Srijeda
20.01.2016.

Repeticija kao ljubavna priča




Extra_large_sioux_city
Foto: Greg Gjerdingen / Flickr
A+ A-
Najbolje pop pjesme su kao najbolje kratke priče: zavedu vas na prvu, oduzmu vam dah, pomaknu vas iz svakodnevice. U njima se izgubite ma koliko kratke bile, njima vjerujete bez ostatka iako do maločas niste ni znali da postoje, one su, dok traju, čitav vaš svijet. 
 
Nema baš mnogo takvih, ali jednom kada se ušuljaju u vašu svijest ne daju se više van, možda i zato što su vam pomogle da shvatite da život nije samo ono što ste mislili da je prije nego što ste na njih naletjeli, možda i zato jer pomiču granice, one iste za koje ste slutili da ih je pomaknuti upravo nemoguće.
 
Ne bih se mogao zakleti, ali čini mi se da je naš poznati ne samo književni kritičar Dario Grgić bio taj koji je velikog Johna Darniellea okrstio sintagmom 'militantni lo-fi inženjer' na nažalost upokojenoj i nikada prežaljenoj internetskoj stranici Hombrezone. Bacakao mi se često taj sklop riječi po glavi kada sam slušao glazbu koju je Darnielle napravio i svaki put bi mi se malo više rasvijetlilo kako je Grgić bio u pravu, s tim da se ovo 'militantni' odnosi isključivo na lo-fi kao izbor estetike, na svjesno odustajanje od kompliciranja i uljepšavanja, na težnju da se emocija, ideja, riječ i zvuk izbace direktno, odmah i u glavu, bez potrebe da ih se polira i učini prijemčivijima slušatelju. Na početku karijere Darnielle je albume izbacivao kao na traci, doslovno bi stisnuo record dugme na starom kasetofonu i u njegov šugavi mikrofon izbacivao ono što je osjećao da izbaciti mora.
 
S vremenom se njegov militantni lo-fi pristup pomalo otapao, njegove su snimke sve čišće i produkcijski kvalitetnije, ali stav je ostao, ostao je duh neposrednosti koji ponekad razara kao šaka u zube, no s godinama je naučio i da nekada treba malo usporiti, da i puko 'tko će prije trepnuti' može biti jednako efektno. Sve ovisi o situaciji.
 
Darnielle je najpoznatiji po svojem osnovnom bendu/ projektu/ poligonu The Mountain Goats, ali ponekad se upusti i u različite suradnje sa strane, a među uspjelijima su ostali upamćeni The Extra Glenns koji su se u kasnijoj inkarnaciji zvali The Extra Lens
 
I jedno i drugo su zapravo ista stvar, u njima John sa svojim prijateljem Franklinom Brunom (također dobro poznatim likom američke nezavisne glazbe) stvara i snima pjesme koje iz nekog razloga ne smatra prikladnim za katalog svojeg matičnog benda iako, u osnovi, neke prevelike razlike baš i nema. 
 
Pjesme 'planinskih koza' već tri puta su se našle u ovoj rubrici jer Darnielle strastveno voli književnost i ne libi se uklopiti poneki moment iz literature u vlastite pjesme (pa je pjevao o Dostojevskom, Saxu Rohmeru i Tolstoju), a i sam je pisac, i to sasvim dobar. Treba li vam dokaz za tu tezu, možete ga potražiti u njegovom romanu Wolf in White Van, a možete i samo poslušati pjesmu Terminal Grain čiji tekst funkcionira i kao odlična kratka priča, ona prava, ona koja će vam oduzeti dah, zavesti vas na prvu, pomaknuti vas iz svakodnevice.

 
Pjesma počinje zamamnim gitarskim riffom koji se isti tren usijeca u mozak, druga gitara igra ulogu čitave ritam sekcije, a Darnielle pjeva tim svojim nazalnim glasom na koji se zbilja treba naviknuti, ali jednom kada ga naučite voljeti, njegov zvuk će vam postati prisan kao da slušate vlastitog brata. 
 
