Zamislite da posredstvom malog oglasa tražite potencijalnog partnera. Da, da, jasno, niste toliko očajni, ali očaj je tu tek jedan od elemenata. Ne tako davno, dok je rana verzija interneta bila tek privilegija američke vojske i potpuna nepoznanica među običnim pukom, a društvene mreže pojam jednako apstraktan kao što je to danas, recimo, pekarnica na Marsu, mali oglasi bili su sasvim legitiman način traženja partnera. Možda malo čudan, ali i dalje sasvim legitiman. Ljudi koji su sebe i svoje istinite ili izmišljene kvalitete oglašavali u oglasima nisu uvijek bili očajnici ili nisu bili samo to - bilo je tu i usamljenosti, želje za komunikacijom, avanturizma, sve to pomiješano u različitim omjerima od slučaja do slučaja.
Danas se na Facebooku ljudi s nevjerojatnom lakoćom i bez previše razmišljanja nose s tom vrstom problema, a i traženje partnera je pojavom društvenih mreža dobilo sasvim nove dimenzije koje su donedavno bile potpuno nezamislive, no i dalje je ključ svega način na koji se predstavljate, slika o sebi koju želite ponuditi svijetu.
U tome su mali oglasi i Facebook slični. Sami birate ono što ćete reći (pokazati, napisati) o sebi i ostaje vam samo nada da će oni koji to promatraju sve shvatiti na pravi način, da će vas ako negdje napišete da volite Corta Maltesea doživjeti kao kulera koji se ne stidi priznati da voli stripove, a uz to ima i rafiniran ukus pa voli baš Pratta čime implicira i ljubav za umjetnost općenito, kao i izraženu avanturističku crtu. Jasna je stvar, to se može protumačiti i drukčije, kao izjava nekoga tko je nezreo i nikada nije pročitao niti jednu knjigu pa još uvijek dere po stripovima ili je negdje pročitao da je moderno voljeti Corta pa se i on tako legitimira. Rješenje je, kao i uvijek, u oku promatrača.
A što biste pomislili o osobi koja se pokušava predstaviti citiranjem Shakespearea? Meni se čini da su moguće samo dvije stvari. Ili je nevjerojatno pretenciozna i vjeruje da će čitav svijet biti opčinjen njezinim tankoćutnim ukusom ili je iskreno zaljubljena u književnost, čita drame i sonete starog macana i uživa u frazama što teku i kao potočić žubore, u rečenicama koje više se pjevaju neg' zbore. Da, postoji i treća stvar, a ona je kombinacija ovih dvaju motivacija, može biti i riječ o nekome tko zaista voli književnost, ali voli i da se to zna.
Ovakvu situaciju imamo u pjesmi 'Delta' meni vrlo dragog američkog benda Beulah koji nažalost nikada nije doživio širu recepciju iako to itekako zaslužuje.
prose only lasts forever
got shakespeare in the personals
our palms read fragile lifelines
that stretch a hundred miles or more
Pažljiviji će promatrač odmah uočiti da je tu Shakespeare doveden u vezu s prozom (koju nije pisao), ali ne odnosi se ta proza iz prvog stiha nužno na njega, imam osjećaj da je ona ovdje pokazatelj općenite ljubavi prema književnosti. Vjere u pisanu riječ koja je toliko snažna i određuje do te mjere da se čak niti u malim oglasima od nje ne može pobjeći.
'Delta' je pjesma nevina kao i vrijeme u kojem je nastala, vrijeme koje se iz ove perspektive čini krasnim i neopterećenim, ali mladosti koje su se tada proživljavale bile su jednako dramatične i natopljene istim problemima, dvojbama i nedoumicama kao i ove današnje, samo što o njima nema (toliko) traga u virtualnom prostoru.
I stvarno, priče o ljubavi su svevremene, strahovi i nade mutiraju u skladu sa svijetom koji se razvija i napreduje, ali njihova bit ostaje nepromijenjena, želja da se nekog poljubi ista je bez obzira na to u kojem smo stoljeću.
kiss just like a car crash
it's where the air breathes easier
you missed the whole first chapter
the stories were etched in the cement
O tome nam govori proza koja, kako smo saznali u prvoj strofi, jedina traje zauvijek. O tome nam govore popularne pjesme, a o tome nam, u posljednjih deset godina, govori i Facebook. Sve su te priče odavno urezane u kamenu, pitanje je samo kako ćemo ih pročitati.
Andrija Škare
