Kada su dobre, pop pjesme mogu biti slične kratkim pričama. Romani su kao albumi i za uživanje u njima treba vremena, strpljenja i koncentracije, ali pjesme su ponekad, baš kao i kratke priče, instant-užitak, savršena mjera za preživjeti dvije-tri tramvajske stanice ili posebno dug red u dućanu. Mogu vam u relativno malom odsječku vremena otvoriti čitavi svijet, odvesti vas na emotivni vrtuljak, natjerati vas da se smijete ili plačete, ili oboje istovremeno. Ako su posebno uspjele, nećete ih nikada zaboraviti.
Veliki J.D.Salinger meni je jedan od najdražih pisaca kratkih priča, a njegovu zbirku Devet priča smatram najboljom predstavnicom ovog žanra, zbirkom koja bi se morala učiti u školama i koju bi svatko tko uopće razmišlja o okušavanju u ovoj formi trebao pročitati uzduž i poprijeko, proučiti kako majstor kreira situacije, što otkriva, a što ostavlja skrivenim. Nisam, naravno, jedini koji tako misli. Salinger je voljen i cijenjen pisac, o njegovom djelu napisane su stotine i stotine stranice, rado ga čitaju i oni kojima je to posao, ali i oni koji se knjiga hvataju iz puke zabave.
O tome koliko je njegovo djelo ostavilo traga barem malko svjedoči i činjenica da je najzastupljeniji pisac u ovoj rubrici. Moguće je da je to stvar senzibiliteta, u smislu da slušam glazbenike kojima se (literarni) ukus podudara s mojim, ali sigurno nije stvar samo u tome jer kada uzmem apsolutni broj svih, ali baš svih bendova koji su u svoju pjesmu ubacili književnu referencu, Salinger bi tu sigurno bio na vrhu, s iznenađujuće visokim postotkom.
Opet, možda je riječ o tome da oni glazbenici koji su pročitali Salingera imaju snažniji poticaj opjevati to iskustvo u pjesmi od onih koji nisu, i to je već interpretacija koja mi se mnogo više sviđa jer u njoj ima i nešto magije. Zamislite da baš svaki glazbenik koji pročita Devet priča napiše pjesmu o tome! Da osjeti poriv kojem se jednostavno nemoguće othrvati. Što se mene tiče, svijet bi bio barem mrvicu bolje mjesto.
Jedni od onih koji se Salingeru nisu uspjeli othrvati su, uz The Marshmallow Notebooks, American Football, Clem Snide te Willa Strattona, i britanski retro-poperi The Coral koji su povremeno znali zvučati i kao suvremeni Beatlesi,što govorim apsolutno svjestan težine te izjave.
Njihova pjesma Michael's Song u potpunosti je inspirirana pričom koja otvara Devet priča, možda i najpoznatijom Salingerovom, izvanrednom 'Perfektan dan za banana-ribe'. U toj priči imamo mladu ženu Muriel koja iz hotelske sobe telefonom razgovara sa svojom majkom. Majka je zabrinuta jer Murielin suprug Seymour, s kojim je ona na ljetovanju, nakon povratka iz rata pati od popriličnih psihičkih tegoba (danas bi to vjerojatno odmah kvalificirali kao PTSP). Iz hotelske sobe radnja se seli na plažu gdje Seymour upoznaje petogodišnju djevojčicu Sybil s kojom vodi krasan i inspirativan razgovor. Divan je prema njoj, topao i pun razumijevanja. Nakon što se okupaju u moru, Seymour se vraća u hotelsku sobu gdje zatiče Muriel kako spava. Potom uzima pištolj i ispali si metak u desnu sljepoočnicu.
Možda se radnja ovako prepričana ne čini kao nešto posebno, ali ne žalim što sam je prepričao jer znam da neće pokvariti čitateljski užitak onima koji se s tom pričom slučajno još nisu družili, ta je priča toliko više od radnje da joj zaista nije lako naškoditi. Ono što je meni posebno intrigantno, a na što nisam naišao u analizama ove zbirke priča, jest što u posljednjoj priči u zbirci, famoznoj 'Teddy' također imamo samoubojstvo, ali ovaj puta drukčije, skokom u prazan bazen.
Samoubojica je dječak, nevjerojatno inteligentni desetogodišnjak koji se s roditeljima i sestrom vraća s putovanja po Europi gdje su ga intervjuirali na različitim sveučilištima kako bi testirali razinu njegove produhovljenosti.
Spominjem sve ovo jer se meni oduvijek činilo da Seymour jest Teddy i da je jedan dio Salingerove čarolije u tome što je bio sposoban zamisliti i napisati kako bi jedan događaj izgledao da se odvio u drukčijim okolnostima, u drugo vrijeme, s drugom scenografijom. Obje su priče podjednako uvjerljive (da se zadržim na toj razini i suzdržim se od ostalih superlativnih epiteta koje svakako zaslužuju), obje su se stvarno mogle dogoditi i čitatelj na kraju ne zna koja je prava, koja je istinita i je li ijedna.
Tu se, na toj liniji, pojavila i Michaelova pjesma benda The Coral jer njihov se Seymour, pretpostavili ste, za ovu priliku zove Michael, ali ista je to osoba, u to nema nikakve dvojbe. Ova je pjesma zapravo krasan primjer umjetničke interpretacije, uzeti su glavni motivi i glavni likovi, s njima se poigralo tako da sukus ostane nedirnut, ali da se svejedno osjeti svojevrsni autorski pečat.
Svatko tko je pročitao 'Perfektan dan za banana-ribe' bit će već od prvih taktova i od prvih riječi precizno katapultiran nazad u ono vrijeme kada je prvi put čitao priču i kada je zajedno s Muriel razgovarao s njezinom majkom:
She sits on the bed, she combs her hair
And waits for the telephone to ring
They just liked a day in a hotel room
Her mother's waiting on the line
Sve će se vratiti, potpuno shvaćanje roditeljske brige i to kako nam nekada mogu ići na živce, ljubav prema najbližima i nemogućnost da se nekada izgovore prave riječi, osjećaj prijeteće kataklizme i natruhe blaziranosti, tako divno opisane. Ponovno ćemo proživjeti tu hotelsku sobu, to ljetovanje i svu sumanutu mješavinu osjećaja koju nam je Salinger isporučio, naizgled nehajno i savršeno efektno.
Epilog je isti: Michael se nikada nije vratio, isto kao ni Seymour i isto kao ni Teddy. Nitko se zapravo nikada ne vraća, samo je pitanje vremena i okolnosti, ali to uopće ne mora biti pesimistična pomisao. Dokle god postoje savršene kratke priče i izvrsne pop pjesme, postoje i mali, sitni portali kroz koje povratak ipak jest moguć.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
