Srijeda
26.04.2017.

'Amerika ima shizofreničnu podsvijest'




Extra_large_black_lives_matter
Black Lives Matter (Foto: John Lucia / Flickr )
A+ A-

Razgovarali smo s Jasperom Bernesom, američkim pjesnikom, aktivistom i urednikom pjesničke edicije Commune Editions, koji je u Zagrebu gostovao u Mami u programu 'Politički tehnotop' i u Rijeci na festivalu Moje, tvoje, naše

***

Vaša posljednja zbirka poezije We Are Nothing and So Can You nastala je kao neposredan pjesnički odbljesak političke borbe i formiranja konkretnih džepova otpora u SAD-u nakon pada burze 2008. Kako je jasnija politička artikulacija utjecala na vaš pjesnički rad?

Knjiga zaista jest moj pokušaj pjesničke artikulacije vlastitog političkog iskustva, posebice nakon spomenute 2008. U tom sam periodu sudjelovao u formiranju niza političkih pokreta i eksperimenata. Pritom ne mislim samo na dobro poznate pokrete poput Occupyja, već i na manje, 'lokalizirane' pokrete snažnog zamaha, kao na sveučilištu Berkeley odakle dolazim. Možemo reći da je u tom periodu nastala velika politička fronta koju su tvorili različiti pokreti različitih programa. Usprkos toj heterogenosti, može se govoriti o valu koji se valjao u pravcu krčenja većih prostora slobode.

Koliko je u tom smislu značajan pokret Black Lives Matter, nastao ne samo kao odgovor na niz policijskih 'shoot first – ask questions later' ubojstava Afroamerikanaca diljem Amerike, već i na sudsku zaštitu počinitelja zločina, kao u poznatom slučaju na Floridi?

Black Lives Matter nastao je kao jasan i nedvosmislen odgovor na niz brutalnih policijskih likvidacija Afroamerikanaca, poput zloglasnog ubojstva u Fergusonu ili u Brooklynu, odnosno uznemirujuće reakcije sudstva. Pokret je bio samo jedan od znakova da opresija i policijski teror više ne mogu proći bez artikuliranog odgovora zajednice. Sve to je ukazivalo na jasnu promjenu kada govorimo o klasnoj borbi u Americi, a ta svijest se odrazila na moje pjesništvo.

Čini mi se da ste izbjegavali bilo kakvu poetizaciju političke borbe. Time pjesma dobiva gotovo deskriptivan aspekt i pretvara se u neku vrstu lirskog svjedočanstva. U kakvom zapravo odnosu stoje poezija i politička borba?

Pjesma stoji kao kristalizacija svijesti o suodnosu političkog i poetičkog. Samim time bilo je nužno osvijestiti historijski aspekt teme. Pjesništvo je stoga imalo i ulogu istraživanja tradicije borbe za slobodu, zbog čega je bila važna komparativna analiza revolucija, buna i različitih vrsta aktivnog otpora kroz povijest, bez obzira na njihov krajnji uspjeh i veličinu zamaha.

Doduše, sudjelovanjem u političkoj borbi shvatio sam da nekakvo 'uzdizanje' pobune poezijom nema smisla, već da je nužan drugačiji pristup. Osjećao sam 'poeziju' aktivnog otpora koja može imati neusporedivo snažniji utisak na čovjeka od konkretnog poetskog iskaza.

Koliko su Marxove teze o cikličnosti klasne borbe utjecale na sam tekst?

U pitanju su neizmjerno važne pouke. Prije svega da se svaka pobuna mora na određeni način izobličiti, da ne može biti 'čista'. Ona mora govoriti reakcionarnim jezikom kako bi bila razumljiva. To djelovanje u oba smjera je presudno, pomak naprijed preko pomaka natrag. Naravno, Marxove teze su mi pomogle u shvaćanju da svako nastojanje da se ostvari bilo kakav pomak u ostvarivanju slobode, koliko god maleno i beznačajno bilo, u sebi sadrži odbljesak ne prošlosti, već onoga što će doći. Tu nije riječ o idealiziranju, već o prirodi dijalektike.

