Četvrtak
07.05.2015.

Otegotna lakoća




Extra_large_224760918_c69d8b62ff_z
A+ A-
Neke su knjige prekretnica. Ne sjećam se točno koliko sam godina imao kada mi je ruku dopala Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali okolnosti dobro pamtim. Bio sam pročitao sve s dječjeg odjela u knjižnici, a prema odraslom sam odjelu osjećao neku mješavinu poštovanja i straha, kao da mi ondje nije dozvoljeno pristupiti. 
 
Obeshrabrivale su me vjerojatno i postarije gospođe koje sam, onako dokone, gledao kako prebiru po ljubićima, krimićima i ostalim književnim rodovima koji završavaju na –ić, i osjećao sam da tamo gdje one traže svoju zabavu za mene ne može biti ničega. 
 
Kućnu sam knjižnicu probrstio uzduž i poprijeko, ali koliko god je činjenica da je mama bila gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti imala utjecaja na to da se uopće zaljubim u čitanje, toliko je imala utjecaja i na izbor knjiga koje su mi bile pri ruci. Većinom su to bili naslovi iz lektire, knjige u koje se ona zaljubljivala za vrijeme studija, njezina i tatina stručna literatura, dosta poezije, poneki kriminalistički roman i gomila klasika. 
 
Drugim riječima, prilično manjkav izbor za mladog čovjeka koji osjeća da je književnost nešto više od onoga što se uči u školi, koji žudi za novim spoznajama kroz literaturu i kojemu knjiga treba biti dovoljno snažna da ga zadrži u kući iako ga sve zove van; prijatelji, djevojke, prve kave i cigarete, mladost, sve. 
 
Nosio sam se s onim što je bilo na raspolaganju. Životinjsku farmu sam gotovo naučio napamet, Majetićev Čangi off Gottoff mi je odškrinuo vrata prema drukčijoj prozi i uvjerio me da su moje slutnje bile ispravne, Majdak me neviđeno zabavio, milijun puta bolje nego što bi to mogao učiniti bilo koji film, a sa Sherlockom Holmesom se nikada nisam prestao družiti. I onda je došao Kundera.
 
Sjećam se da ga je tata donio iz knjižnice i bez puno objašnjavanja mi rekao da bi bilo dobro da to pročitam. Sjećam se kako sam bio ushićen, potresen i oduševljen. To je bilo to! To sam čekao dok sam čitao sve druge knjige! 
 
Govorila je o stvarima koje su me zanimale i o njima je govorila upućeno, ali bez dociranja. Učila me i uvlačila u sebe. Potiho mi prodavala filozofiju i opijala me fabulom. Istovremeno me učila seksu, ljubavi i životu. Tjerala me da razmišljam o ljudskoj prirodi i odnosima, ali i da se divim stilu i rečenici. Potpuno me kupila. 
 
Uz to, a meni podjednako važno, Nepodnošljiva lakoća postojanja mi je, u vlastitim očima, dala legitimitet da slobodno odlazim na odrasli odjel u knjižnici. (Tek sam kasnije, budala, otkrio da je doma cijelo vrijeme bila i Knjiga smijeha i zaborava, ali valjda je sudbina htjela da ona dođe kasnije na red.)
 
Godinama kasnije kroz razgovore s ljudima shvatio sam da nisam jedini. Okolnosti su možda bile drukčije, ali bit je bila ista. Riječ je o knjizi koja mijenja i čije se prvo čitanje pamti, pogotovo ako se ono dogodi u nježnim godinama. Kako je obilježila mene, moje prijatelje i poznanike, Nepodnošljiva lakoća postojanja je jako utjecala i na meni dragog glazbenika, nekadašnje čudo od djeteta Conora Obersta koji je u glazbenom svijetu poznatiji pod imenom Bright Eyes, a već je imao čast gostovati u ovoj rubrici.
 
Njegova pjesma 'Tereza and Tomas', nazvana po glavnim likovima romana, lijepo evocira ovu sjajnu knjigu. Iako nije melodična i radiofonična kao što su to poneki njegovi kasniji radovi, svejedno lako ulazi u uho, podlo plete svoju mrežu i uvlači nas u odnos u kojem smo promatrači, u odnos čiju pravu prirodu možemo naslućivati, ali je možemo do kraja shvatiti samo ako smo pročitali roman.


 
Podsjetit ću, u vrlo kratkim crtama, da su Tomaš i Tereza muž i žena. On je liječnik, intelektualac koji obožava žene i voli seks. Često je nevjeran, ali to ne vidi kao problem jer čini razliku između seksa (koji, eto, može upražnjavati s mnogim damama) i ljubavi koju osjeća samo prema supruzi. 
 
Iako je boli, Tereza ga ne krivi za takvo ponašanje, samu sebe smatra slabom i krhkom i tek jednom u nizu tijela koja se podaju Tomašu. Na kraju romana, nakon brojnih peripetija, putovanja između Švicarske i (još uvijek) Čehoslovačke, različitih odnosa s brojnim osebujnim likovima, njih će se dvoje skrasiti na selu, a on će odustati od karijere ženskara i posvetiti se samo svojoj supruzi i ljubavi prema njoj.
 
O tom momentu govori ova pjesma. S jedne se strane to može doživjeti kao odustajanje i povlačenje, ali meni je daleko ljepše i prihvatljivije tumačenje da je ipak riječ o shvaćanju onoga što je istinski važno i što vrijedi. 

Sama glazba može nas povesti na bilo koji trag, nježna je i smirujuća, ali u njenim mirnim tonovima, paradoksalno, diše neki uznemirujući titraj koji se može i ne mora osloboditi, titraj koji je više nagovještaj nego opipljiva činjenica i koji nas tjera da se i dalje pitamo. Osjeti ga se u Conorovom glasu, ali i u repetitivnoj melodiji koja je i pomalo okrutna u svojoj besprijekornoj nježnosti, a podvlače ga i crkvena zvona koja s vremena na vrijeme nadopune zvučnu sliku.
 
Let’s sail away past the reflections of the light
Let’s sail away floating weightless through the night
Let’s sail away like a photograph, fading to all white
It’s finally all right
 
Kao da mu imena likova nisu bila dovoljna, Conor nam ovdje još plasira i sliku bestežinskog plutanja kroz noć i time se izravno referira na odnos lakoće i težine koji je lajtmotiv cijelog romana. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da je ljubav ipak laka i da prava, istinska ljubav čovjeka možda ne rješava okova, ali ga rješava težine i pomaže mu da otplovi.
 
Forget all the mistakes my love
They won’t be made again
Leave the photos in the drawer, my love
We no longer need them
We both know where we’ve been
 
Ima ovdje i traženja oprosta i želje da se zaboravi prošlost, još tema o kojima smo i Conor i ja kod Kundere čitali kada nam je to najviše trebalo, iako ni jedan ni drugi još nismo imali neke velike grijehe zbog kojih bismo trebali iskati oprost, niti smo imali dovoljno godina da imamo ikakvu prošlost, a nekmoli onu koju bi valjalo pospremiti u ladicu koja se ne otvara. 
 
No, i ta su vremena stigla, ne samo nama, već i svima onima koji su čitali Nepodnošljivu lakoću postojanja, kao i svima onima koji nisu. Jedino smo mi možda u maloj prednosti jer smo bili na vrijeme upozoreni. Vrata odjela za odrasle su nam širom otvorena, ali ondje ima baš svašta, i privlačno i manje privlačno. Nitko nije rekao da će biti lako.
 
Andrija Škare
foto: Pulpolux
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.