Naočale nosim od četvrtog razreda gimnazije, a sa sluhom šepam otkad znam za sebe. Ne znam kako se mjeri razvijenost osjeta opipa, okus mi je, pretpostavit ću, negdje na istoj razini kao i kod ostalih prosječnih ljudi mada se volim hvaliti prepoznavanjem suptilnih nota u baš svakom jelu koje okusim - ali osjetilo njuha mi je sasvim sigurno na višem stupnju nego kod većine drugih.
Pamtim parfeme, mamin bakalar osjetim kada uđem u ulicu, na 500 metara mogu osjetiti da netko guli naranču, a čak i kada sam prehlađen i kada mi je nos začepljen, mogu s popriličnom sigurnošću reći koju je pastu za zube toga jutra koristila teta u pekarnici koja mi, ne moram to valjda naglašavati, stoji na pristojnoj udaljenosti. Iako su mane ovog dara brojnije nego prednosti, nikada ga ne bih mijenjao. Ljetnim vožnjama u tramvaju unatoč.
Zbog ovih razloga nije čudo da sam se, barem na početku knjige, dok na red nisu došle brutalnosti, poistovjetio s Grenouilleom, glavnim junakom romana
Parfem njemačkog autora
Patricka Süskinda. Kako su stranice odmicale, tako je dodirnih točaka između mene i slavnog njuškala ostajalo sve manje i sve su se više pretvarale u točkice da bi na koncu posve izblijedjele i nestale, ali ona glavna zajednička karakteristika je ostala – taj prokleti njuh.
Knjiga je to koja je fascinirala mnoge, po njoj je snimljen i odličan film, a postala je inspiracijom i za desetak pop pjesama. Neke od njih su dobre, druge nisu vrijedne spomena, a meni je najdraža baš ova u kojoj je Kurt Cobain odao počast, po vlastitom priznanju, jednoj od rijetkih knjiga koje je pročitao.
Da je riječ baš o Parfemu razvidno je već iz prvog stiha:
Like most babies smell like butter
His smell smelled like no other
He was born scentless and senseless
He was born a scentless apprentice
Jasna je ovo aluzija na Grenouillea koji nije imao nikakav tjelesni miris iako mu je osjetilo njuha bilo razvijeno preko svake mjere, a definitivnu potvrdu da je čitava pjesma nastala kao posveta knjizi ili kao prepisivanje romana u drugi medij (u medij pop pjesme) dobit ćemo već u idućem stihu:
Go away - get away, get away, get a-way
Every wet nurse refused to feed him
Glavnog junaka knjige su mnoge dojilje odbijale zbog njegovih previše proždrljivih usta, a Kurt je to ovdje dodatno apostrofirao vrištavim, odlučnim, iziritiranim i povrijeđenim 'Go away-get away', toliko upečatljivim da baš njegov glas, podvučen nezaboravnim gitarskim riffom, čujem kada god mi se neki neznanac kojem osobna higijena nije visoko na listi prioriteta slučajno približi u sredstvima javnog prijevoza. No, u ovoj se pjesmi taj magični 'Go away-get away', koji će se do kraja još dva puta ponoviti – čak i bezumnije nego prvi put, može čitati dvojako, kao ono što dojilje govore protagonistu, ali i ono što on govori svim ljudima koji ga okružuju, a koje prezire i mrzi budući da mu smrde i gade mu se.
'Scentless Apprentice' se rijetko zatekne na popisima deset najboljih pjesama Nirvane, ali ne zato što nije dobra, već zato što taj bend gotovo da nije snimio lošu ili prosječnu pjesmu. Ipak je to šteta jer je ovdje riječ o vrhunskom punk/rock/noise luđaštvu koje, divlje i neobuzdano kakva luđaštva obično jesu, ipak vjerno slijedi liniju jedne sjajne i važne knjige i njezinom čitanju dodaje novu, bjesomučnu perspektivu.
Ono najbolje od svega je što ova pjesma ima miris! Ona miriše kao rock and roll, miriše na znoj i na krv, miriše na spaljeno drvo i na ulične nerede. Uostalom, zadnji stihovi pjesme su:
You can't fire me because I quit
Throw me in the fire and I won't throw a fit
Iz mnogo se pjesama različitih bendova može čuti kako otpor zvuči, ali vjerujte mi, ovo je jedina u kojoj stvarno možete osjetiti kakav mu je miris. Nije ugodno, ali ni ne treba biti. Ugodni mirisi su ionako uglavnom umjetni, ono što vrijedi miriše grubo, oštro i opako. Mi s osjetljivim nosevima to možda osjetimo mrvicu ranije i intenzivnije, ali na kraju nitko neće biti pošteđen.