Krajnja posljedica takve vrste istraživanja neminovno završava u drugom smjeru, pa sam kroz historijsku svijest došao na prostor razmatranja budućnosti. We Are Nohing and So Can You je upravo odraz te preokupacije, istraživanja prošlosti i budućnosti borbe čovjeka za vlastito dostojanstvo.

Vrijeme ima ključnu ulogu u knjizi, što je istaknuto time kako pristupate vremenu u okviru samog iskaza. Kako je došlo do upada proze koja razbija kontinuitet pjesničkog izraza?

Moram priznati da u početku nisam imao jasnu svijest o tome što ta knjiga treba biti. Počeo sam pisati o događajima koji su se odvijali pored mene, u kojima sam i sâm sudjelovao bez jasne predodžbe o tome kakav će biti krajnji oblik tog djelovanja. Tek sam kasnije počeo osjećati važnost vremena pa se temporalni aspekt ukazao kao ključan.

Poetska diferencijacija je posljedica svijesti da naša borba danas, a tu je prije svega riječ o klasnoj borbi, u sebi sadrži odraz ne samo svake klasne borbe u prošlosti, već i svake buduće klasne borbe. To je razlog zašto We Are Nothing and So Can You meandrira između različitih oblika današnjih, konkretnih iskustava te anticipacije budućnosti borbe. Ta anticipacija je svoj iskaz našla u prozi, i tako dolazi do konkretizacije spomenute dijalektičke klice. Proza zauzima prostor logike, i to je na određeni način znanstveno-fantastični pristup razmatranju potencijala klasne borbe u 21. stoljeću.

Knjiga je napisana u periodu od 2010. do 2014. godine, a pri kraju je već bilo očito da zamah pokreta polako jenjava. To mi je predstavljalo problem jer mi je bila potrebna ta inspirativna snaga političkog djelovanja da dovršim knjigu, kako ona na kraju ne bi ostala visjeti u zrakopraznom prostoru neodređenosti i neizvjesnosti. Ne bi bila zaokružena. Upravo tada se pojavio Black Lives Matter pokret koji mi je svojom snagom dao taj posljednji poticaj i omogućio mi završetak.

Iz perspektive autsajdera koji promatra zbivanja s drugog kraja svijeta, čini mi se da nijedan od novonastalih pokreta nije iritirao bijeli establišment kao Black Lives Matter. To je posebno postalo očito u vrijeme predsjedničke utrke kada se duboko ukopani rasizam u Americi prelio na sve društvene sfere. Što mislite, koji je uzrok tome?

Amerika kao zemlja ima shizofreničnu kolektivnu podsvijest. To je posljedica izbjegavanja pravog suočavanja s počelima nastanka ove zemlje, od genocida nad Indijancima do ropstva. S druge strane imamo imperijalističku agresivnost koja također nije nimalo osviještena. No učinci svega toga itekako djeluju.  Zato je bijela Amerika toliko podijeljena oko pitanja odnosa prema Afroamerikancima, a fasada političke korektnosti zapravo služi kao neka vrsta štita i samo pridonosi neshvaćanju i podsvjesnom bujanju netolerancije. Da je tome zaista tako, sada mislim nije potrebno dokazivati. Dokaz je na vlasti.

Akcija dovodi do reakcije, a reakcija reakcije je očita. Uz politički otpor u Americi posljednjih godina svjedočimo procesu militarizacije policije. William Burroughs je još osamdesetih upozoravao da je budućnost SAD-a stvaranje policijske države. Ne čini li vam se da je sada očito da možemo govoriti o Americi kao policijskoj državi, a da je sve otvorenija militarizacija policije samo neminovni razvoj događaja?

Nažalost, nema nikakve sumnje da je SAD definicija policijske države. Moć policije nikada nije bila veća i ona je postala klasa za sebe. Tu je i militarizacija u doslovnom smislu te riječi. S druge strane, vjerujem u snagu otpora jer sam joj svjedočio posljednjih godina, vidio sam da je savršeno nemoguće do kraja skršiti otpor čovjeka. Zato sam optimist i zato čvrsto vjerujem da će zaista doći do revolucionarnih promjena. Pitanje je vremena.

POVRATAK NA VRH STRANICE