Nema iritantnijih ljudi od onih koji misle da sve znaju. Takvi obično govore mnogo, glasno i objašnjavaju vam nešto što vas uopće ne zanima. Često ne znaju razgovarati, ne slušaju sugovornika, napuhani su, upuštaju se u monologe.
Znam nekolicinu takvih, onih groznih tipova koji znaju sve o tome koliko dugo treba pirjati luk, koji je bio najbolji album 2014., koji je limar najjeftiniji, koliko prosječno sati treba spavati prosječna dvomjesečna beba, i tako unedogled. S tim da su se za ovo posljednje spremni i zakrviti s nekim tko za razliku od njih ima bebu i iskustvo roditeljstva. Čereče svaku temu koje se uhvate, o njoj govore mnogo, ali ne kažu ništa. Ne može ih se prekinuti.
To su isti oni koji će vam o nekom svom problemu govoriti bez kraja i konca. To što su oni prekinuli s djevojkom je najgore što se ikada ikome dogodilo. To što su tri dana bez grijanja i tople vode je pitanje kojim bi se trebao baviti Europski sud za ljudska prava. To što vani pada snijeg doživljavaju kao osobnu uvredu.
Upravo se s takvom sortom gnjavatora obračunava pjesma 'End of love' plodnog, ali nepoznatog i neprepoznatog američkog trija Clem Snide. Bend postoji više od dvadeset godina, objavili su dosad sedam studijskih albuma i muzika im je pitka, lijepa i lako razumljiva, ali na spomen njihovog imena dobit ćete, čak i kod dobrog broja pravih glazbenih znalaca, tek uzdignutu obrvu i začuđeno pitanje o kojem vi to vragu govorite.
Pomutnju može izazvati i to što se bend nazvao prema liku Williama S. Burroughsa koji se pojavljuje u legendarnom Golom ručku, ali i u još nekim njegovim romanima. No više od toga što dijele ime s književnim likom, ovaj bend unutar granica anonimnosti drži činjenica da je riječ o skromnim ljudima koji nisu vični samopromociji i to što im je glazba bez ekscesa, pitoma i, usudit ću se reći, normalna. Cinik bi rekao da je dosadna, ali cinik ne bi bio u pravu.
Nema dosade ni u tragovima niti u sjajnoj 'End of Love' u kojoj su na tapeti uobičajeni sveznadari koji vam lako mogu dići živce. Glazbeno je riječ o nekom srednjestrujaškom indie rocku bržeg ritma, a tekst vam već od prvog stiha privlači pozornost. Odmah na početku je s primjetnom dozom ironije skicirana ona osoba s početka teksta, onaj pretenciozni seronja koji zna sve o svemu:
You're so sophisticated
Your mind's been liberated
You're the first to notice when a movement's come and gone
Kasnije će se otkriti da osoba nije samo pretenciozna, već i svoj gubitak ljubavi proživljava malo previše dramatično, ali ne čini to sama sa sobom, već želi cijelom svijetu dati do znanja da pati, i to onako kako nitko nikada patio nije, otkada je svijeta i vijeka. Stvarno nema mnogo toga dosadnijeg od slušanja o tuđim slomljenim srcima. Svima se to dogodilo barem jednom i svi znamo o čemu se tu radi; sve su nesretne ljubavi nalik jedne na drugu iako je svaka nesretna na svoj način.
To Clem Snide u obraćanju nepoznatom gnjavatoru daju do znanja jednostavnom, ali efektnom rimom, a odmah u sljedećem stihu se fino dotiču i meni jako dragog pisca:
Guess what your pains been done
To perfection by everyone
And the first thing every killer reads is
Catcher in the Rye
Poznato je da je Mark David Chapman, luđak koji je upucao Johna Lennona, u džepu imao baš Lovca u žitu i da mu je suluda fascinacija i poistovjećivanje s Holdenom Caulfieldom, glavnim likom romana, utjecala na iskrivljenu percepciju realnosti. Navodno je nakon atentata izvadio knjigu iz džepa i mirno je nastavio čitati.
Knjigu je volio i John Hinckley, čovjek koji je neuspješno pokušao ubiti Ronalda Reagana (mada je kod njegovog luđaštva važnije to što je bio opsjednut s glumicom Jodie Foster i što ju je tim činom htio impresionirati), kod sebe ju je nakon ubojstva glumice Rebecce Schaeffer imao i poremećeni fan Robert Bardo, a neprovjereni izvori je stavljaju u džep i Leeju Harveyju Oswaldu.
Čovjek se stvarno zapita što je u tom Salingerovom kanonskom djelu da ono postaje pogonsko gorivo luđacima i ubojicama, ali meni se odgovor čini vrlo jednostavnim. Holden Caulfield jest upečatljiv lik i može utjecati na način na koji doživljavate svijet, može vam se učiniti kao prava osoba, kao netko od krvi i mesa, baš kao što to i jest slučaj s dobrim, pravim i uspjelim književnim likovima, ali ako ste iole razumni, neće vas natjerati niti da mrava zgazite.
S druge strane, ako vam baš nisu svi doma, možete reći i da su vas Tri praščića inspirirala na zločin. Stvar je, čini mi se, samo u tome da je pomahnitali Chapman pokrenuo trend i odjednom je među luđacima postalo biti cool za svoju neuravnoteženost optuživati Salingera.
To da je baš Lovac u žitu prva knjiga koju će svaki ubojica pročitati negdje je na pola puta između bedastog urbanog mita i smiješne teorije zavjere, upravo onaj tip informacije kakav će vam onaj već opisani seronja servirati s nevjerojatnim samopouzdanjem, nimalo kritičan i uvjeren u vlastitu nepogrešivost. Spominjanjem tog romana i njegove veze sa zločincima Clem Snide su našli još jedan način da se suptilno narugaju toj malignoj vrsti pametnjakovića.
Ovaj roman je bogat sjajnim citatima kao dijelovima Holdenovog unutrašnjeg monologa, a meni je posebno drag onaj – "Stvarno me oduševljavaju knjige koje pročitaš i onda poželiš da ti je autor najbolji prijatelj kojega možeš nazvati kada god želiš. Doduše, to se ne događa baš često."
Lovac u žitu jest takva knjiga i to joj stalno priskrbljuje nove obožavatelje među kojima se, čisto po zakonu velikih brojeva, mora naći i seronja, gnjavatora i luđaka. Dokle god su oni u manjini, ovaj svijet će biti sasvim prihvatljivo mjesto.
