Nije rijetkost da ljudi podcjenjuju moć poezije. Živimo u svijetu ubrzanom do maksimuma, svijetu koji nas toliko bombardira informacijama da se često pitamo možemo li to više podnijeti ili će nam mozgovi jednostavno pregorjeti. U takvim je okolnostima uranjanje ili, ako baš želite, dobri stari bijeg u poeziju u istoj mjeri nužan i slabo vjerojatan. Nakon što pročitate pjesmu, dvije ili tri koje vam nešto doista i znače, morate se pitati podcjenjuju li neki ljudi moć poezije samo zato što joj nisu dali pravu šansu.
U tom ludilu od brzine života, u toj jurnjavi za vlašću, zlatom ili hljebom, zna se dogoditi da previdimo spasonosna rješenja koja su nam pod nosom. U hitnji za važnijim stvarima može se dogoditi da zaboravimo da poezija može izliječiti, može se dogoditi da posumnjamo u njezinu snagu i sposobnost da uznemiri ili razveseli. Neobična je moć poezije, možemo se zaljubiti u nju i uz nju, može nas rasplakati, ali i utješiti, onako istinski, kako to ne može niti jedan čovjek; može nas rastaviti na sastavne faktore, a onda nas bez puno muke posložiti nazad.
Srećom, čak i ako zaboravimo, uvijek posjete podsjetnici - komadići čudesa otrgnuti od stvarnog svijeta, mini-divote za koje vam se može učiniti da ne postoje u svijetu koji nas okružuje, već postoje unatoč njemu. Poezija otisnuta na papiru možda trenutačno ne uživa veliku popularnost, ali kada je se podupre glazbom, kada je se pretvori u gotovo-pop-pjesmu, to je već jedna posve drukčija situacija. Glazba je popularna, slušaju je svi i sluša je se svuda, a uz to što često služi kao podloga za reklame pa čisto komercijalnom svrhom možda i dovodi u pitanje svoju božanstvenu bit, glazba vam može prodati i nešto besplatno. Može vam prodati poeziju.
Jedan od krasnih, snažnih i vrlo efektnih podsjetnika na sve ono što nam poezija može pružiti svakako je i nježna pjesma 'Sylvia Plath' nerazvikanog američkog benda Breathe Owl Breathe.
Iako je linearna, nekako joj uspijeva biti rastrzanom. Iako je gotovo besprijekorno tečna, na momente počne štucati i zastajkivati, a najveće je čudo što to uopće ne utječe na njezinu tečnost. Takva je glazba, a takav je i tekst. Na prvu jednostavan i lako razumljiv, ali zapravo slojevit, nenametljivo duhovit, pomalo sablastan i nestvaran. Tekst koji pomalo podsjeća na, usudit ću se reći, Sylviju Plath.
Walkin'...
After dark...
Walkin'...
Through the graveyard.
Laughin'...
when I wasn't scared
And laughin'...
when I was.
Narator šeće grobljem nakon mraka i smije se kada nije preplašen, a onda se smije i kada jest. Sasvim dovoljno razloga da počnemo sumnjati u njegovo mentalno zdravlje. No to bi bio previše jednostavan odgovor. Već u drugoj strofi priznaje da gaji snažne osjećaje prema nekoj ženskoj osobi, ali nas ostavlja u nedoumici je li ta ženska osoba slavna pjesnikinja ili netko drugi, neka stvarna i živa osoba.
Slično kao i u poeziji Sylvije Plath, i ovdje je (namjerno) zamagljena granica između onoga tko govori, onoga što se govori i onoga o kome se govori. Slično kao i u njezinoj poeziji, i ovdje je narator koncentriran na sebe i svoje osjećaje, zaranja duboko u sebe i ruje po vlastitoj nutrini. S druge strane, dojam je kao da ga je takve introspekcije malo sram pa bježi u humor i u posvetu velikoj pjesnikinji koja je ovom pjesmom dobila fantastičan hommage.
Jedan od najzanimljivijih momenata u pjesmi događa se kada narator prilazi grobu i za to vrijeme izgovara njezine stihove. Priznaje da ga prijatelji ismijavaju i siguran je da se kriju iza drveća i smiju mu se dok zaziva ime slavne poetese u kojem traži utjehu i poistovjećivanje.
But I got a picture of her...
And my feelings get hurt
when they make fun of us.
I don't know if you can hear me,
I know my friends are laughin' at me
behind the trees...
Well, you can let 'em laugh Sylvia Plath
Sylvia Plath...
Is that you?
I stvarno, odmaknemo li se malo od doslovnog značenja ovih stihova, možemo se vratiti na početak i na zanemarenu ili zaboravljenu moć poezije. Zgrabite neku zbirku poezije i pustite da vam se svijet smije ili izruguje. Svijet to zna činiti ne čineći ništa, svijet to čini tako da vas isključi. Niste spojeni na internet, nemate pametni telefon, hodate ulicom bez da žurite i gledate svijet oko sebe, a ne ekrančić u vlastitoj ruci? Što se tiče svijeta, vi ste izgubljeni. Što se tiče poezije, upravo ste se pronašli.
