom definicijom, moguće je karnevalizirati, prerušiti u višestrukost, povezujući ih međusobno u suzvučja, neku vrstu laži koja, na kraju, kao jeka odzvanja istinom.
 
Vaša se poezija s kraja 60-ih i početka 70-ih i danas čita kao nešto relevantno, ona govori čitatelju i sada kao što je to činila i onda, možda zato što niste pribjegavali tada pomodnim pjesničkim strategijama - bilo da je riječ o jezičnim eksperimentima bliskim konkretnoj poeziji ili, pak, 'teškoj' poeziji koja se pokušavala, uglavnom bezuspješno, hrvati s velikim temama, odnosno prvotnim pitanjima. Koji su autori najviše utjecali na vas kao mladu autoricu, a koje autore danas rado čitate?
 
Sjećam se raznih stilova u zraku: biblijskih intonacija, filozofstvujućih blanjanja i iverja, ludističkih proplamsaja i poigravanja, rudarenja u jeziku – tko preživi, pričat će, kako kaže poslovica, iznosilo se pred čitalačku publiku u vagonetima! Ponešto sada čitam kao dokument vremena, a ponešto volim čitati, npr. vrsnog pjesnika Branislava Zeljkovića. Izdvajam njegove poeme Pokućstvo u akvariju – izlogu Solidarnosti u Zagrebu, ili Dinosaur iz knjige Sfere.  A Dalibor Cvitan! – duhovit i odličan u prozi, poeziji i kritici.
 
Dug je popis meni dragih pjesama iz naše i svjetske poezije. Počela sam vrlo rano i mnogo čitati. Bilo je to, ustvari, prikupljanje riječi. Moje neselektivno čitanje, kakvo je i danas, obogaćivalo  je rječnik, a o dubljem razumijevanju i danas možemo samo spekulirati. I vrlo rano, odmah po završetku osnovne škole, postala sam član uredništva tada vrlo popularnog srednjoškolskog časopisa Polet. Na mene se sručila lavina pjesama, sve samih općih mjesta, koja sam, zahvaljujući dotadašnjoj svojoj lektiri, već mogla prilično dobro prepoznavati. Ukratko, najbrže i najbolje učenje pjesničkog zanata meni je omogućila loša i prosječna poezija. Kolektiv u ekstazi na kraju uvijek odbrodi u svojem dobro poznatom smjeru, a ono što je bilo dobro, naprosto je sjalo iz te tmuše. 
 
Čitanje proze naučilo me da svaki verbalni uzlet mora imati svoje dolje i gore, unutarnju logiku poetskog koja ne poništava iracionalno, nego ga osvjetljava i uznosi. Stekla sam čvrsto uvjerenje da riječima mogu izraziti ono što hoću reći, pa nikada nisam žalila vremena i truda da iz vreve riječi izdvojim upravo ono što mi treba. 
 
Nakon perioda od sredine 90-ih godine, kada je u hrvatskoj poeziji došlo do zamora i kada se nije moglo pobjeći od patničkog naricanja nad sudbinom poezije i smanjenim interesom u vremenu sve veće snage novih medija, čini se da je posljednjih godina poezija u Hrvatskoj dobila energetski doping u vidu niza mlađih autora koji su promijenili ovdašnju pjesničku panoramu. Što mislite o našoj poeziji danas, intrigiraju li vas neki autori?
 
Čitam svakodnevno i mnogo, ali ipak ne vjerujem da sagledavam u cjelini mlađu i mladu pjesničku scenu, jer nisam antologičar po vokaciji, ne čitam po zadatku, nego kao čitatelj probirem, pa ponešto do mene stigne i sa zakašnjenjem. Zanima me, međutim što i kako se piše, i pratim knjige mlađih. Od dobrih, kao što su Miroslav Kirin, Tomica Bajsić, Dorta Jagić, Božica Zoko, Marko Pogačar, Aleksandar Hut Kono…očekujem samo najbolje, jer tko ima dara, ima i odgovornost prema njemu, da ga glača, njeguje i iskušava do svojih granica. 
 
Nedavno ste u Osaki dobili još jednu nagradu za vašu poeziju, samo jednu u nizu sličnih, s obzirom da ste u zadnjih nekoliko godina dobili pregršt važnih međunarodnih nagrada za vaš cjelokupan opus, poput nagrada za izvrsnost u Grčkoj i Rusiji. Pitanje 'koliko vam znače te nagrade?' jest klasično pitanje koje bi svatko postavio, i to s razlogom, no ovdje ono ima dodatno značenje s obzirom na činjenicu da su te nagrade došle izvana, i to sa svih strana svijeta. Što vama kao pjesnikinji govore ta priznanja? 
 
O nagradama je najbolje unaprijed ništa ne znati, onda malo razvesele. Nagrade su iz neke druge priče. Ni na koji način ne mogu doprinijeti poeziji koju pišem – niti daju, niti oduzimaju. Naravno, one su neka vrsta putokaza za čitatelje: stani, pročitaj.
 
Ono što, donekle, ima veze sa mnom, to je formulacija nagrade. Ako je formulirana kao nagrada za izvrsnost, mogu biti zadovoljna, jer to je ono što želim postići radeći na pjesmama. Pjesma je vrlo rijetko naprosto zabilježen, iz golog nadahnuća prepisan tekst. Ona je, uglavnom, organizirani, isplanirani tekst, a to podrazumijeva mnoštvo predumišljaja i primisli, istraživačkih ekspedicija kroz džunglu zamisli, i vrlo oštre mačete kojima se krči put.
 
Ustvari, te nagrade mi otvaraju mogućnost čestih putovanja, stvarnih i čitalačkih, a to je ono što volim. Okupljaju se pjesnici, upoznaju se, čitaju, stižu pozivi na druge festivale. Preda mnom su sada Francuska, Peru, Tajland – tko bi odolio?! – kako to kaže naslov jednog starog filma – do posljednjeg daha. Možete me, dakle, pokopati u Samsoniteu.
 
Razgovarao Neven Svilar
foto: Jojo Blondäl
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.