Utorak
14.03.2017.

'Drtikolova osobnost je presnažna za klasični roman'

naslov knjige Povijest svjetlosti autor Jan Němec
izdavač Naklada Ljevak godina izdanja 2017. prevoditelj Katica Ivanković (češ)



Extra_large_jan_nemec
Foto: Frank Lindecke / Flickr
A+ A-

Razgovarali smo s češkim piscem Janom Němecom, gostom na Europei u Dvorištu, u povodu hrvatskog izdanja romana Povijest svjetlosti, faux-biografije izuzetnog češkog avangardnog fotografa Františeka Drtikola.

***

Nedavno je u sklopu Europee u Dvorištu gostovao Ófeigur Sigurðsson, autor zaista izvrsnog romana Pripovijest o Jónu, 'romansirane biografije' o pastoru Jónu Steimgrimssonu. Kao i vi za Povijest svjetlosti, i on je dobio Nagradu EU za književnost. No ono što povezuje ova dva romana jest eksperimentiranje u okviru zadanog okvira biografije, i to kroz krajnje slobodno osvjetljavanje biografskih nepoznanica. Drugim riječima, u pitanju je pristup koji bismo moglo nazvati fictive faction. Mislite li da takav pristup može biti problematičan? Može li doći do frikcije između factiona i fictiona, zbog čega možemo govoriti o podžanru zvanom fraction?


Sjajno. Ali ne možemo. Kad je riječ o nagradama, Nagrada EU zvuči lijepo, no u biti je riječ o tipičnoj evropskoj demokratskoj nagradi koja ide u ruke većem broju autora. To ne umanjuje njezinu vrijednost, svakako pomaže promociji autora i kulturnom povezivanju, a i olakšava posao izdavačima koji žele objavljivati kvalitetne naslove na manjim jezicima. Pisci se ionako ne trebaju zamarati nagradama, ima ih toliko da morate, ako se bavite pisanjem i niste potpuni mediokritet, prije ili poslije nabasati na jednu.  

Nisam čitao roman koji ste spomenuli, no što se mog romana tiče, zapravo je riječ o klasičnom tekstu tog tipa. Ja sam Drtikola ipak vidio kao Drtikola, i zato nisam nazvao protagonista drugim imenom. Iako bi me to u jednu ruku oslobodilo, tekst bi izgubio veći dio smisla. Pisanje je uključivalo sve ono što čine autori biografija: bezbroj sati u arhivima i čitanja dnevnika, biografskih natuknica, memoara i raznorazne literature. Na koncu, iako to jest roman, još uvijek je u pitanju biografija, makar s velikim uplivom fikcije. No ona je ionako neminovno prisutna u biografskom tekstu. Drugim riječima, ono što ovaj tekst razlikuje od 'klasične biografije' jest to što on odbacuje himbu biografskog.

Rekao bih također da je velika razlika i u stupnju simboličnog. Primjerice, početak je smješten u Drtikolovom rodnom Příbramu, u potpunu tminu rudnika. Roman, osim što napreduje u temporalnom horizontalnom, napreduje i u vertikalnom smislu. On grabi k svjetlosti, otvara se uvis i završava na vrhu zgrade. Ona je simbol kao što je to u prošlosti bila planina, otvaranje duhovnom elementu. Koliko je taj danteovski tuljac važan u strukturi samog teksta?

Drago mi je što ste to spomenuli, jer Dante svakako nije nevažan. A djelovanje svjetlosti, simbolička snaga koju ste uočili je stvarna. Naravno, nikada nije dobro biti previše tendenciozan u tom smislu, no kod Drtikola je taj aspekt toliko važan da bi pisanje njegove biografije koja bi isključivala element duhovnog razvoja, budizma i istočnjačke filozofije bilo posve besmisleno. Dobili bismo nezadovoljavajuću ljušturu, privid privida. Dakle, činjenica je da svjetlost zaista igra veliku, presudnu ulogu na svim razinama.

