Četvrtak
06.02.2014.

T-H-E D-E-C-E-M-B-...




Extra_large_09_the_decemberists
A+ A-
Deset godina je mnogo vremena. Teško mi je povjerovati da je od 2003. prošlo više od deset godina zato što su mi poneki albumi i poneke knjige koje su tada nastale i/ili s kojima sam se tada prvi puta susreo i dalje 'nove'. Jasno je da je objektivna stvarnost drukčija, daleko su one od novoga, ali uvijek mi je nekako polazilo za rukom da objektivna stvarnost ne utječe previše na moj subjektivni doživljaj svijeta. Iako nisam siguran koliko je to dobro.
 
Te je godine objavljen Her Majesty the Decemberists, drugi album portlandskog benda The Decemberists, raznolika i razigrana kolekcija pjesama koja predstavlja album u punom smislu te riječi, kao cjelinu koja je više od pukog zbroja svojih sastavnih dijelova. Zvuči kao klišej, znam, ali ovo je vrijeme u kojemu su takva postignuća prilično rijetka. Mladi kojima se glazbena industrija ipak najčešće obraća nemaju vremena ni strpljenja za preslušavanje četrdesetak minuta glazbe pa se forsiraju singlovi koje se brže posluša, lakše konzumira i jednostavnije naplati putem internetskih servisa. Zato je dodatni užitak pronaći album bez ijednog slabog trenutka.
 
Ako nema slabih, znači da su svi jaki, ali opet su neki jači od ostalih. Koji su to točno ovisi ipak o osobnim preferencijama, ovisi o ukusu. Uz dirljivu i prljavu odu Los Angelesu, ljetnu veselicu 'Billy Liar' i nježnu ljepoticu 'Red Right Ankle', već na prvo slušanje 'Song For Myla Goldberg' ostala mi je najupečatljivije titrati u slušnim kanalima.  
 
 
Tada još nisam znao tko je dotična gospođica, ali koji mjesec kasnije ruku mi je dopala knjiga Spaljena djeca Amerike -  zbirka priča mladih američkih autora koju je uredila jedna od mojih najdražih spisateljica, Zadie Smith. Da, možda ne moram niti reći da je jedna od priča u zbirci djelo osobe kojoj su The Decemberists posvetili pjesmu i da sam se mrvicu naježio kada sam to spoznao. Ma koliko ponekad bili učestali, takvi me trenuci sinkroniciteta ne prestaju obarati s nogu.
 
To me je, jasna stvar, navelo da pjesmu slušam pozornije i da joj se kompletno posvetim. Ono što je do tada bila samo simpatična i himnična nabrajalica koja lako ulazi u uho odjednom se u mom osobnom svemiru prometnula u spomenik dobrom pisanju, podjednako glazbe i književnosti.
 
Priča Myle Goldberg koju možete pročitati u već spomenutoj antologiji dosta je dobra, ali ova pjesma se uglavnom odnosi na njezin roman prvijenac Bee Season koji kod nas nažalost još uvijek nije preveden (po njemu je snimljen i ne odviše hvaljen film). Glavna fabularna linija romana je nastojanje djevojčice Elize da pobijedi na natjecanju u spellingu (znate takva natjecanja, vidjeli ste ih hiljadu puta u filmovima i serijama) i posljedice koje takva njezina stremljenja imaju na njezinu obitelj.
 
Colin Meloy, pjevač i tekstopisac benda, na tu se pripovjednu liniju referira svojim stilom, zakučasto, ali prepoznatljivo.
 
Still now you're waiting to grow
Inside you're old
Sew wings to your pigeon toes
Put paper to pen
To spell out 'Eliza'
 
Izgleda da je osnovnoškolska vještina spellinga motivirala Meloya da se malo ozbiljnije pozabavi riječima pa je za ovu pjesmu odabrao i nekoliko njih sa čijim bi sricanjem problema mogao imati i poneki srednjoškolac i još ih je, da dodatno zaplete stvar, doveo u pomalo neobične odnose. Kao da se igra vrlo zaguljenog ispitivača.
 
No najveća literarna snaga ove pjesme krije se u brojnim aliteracijama koje inače nije jednostavno previdjeti, ali ovdje ih možda na prvu nećete niti primijetiti zato što će vas zanimati o čemu tu pjevač govori pa ljepota te skakutave poezije, način na koji ti sklopovi riječi zvuče, može ispočetka pasti u drugi plan. Recimo:
 
Pretty hands do pretty things when pretty times arise
Seraphim and seaweed swim where stick-limbed Myla lies

Ili:

We begin with sticky shins make sticky then our shoes
Shoes beget to clothes and hat 'til sticky's sticking too
 
Vjerojatno će već drugo slušanje zadovoljiti vašu znatiželjnu potragu za sadržajem i lako je moguće da ćete i sami pokušati otpjevati ove stihove. Nemojte se obeshrabriti ako vam to ne uspije od prve. Ako ovo čitate vrlo je vjerojatno da niste izvorni govornik engleskog jezika, a oni su u ovom konkretnom slučaju u blagoj prednosti pred ostalima.
 
Negdje sam pročitao da je Colin upoznao Mylu Goldberg na nekoj književnoj večeri u New Yorku i da ga se toliko dojmila da joj je odlučio posvetiti pjesmu. Na istom je mjestu pisalo da se ona tog događaja uopće ne sjeća i da nema pojma tko je taj tip. Priča mi baš i ne drži vodu budući da se radi o jednom od najpopularnijih indie bendova u Americi, a osim toga prošlo je od te priče deset godina. Sigurno su se u međuvremenu opet sreli. Nije ovaj svijet baš toliko velik.
 
Andrija Škare
POVRATAK NA VRH STRANICE