Trebamo bajke. Možda toga nismo ni svjesni jer nas svakodnevica često melje i nemilosrdno troši, ali bajke su nam nasušno potrebne. Jurimo za novcem, vjerujemo samo u ono što vidimo, opterećeni smo stvarnošću i za sve tražimo znanstveno objašnjenje, robovi smo vlastite racionalnosti. Tako smo produktivniji, ali manje sretni. Manje zaigrani, manje veseli, manje djetinjasti. Ne vjerujemo u čuda. Zato trebamo bajke, da nas podsjete da su čuda nekad ipak moguća.
U božićno vrijeme bajke trebamo više nego inače. Sve oko nas želi izgledati čarobno i naša najčešća reakcija je cinično pitanje koliko ti ulični ukrasi koštaju gradski proračun. Ili zdvajanje nad nemogućim gužvama. Ismijavanje konzumerizma i zgražanje nad činjenicom da se ljudima može prodati sve, baš sve, samo ako je upakirano kao božićni dar.
Teško je u takvim okolnostima osvijestiti čaroliju, sve ono što nas okružuje daje nam previše meta koje je previše lako pogoditi, sve oko nas s lakoćom izvlači najgore iz nas. I onda na televiziji bude Divan život. I Clarence dobije krila. Pa shvatimo da su bajke lijepe. I da ih trebamo. Pogotovo u blagdansko vrijeme.
Trebamo nešto što će nas podsjetiti da je život više od privređivanja i trošenja, nešto što će nas elegantno vratiti u djetinjstvo kada smo vjerovali u stvari koje su nam danas smiješne, nešto što će nam konačno potvrditi da biti naivan i biti glup nije isto. Naivnost može biti plemenita, glupost je samo tužna. I opasna, ali to je neka druga priča.
Jedna od bajki koja savršeno ispunjava sve ove zadaće vječni je Petar Pan. Zanimljivo je da se dječak koji može letjeti i nikada ne odrasta prvi put pojavio 1902. u romanu za odrasle The Little White Bird. Dvije godine kasnije autor romana, škotski pisac J.M. Barrie, postavlja predstavu Petar Pan, dječak koji nije želio odrasti, a kako je ona bila prilično uspješna, kasnije ju je pretvorio u novi roman koji se u originalu zvao Peter and Wendy, a kod nas je poznat samo kao Petar Pan.
Vječni dječak doživio je brojna filmska i kazališna uprizorenja i postao je općim mjestom pop kulture. Može ga se naći u knjigama, filmovima, stripovima i glazbi, a postoji i 'sindrom Petra Pana' koji opisuje muškarce koji su već zašli u neke (ozbiljne) godine, a još uvijek se ne žele odseliti od roditelja.
Zbog ovih brojnih, uvjetno rečeno, cameo rola, Petra Pana smo prestali doživljavati kao književnog lika i postao nam je simbol, predstavnik vječne mladosti, dječaštva, neozbiljnosti i neodgovornosti. Posveta koju mu, veoma dirljivo, ispisuje i pjeva samozatajni australski glazbenik Darren Hanlon u pjesmi 'All These Things' negdje je na tom tragu, ali u sebi sadržava i veliku količinu nježnosti, dašak nostalgije i prstohvat blesavog ponosa zbog činjenice da ni on sam nikada neće odrasti.
Pjesma počinje jednostavnom melodijom odsviranom na ukuleleu koja se, neobično bogata sa tih svojih par akorda, proteže cijelo vrijeme trajanja, ali joj se putem pridružuju i drugi instrumenti i zvučnu sliku čine raskošnom i zamamnom.
Sve je tu jednostavno, sve je decentno, i glazba i tekst koji nabraja stvari i pojave koje nas prate kroz život, a koje ne možemo izbjeći i prema kojima se nekako moramo odrediti (iako, jasno, i kada se nikako ne određujete prema stvarima koje vas okružuju, zapravo se određujete, i to je stav!):
From every shadow there are things that follow you
From your late night dead end job
From the old neighborhoods where you grew
There's a fallen satellite
That keeps me awake at night
There's a chocolate fondue
With no nutritional value
Prema svim bićima, stvarima i pojavama koje defiliraju ovom pjesmom možete se odrediti ovako ili onako, mogu vas opterećivati ili ih možete uzeti zdravo za gotovo. Možete ih propitivati ili im se možete smijati, one predstavljaju život sam, sve ono što ga čini. Sve ono što se čini nevažno i usputno, ali bez čega života ne bi bilo. No, najvažniji dio pjesme je pri kraju, kada se pojavljuje vječni dječak, kao credo, kao poslanje.
And look sharp on the stand
And raise my right shaking hand
And swear everything I say is true
On a first edition copy of Peter Pan
Neki se kunu na Bibliju, drugima je sveta knjiga baš Petar Pan. Onima koji ne žele odrasti i kojima se ruke tresu. Onima koji su zašli u neke možda ozbiljne godine, ali i dalje se osjećaju kao dječaci. Onima koje svakodnevica još nije izgazila do te mjere da bi zaboravili kako se u bajke nekada treba vjerovati. Čak i kada nije Božić.
