Knjige za djecu nisu uvijek samo knjige za djecu. Ponekad ih se može čitati u nekom drugom, 'odraslom' ključu, a nekada su napisane onako kako su napravljeni svi blockbuster animirani filmovi u zadnjih petnaestak godina – tako da izvorno jesu namijenjene djeci, ali sadržavaju poneku šalu, veselu dvoznačnost ili zanimljivu situaciju koja će nešto značiti samo onima s više životnog iskustva, onima sposobnima prepoznati metaforu i ironiju, onima koje zovemo odraslim ljudima pa makar nam jedini argument za to katkad bila puka biologija.
Alisa u zemlji čudesa je knjiga za djecu koju se bez ikakvih ograda može nazvati remek-djelom, jedna je od najprevođenijih knjiga uopće i gotovo da nema djeteta, ali i odrasle osobe koja s njom nije došla u dodir. Ako je već nije čitala, onda se barem susrela s nekom od njezinih brojnih ekranizacija.
Budući da je riječ o klasiku, vjerojatno i nema potrebe za prepričavanjem radnje, ali za one baš jako zaboravne mogu reći da je u knjizi riječ o djevojčici Alisi koja kroz zečju rupu upadne u svijet potpuno drugačiji od našeg, svijet koji je napučen fantastičnim stvorenjima i svijet u kojemu ne vrijede brojna pravila koja mi na površini uzimamo zdravo za gotovo.
Priča je fantastična i fantazmagorična, djeci je nevjerojatno interesantna jer je fabula originalna i odvija se brzo, a sumanute situacije koje se poigravaju s logikom u kombinaciji s živopisnim antropomorfnim likovima razvijaju dječju maštu i kreativnost. Sve to jednako funkcionira i za odrasle s tim da će iskusniji čitatelji primijetiti i sjajne dijaloge, likove koji su vješto okarakterizirani na malo prostora i poneku suptilnu duhovitost.
Također, ako niste desetogodišnjak kojemu je najjača droga koju unosi u sebe običan bijeli šećer, neće vam promaknuti gotovo narkofilski podtekst: sve te gljive koje treba gricnuti, gusjenica koja puši nargilu, napitci od kojih se smanjuješ ili povećavaš…
Uz drogu, Lewisa Carolla se post festum optuživalo i za pedofiliju. Poznata je priča da je knjigu napisao inspiriran djevojčicom Alice Liddell kojom je bio opsjednut. Uz to što je bio pisac, Caroll je bio i fotograf (i matematičar, ali to je za ovu priču manje važno), a tek je 21. stoljeće donijelo materijalne dokaze o mogućoj prirodi njegove opsjednutosti djevojčicom Alice, ali i nekom drugom djecom koja su stala ispred njegova fotografskog objektiva. Neću tvrditi da bi završio kao Josip Katalenić, ali policija današnjeg vremena imala bi što tražiti po njegovom hard disku.
Vremena se mijenjaju i mijenja se odnos društva prema mnogočemu pa je tako nekada bilo sasvim prihvatljivo fotografirati malodobne djevojčice u izazovnim pozama i ljubiti ih u usta, a danas je rubno prihvatljivo pogladiti nepoznato dijete po glavi, ali suvremeni razvoj ne donosi samo zabrane, već i slobode. Moderno je društvo, primjerice, prilično otvoreno prema drogama i drugim sredstvima za mijenjanje svijesti, no nije uvijek bilo tako.
Upravo je to bio jedan od motiva genijalnoj glazbenici Grace Slick da napiše pjesmu 'White Rabbit' i otpjeva je s Jefferson Airplane, bendom u kojem je tada imala ulogu glavne pjevačice i ujedno jednim od najvažnijih američkih bendova šezdesetih, pionirima psihodeličnog rocka.
Pjesma ne samo da se referira na Alisu u zemlji čudesa, već se na nju u potpunosti naslanja, uzima njezine situacije, likove i motive, a repetitivnim ritmom, snovitim gitarskim pasažima i istovremeno odrješitim, pompoznim i lelujavim Graceinim pjevanjem uspijeva ono što je Carollu uspjelo riječima – stvoriti fantazmagoričnu atmosferu nekog drugog svijeta, možda sličnog onome čija vrata čovjek može odškrinuti konzumira li kakvu psihoaktivnu supstancu.
Grace Slick je izjavila da je pjesmu zamislila kao provokaciju, kao šamar roditeljima koji djeci čitaju priče za koje misle da su benigne, a kasnije se čude što ta ista djeca posežu za drogama. S onim što se u ranim šezdesetima, dobu debelo prije interneta, smatralo enigmatičnim i zakučastim tekstom, 'White Rabbit' je jedna od prvih pjesama koja je uspjela promaknuti radijskim cenzorima i prošvercati reference na drogiranje u eter.
One pill makes you larger, and one pill makes you small
And the ones that mother gives you, don't do anything at all
Go ask Alice, when she's ten feet tall
Pjeva Grace Slick o Alisinim iskustvom s napitkom od kojega će se povećati ili će se od njega smanjiti, a istovremeno pjeva i o svojim iskustvima s halucinogenim drogama. Umjetničkoj sceni droge u ono vrijeme nisu bile ništa strano, doživljavali su ih kao još jedan vid kroz koji se mogu socijalizirati i kao poželjno sredstvo za proširivanje svijesti pa su pokušavali naći način da svoju perspektivu prenesu što većem broju ljudi.
Pjesma o Alisi u zemlji čudesa za takvu je misiju bila i više nego pogodna. Knjiga koju svi znaju i koja je naizgled sasvim bezazlena, a ispod čije se površine krije mnogo skrivenih svjetova, knjiga koja, slično kao i droge, može, ma koliko to kratkotrajno bilo, utjecati na način koji promatramo svijet, poigrati se s našim poimanjem logike i navesti nas da propitamo aksiome u koje smo do tada slijepo vjerovali.
I ova pjesma ima nešto od tog efekta, njezin ritam kojem je kao uzor poslužio Ravelov Bolero i njezin glatki tijek mogu nas odvesti u stanja u kojima ćemo se osjećati kao da smo upali u zečju rupu. Hoćemo li ondje zateći Bijelog zeca, Guštera Billa ili Cerigradsku mačku na koncu će ipak ovisiti o tome koliko imamo sreće.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
