Ne volim putovati, ali to me ne priječi da bez ikakve dvojbe ustanovim da je putovanje značajno, da je ono kao mini verzija života. Putovanje nas mijenja i kroz njega rastemo, na putu se oduševljavamo, ponešto (ponekad i previše) očekujemo, njime smo opijeni; putovanja nas ispunjavaju i temeljito nas određuju, možda i više nego što smo svjesni.
Amerikanci putuju bolje nego Europljani, oni putuju lakše. Ne polažu toliko na tradiciju i ukotvljenost u jednu sredinu, mijenjaju gradove, poslove i prijatelje kako im puhne. Ceste i putovanja su američki simboli, opjevani i opisani toliko puta da se ponekad može učiniti kako se o njima više ništa novo ne može reći.
Čak i one američke pjesme, priče i romani koji nisu o putovanju ponekad jesu o putovanju, pa mi je iz sjajne
Slobode kao jedna od upečatljivijih impresija ostala nepodnošljiva lakoća kojom likovi ostavljaju svoj stari život i kreću na put, potražiti sreću negdje drugdje. To je Amerika, to je sloboda.
S vremena na vrijeme se i poneki stanovnik starog kontinenta koji se otisnuo u američku avanturu osjeti ponukanim opisati taj stil života, tu nestalnost i neopterećenost mjestom - osjeti se ponukanim opisati cestu. Jedan od onih kojima je to izvrsno uspjelo engleski je trubadur Neil Halstead.
On je predvodio nekoliko bendova, objavio je tri samostalna albuma, ali glazbena će ga povijest upamtiti kao vođu divnih Mojave 3, majstora sanjive melankolije. Teško je izdvojiti samo jednu njihovu pjesmu, ali 'My Life in Art' mi se nekako ipak ističe: u tih nježnih i suptilnih sedam minuta kao da je sažeto ne samo sve ono zbog čega se voli Mojave 3, već i ono zbog čega se voli glazba općenito.
Halstead tu iznosi priču o Wendy, jednoj od onih tipičnih nesretnih američkih žena koje bježe od nasilnih muževa pa se upuštaju u krstarenje tom ogromnom zemljom, nigdje se ne zadržavaju predugo, upoznaju svakakve spodobe i rade različite kratkoročne poslove, od pranja posuđa do plesanja u noćnom klubu. Sanjare o Las Vegasu. Ako imaju sreće upoznaju i nekog senzibilnog šmokljana iz Europe koji će ih razumjeti. Ili će to barem pokušati.
Manje je važno jesu li se Neil i Wendy zaista upoznali, ono što je doista značajno jest stih koji opisuje ne samo njihov odnos, već i odnos baš svih američkih žena u bijegu koje su negdje na svome putu upoznale načitanog empatičnog Europljanina.
You look so young and you talk so old
Listen up, babe, I just might take you home if you're lucky
You read some books and they broke your heart
But you don't know one thing about life
You're just a pretty boy
Knjige su ovdje u izravnoj opreci sa životom - sve ono što smo iz njih doznali i naučili posve je beznačajno u usporedbi s onim što se nauči u jedno poslijepodne pravog života na ulici, života kakvog je žena u bijegu sasvim sigurno iskusila. To je razlog zašto Wendy promatra Neila s visine, njezino je iskustvo autentično, a njegovo je samo knjiško. Da, istina je, knjige ti mogu slomiti srce, ali život to može napraviti mnogo surovije.
Dodatnu potvrdu ove teze Wendy pruža Neilu u idućem stihu u kojem ga upućuje na istinsko učenje života, na priče koje nisu 'pokvarene' time što su zapisane između korica, na neposredne anegdote koje, iako su možda nemušte i spetljane, mogu biti rječitije od vrhunski napisane književnosti.
And these bums on the corner will take your time
Sell you their stories for a nickel and a dime
You could learn something
Romantika dolazi nešto kasnije - europski momak će dobiti priliku pričom zadiviti američku ženu, ona će ga moliti da joj priča o bulevarima i njegovom umjetničkom životu, molit će ga da joj priča o onome što se njoj čini toliko daleko i nedostižno kao da nije na kugli zemaljskoj, kao da pripada nekoj drugoj planeti, nekoj drugoj galaksiji.
Ova pjesma vrlo preciznim potezima suprotstavlja literaturu i prava životna iskustva, u njoj je umjetnost (ili uže: književnost) na suprotnom polu od pravog, istinskog života i smatra je se manje vrijednom, gotovo nedostojnom.
I zaista, možemo li uspoređivati nekoga tko je pročitao stotine knjiga o ratu i onoga tko je makar jedan dan proveo u pravom ratu, na prvoj crti bojišnice, s mecima koji mu fijuču oko glave, mirisom krvi i baruta, i smrću koja se smješka iza svakog ugla?
Naravno da ne možemo, ali nije u tome poanta. Poanta je u tome da umjetnost između ostaloga i postoji zato da ne moramo baš sve proživjeti na vlastitoj koži, a ako je ta umjetnost dobra onda će nam se činiti kao da nešto zaista i jesmo proživjeli na vlastitoj koži. Samo će nam se činiti, ali ono što Wendy ne zna, a vi i ja znamo jest da, ako je umjetnost zbilja dobra, onda uz nju neke stvari zbilja možemo iskusiti na vlastitoj koži kao da smo bili tamo iako zapravo nikada nismo bili tamo.
Zato volim ovu pjesmu. Zbog nje ne moram putovati u Ameriku i upoznavati plesačice iz noćnih klubova koje sudbina nije mazila. Ne moram jer sam to već učinio.
