Petak
02.06.2017.

'Svaku novu knjigu piše druga Rosa Montero'




Extra_large_18766696_527180297406249_2942160362155427889_o
Rosa Montero na FEKP-u (Foto: Edi Matić)
A+ A-

Razgovarali smo s jednom od najvažnijih književnica španjolskog jezika, Rosom Montero, koja gostuje na Festivalu europske kratke priče.

***

Nakon knjige Luđakinja u nama, u Hrvatskoj je u izdanju Disputa upravo izašlo još jedno vaše djelo, Lijep i mračan. Riječ je o knjizi iz sada već davne 1993. godine. Kako sada gledate na taj roman?


Pisanje proze povezujem sa zrelošću. S druge strane, možete biti prekrasan pjesnik sa 16 kao što je slučaj s Rimbaudom. Pripovjedni tekstovi u pravilu ipak postaju bolji s godinama. Kada je riječ o mojoj karijeri književnice, sigurna sam da sada pišem mnogo bolje nego kada sam počela. Na stanovit način time se i ponosim. Dakako, napredak o kojem govorim nije linearne prirode. Postoje određeni skokovi. Upravo ova knjiga predstavlja svojevrsnu aberaciju u smislu klasičnog kvalitativnog napretka. To je jedna od mojih omiljenih knjiga, smatram je i dalje odličnom, jednom od mojih najboljih. Ona posjeduje određenu kvalitetu koja je razlikuje od mojih drugih knjiga, originalnost vrlo suptilnu i nenapadnu.

Zašto su vam neke knjige najdraže? Je li u pitanju zanatski ponos ili postoji još nešto što vas povezuje s knjigom, možda i izvan samog teksta?

U osnovi, to je suočavanje sa samim sobom. I sami znate da...  ako se dobro sjećam, vi pišete fikcionalnu književnost, zar ne, Nevene?

Ne znam baš. Moji esejčići se počesto grade da su iskreni, no zapravo su izrešetani fiktivnim. To je stilizirano priznanje da volim konfabulacije.

Dakle, tu je riječ o upadu laži ili fikcije u drugačiji kontekst. To je onda nenarativna fikcija, odnosno ono što se naziva auto-fikcijom.

Pa, laž mi pruža ugodu.

To mogu shvatiti. Zapravo je riječ o pravom počelu pripovjednog teksta. No, ono što želim reći jest da je to zapravo kompleksan odnos. Pisanje je način života, a u tom okviru i svaka nova knjiga uzrokuje neku vrstu pomaka, u odnosu na ustaljene norme i obrasce ponašanja. Zapravo, mijenja se odnos života prema samome sebi, što će reći smrti.

Mi kružimo oko smrti, trudimo se zadržati distancu. Opijenost, bilo da je riječ o poeziji ili nekim drugim opojnim sredstvima, pomaže nam da joj priđemo bliže, samim time i bliže spoznaji. To je ono što Ernst Jünger naziva 'približavanjem'.

Stvar je u tome da se po izlasku iz takvog stanja ne možete vratiti u stanje u kojem ste bili prije. U biti, ovdje govorimo o udvostručavanju svijesti, gdje paralelno živite dva života, onaj 'stvarni', kao i onaj knjige koju pišete, sa svim mnoštvom svjetova unutar ta dva svijeta, dva života. No kad završite tekst i objavite ga, te dvije trake se opet spoje u jednu i tako dobijete svoje jedinstvo natrag. Ili iluziju toga. Jer vi se kasnije možete samo prisjećati tog svijeta u kojem ste obitavali.

Drugim riječima, posjet zemlji gdje je izašla vaša stara knjiga ili dolazak na književni festival poput FEKP-a je putovanje u fikciju u opravi historije. Vremenski turizam gdje se češće posjećuju poznate lokacije, a vrlo rijetko se ulazi u stvaran svijet.

Tako nešto. Sjećanje je fikcija. Ta osoba koja ste nekada bili više niste, to je stranac. On vam može biti drag ili ne. Takav je moj odnos prema mojim davno napisanim knjigama; mutirana autorefleksija. Kad sjedim u avionu koji leti prema tom mjestu, uzimam staru knjigu i suočavam se s jednom verzijom sebe, neminovno više ili manje izvitoperenom. Pokušavam dotaknuti ono što je iskreno i što još uvijek osjećam. Kad je riječ o ovoj knjizi, to nije bila teška zadaća.  

Neki vaši tekstovi mogu se čitati i kao iskaz egalitarne narativne svijesti, s pripovijedanjem kao bagerom što zatire ustaljene književne iluzije i zablude. Recimo, knjiga Luđakinja u meni poništava opreku između književne fikcije i ne-fiktivne književnosti, no ona ne čini samo to...

Taj tekst zaista ima izraženu tu komponentu, iako često diskretno. Doduše, na više mjesta se otvori i potvrdi kao ono što jest. Ponor između izmišljenog i stvarnog zapravo se ukazuje kao nešto drugo. Zbog toga sam u tekst koji se stalno potvrđuje kao autobiografski uvela elemente fikcije. To miješanje se događa na više razina, od same arhitekture romana (ako on to jest) do konkretnih pripovjednih epizoda. Primjerice, otmica moje sestre je sasvim izmišljena stvar. Taj tip preokupacije u nekim se knjigama pokazuje upravo kao to, preokupacija, a Luđakinja je možda taj tip teksta. Ali čak i u onim tekstovima gdje taj aspekt nije lako uočljiv, događaju se stvari koje dovode u pitanje ustaljene opreke.

Jedna od njih tiče se samog čina pisanja. Nije mali broj slučajeva da pisci (čini mi se da to posebno vrijedi za Hrvatsku) na pitanje o tome zašto pišu odgovaraju s meni krajnje odbojnim 'zato što moram' ili nekom varijantom tog patetičnog preseravanja. Čitanje je manje egzistencijalistički bitno, bez toga bi mogli. Ne shvaćaju da je čitanje nadređeno pisanju i da je pisanje na koncu samo jedan vid čitanja...

U potpunosti se slažem. Čitanje je sve. Postoji zanimljiva anketa. Piscima, ako se ne varam njih čak 400, postavljeno je klasično pitanje o čitanju, pisanju i pustom otoku. Svi osim dvojice izabrali su čitanje. Od dva pisca koji su odabrali pisanje, jedan je već bio star i pomalo senilan, dok je onaj drugi ionako već dugo obitavao meni prilično strašan prostor s onu stranu razuma. 

Pusti otok je konvencija koja ukazuje na neminovnost izbora. Opća mjesta ne valja olako potcjenjivati. Primjerice, popularno izjednačavanje pripovjednog teksta s detektivskim poslom.  No to je zapravo savršena poredba koja svakako vrijedi kad govorimo o vašim knjigama; one podsjećaju na detektivske romane i filmove, s time da se klasični 'detektivski' aspekt pokazuje kao mamac, a prava detekcija je skrivena.

Znate, drago mi je da to kažete, i to ne samo zato što se slažem s tom tvrdnjom. Naime, kad pišem knjigu, svejedno je li riječ o romanu ili nekom drugom tipu teksta, ja ga najčešće nesvjesno krojim upravo kao detektivski roman. Štoviše, kako se ne bih pogubila, primorana sam na velike ploče ili panoe stavljati protagoniste i njihova različita djelovanja, kao i razine teksta u smislu samog strukturiranja. To na kraju i fizički rezultira nečim što nalikuje mapiranju u istrazi, a što često možemo vidjeti u kriminalističkim filmovima kada detektivi rade na nekom slučaju.

POVRATAK NA VRH STRANICE