Tema je za ovog autora uobičajena, dvoje ljudi među kojima nešto nije kako treba. Rastave i rastanci. Razilaženja, bjegovi i odlasci. Duge šutnje. Kao kod Carvera, samo moćnije. Sve ono neizgovoreno i sve ono neizgovorljivo, ono što osjećamo, ali ne znamo i ne možemo imenovati. Onaj osjećaj koji bubri u nama, a fizički se manifestira kao grčenje želuca i praznina na istom mjestu nakon što grč prođe; ono što je previše snažno da bismo zvali nelagodom iako bolja riječ ne postoji. Ono što nismo spremni priznati nikome, često ni samima sebi.
 
Ovdje se taj osjećaj savršeno precizno opisuje u drugoj i posljednjoj strofi pjesme koja je u manje od dvije minute savršeno izgradila čitav svijet samo zato da bi ga na koncu nemilosrdno pretvorila u proverbijalni prah i pepeo. U prvoj strofi vlak dolazi u Sioux City, Iowa, i mi ga čujemo, te dvije gitare ga dočaravaju vrlo plastično, a u drugoj se strofi ta čitava stvar s vlakom podosta zakomplicira.
 
Yeah the whistle went off. I was breathing up against the window.
I saw familiar passengers walking past me
and you called up the cavalry.
It was so easy, and it was so hard,
you were clutching your copy of Kierkegaard.
Repetition.
Repetition.
 
Ovaj tekst je toliko nabijen značenjem i emocijama da bi ga se moglo podrobno analizirati na deseterostruko većem prostoru od onoga koji je predviđen za Glazbeni dnevnik, ali recimo još za ovu priliku da je osim sjajne duhovitosti s ponavljanjem riječi 'Repetition' ovdje dosta važno i to što repeticija nije samo ponavljanje, već i roman Sørena Kierkegaarda, poznatog egzistencijalista.
 
Taj je roman, inače, napisan pod pseudonimom, a u njemu se filozof bavi mladićem koji se zaljubi u ženu i zaprosi je; ona pristane, ali se kasnije predomisli. Rastave, rastanci. Bjegovi i odlasci. Nije sve tako jednostavno, jasna stvar, jer ovaj roman koji Darnielleova junakinja čvrsto steže u svojim rukama propituje i različite stadije egzistencije i mnogo je više od obične nesretne ljubavne priče, ali kada se malo razmisli, je li išta na ovome svijetu više od obične ljubavne priče?
 
Kierkegaard je, pojednostavljeno, tvrdio da je jedina stvarnost egzistencija pojedinca i tu se njegova filozofija kao biljarska kugla zabija u onu koju kroz svoje pjesme propovijeda John Darnielle, autor spreman ispričati i ispjevati stotine i tisuće životnih priča koje su nam nevjerojatno, začuđujuće bliske iako s njima nemamo veze, priče koje postaju dio nas iako s našim životima nemaju nikakvih dodirnih točaka. Ili mi samo mislimo da nemaju.
 
Darnielle je u svojem radu prošao mnogo toga, prošao je gotovo sve. Na jednom su albumu sve pjesme nazvane po biblijskim poslanicama, na drugome se bavi svijetom profesionalnog hrvanja, na trećemu progovara o svojem odnosu s očuhom kojega nije volio, a na petom se poziva na egzistencijalističke filozofe. Najbolje je što kod njega nigdje nećete osjetiti ni tračak pretencioznosti ili preuzetnosti, on je sasvim svoj i 'oh tako human', tek obično i ranjivo ljudsko biće, svjesno svoje prolaznosti i krhkosti. 
 
Upravo je to ono što se od njega uči, od njega se uči biti čovjekom. Bolje poruke nema niti je može biti.
POVRATAK NA VRH STRANICE