Svjetlost je ključna u oba romana koje sam spomenuo, posebno u Povijesti svjetlosti. U tom smislu možemo govoriti o obasjavanju mogućnosti klasične linearne naracije. Pripovijedanje je poput lanterne koja na trenutak osvjetljava kmicu u kojoj leži zapuštena lenta vremena jednog života, trak svjetlosti u mraku apsurda kronologije.

Možemo govoriti o klasičnoj naraciji, gotovo strogoj u svojoj zastarjelosti. No istovremeno kao čitatelj i pisac volim formalni eksperiment, volim unijeti malo pomutnje, ne kako bih zaprepastio ili pokazao vještinu, već kako bih učinio pomak nužan za otvaranje mogućnosti bilo kakve spoznaje. To činim uvijek, a to sam pokušao i u ovom romanu.

Drugo lice jednine svakako jest mehanizam koji izbacuje čitatelja iz tračnica, katkad čak stvarajući nelagodu zbog postojanja vječne tko-kome nedoumice. Iako u američkoj, francuskoj i latinoameričkoj književnoj tradiciji taj postupak nije nepoznanica, on uvijek sadrži element mistifikacije. Jeste li htjeli zakrabuljiti naraciju du-formom?

Na neki način, da. Taj postupak naravno nije ništa novo, no ipak je još uvijek dovoljna rijetkost da izazove čitav niz nedoumica kod čitatelja. Naravno, pitanje pripovjedača, adresata i njihovog odnosa je ključno, kao i izazov i želja za razrješavanjem tog problema. Iako, koliko god postupak već bio poznat, mislim da nije toliko čest u dužim pripovjednim formama. Zanima me je li i u Hrvatskoj taj postupak nešto normalno?  

Bilo bi pretjerano reći da je du-forma postala pomodnim postupkom ili manirom. S druge strane, u Hrvatskoj je u zadnjih par godina objavljeno nekoliko pripovjednih tekstova u toj formi, čak i romana. No činjenica jest da je u pitanju postupak koji češće nalazimo u kratkim pričama. U SAD-u je početkom stoljeća to pomalo postalo trendom, no shvatljivo je i zašto. Nameće li taj postupak potpuno drukčija rješenja u pripovjednoj maniri?

Da budem potpuno iskren, počeo sam pisati ovaj roman u klasičnoj maniri trećeg lica. No nisam bio zadovoljan u potpunosti pa sam prešao na drugo lice. Time sam odmah zašao u novo polje i možemo govoriti o poigravanju s čitateljem. Jer netko razgovara s Drtikolom, netko mu se obraća, a čitatelj nema pojma tko. Naravno, uvijek postoji i dimenzija čitanja gdje se taj netko obraća direktno tebi kao čitatelju. Psihološki je to nemoguće odbaciti bez obzira što 'znate' da ste tek sekundarni adresat. Ta dvojnost je ključna.

Treba reći da vi ipak razrješavate zavrzlamu i ne ostavljate previše dileme na kraju knjige. Koliko je to važno u kontekstu snage cjelokupnog teksta?

Zaista, taj aspekt možemo nazvati presudnim. Dakle, nedoumica je mogla ostati otvorenom, kao što je najčešće i slučaj u toj igri s čitateljem. Međutim, ovdje se na kraju romana događa nešto drugo. To možemo nazvati i poantom, međutim ne želim ipak ovdje otkriti o čemu je riječ kako ne bih uništio čitanje romana.

Poigravanje i eksperimentiranje s formom bildungsromana mi se također ne čini slučajnim, svakako s obzirom na temu vaše knjige.

Ima nešto u tome. Uostalom, imajući u vidu vrijeme i prostor, tako nešto se čini prirodnim razvojem događaja, zar ne? Iako sam započeo ovaj tekst kao klasičan roman o jednoj povijesnoj ličnosti, on je krenuo u posve drugom smjeru: Drtikolova osobnost jednostavno je presnažna da ne bi svojom gravitacijskom snagom izmijenila parametre samog pripovijedanja. Tako je i sam Drtikol djelovao na evoluciju ovog teksta.

POVRATAK NA VRH STRANICE