Upitate li deset ljudi što je za njih rock pjesma (ili, zašto ne, moderna rock pjesma), sva je prilika da ćete dobiti deset različitih odgovora. To je slično onoj priči da smo zemlja sa četiri i pol milijuna nogometnih izbornika; u svakome od nas čuči mali glazbeni kritičar, potencijalni izbornik nacionalne nogometne momčadi i vrhunski meteorolog.
No, nismo mi po tome nešto specifični, prepucavanja oko ovakvih krucijalnih pitanja slična su svuda na svijetu i nikome zapravo ne štete, samo su poprilično zabavna. Ili su zabavna onima koji ih ne doživljaju ozbiljno, onima kojima to nije posao. Sjetite se samo osupnutih prognostičara koji svako toliko na televiziji smiruju narod i govore da nije baš mudro vjerovati dnevnim novinama koje iz čiste dosade prognoziraju zimu tisućljeća. Ili se sjetite Slavena Bilića koji opovrgava napise iz dnevnog tiska i tvrdi da mu mijenjanje formacije nije ni na kraj pameti. Što mislite kako glazbenici reagiraju kada čuju mudre definicije rock pjesme?
Jedna od najboljih reakcija je napraviti pjesmu. I nazvati je modernom rock pjesmom. Iako se ono što u njoj čujete nijednim svojim elementom čak ni ovlaš ne dodiruje niti s jednom od onih deset definicija.
Kao i tolike mnoge pjesme škotskih čarobnjaka poznatih pod imenom Belle&Sebastian, i pjesma 'This Is Just a Modern Rock Song' počinje nekim čudnim odnosom koji bi mogao biti ljubavni, ali u to ne možete biti sigurni. U prvom planu je glas, umoran i skoro rezigniran, a instrumentalna podloga je nježna i nenametljiva, lelujava. U priču se, uz naratora i Emmu, djevojku koju narator prati po gradu, uskoro uključuje i treći lik, izvjesna Laura.
S njom se ozračje mijenja. Ona i Emma otkrivaju da imaju mnogo toga zajedničkog i narator se ne želi petljati u njihovu novootkrivenu sreću pa ih ostavlja da čine ono što već trebaju činiti. Što god to bilo.
Tu u tekstu dolazi prekid, a instrumenti postaju sve glasniji, energija se intenzivira, ritam neznatno ubrzava, sviranje postaje čvršće, odrješitije. Emma i Laura se bave svojim poslom, a narator sada kanda osvježenim glasom izgovara sljedeće:
I'm not as sad as Dostoevsky
I'm not as clever as Mark Twain
I'll only buy a book for the way it looks
And then I stick it on the shelf again
Belle&Sebastian su oduvijek imali imidž čitača, knjigoljubaca. Uz to što im tekstovi pjesama vrve literarnim referencama, oni čak i izgledaju kao da vole čitati. U jednom trenutku takav imidž, kao i svaki imidž uostalom, postane teret, ne želite da vas se promatra samo kroz njega. U tom je smislu spominjanje Dostojevskog i Twaina zapravo blaga ironija, hvatanje za opća mjesta, spominjanje klasika svjetske književnosti i prišivanje po jednog banalnog pridjeva svakome.
Moglo bi se raspravljati o tome je li Dostojevski najtužniji od svih tužnih pisaca i je li Mark Twain amblematska mudrica, ali ta bi rasprava bila u jednakoj mjeri nepotrebna koliko i promašena. A to je upravo ono na što vas narator, prefrigan kakav jest, i želi navući.
Isto tako vas želi navući na raspravu o tome što je moderna rock pjesma i pritom će vam jednu odsvirati i otpjevati. Jednu koja to uopće nije. Ironija ne mora biti zlobna i podrugljiva, ona može biti i topla i mekana, čemu nas ova pjesma uči. Iz svake njezine note izbija blagost podvučena krasnom autoironijom i spoznajom da sami sebe ne smijemo doživljavati baš previše ozbiljno.
Ono što je uslijedilo nakon priče o Emmi i Lauri svojevrstan je manifest ili, preciznije rečeno, antimanifest, ironičan, duhovit i melankoličan proglas o vlastitim stremljenjima, glazbi, životu i modernoj rock pjesmi. Ne treba stoga biti suviše mudar kako bi se zaključilo da narator možda nije tužan kao Dostojevski (bez obzira kako izmjerili tugu ovog ruskog klasika), već je vrlo vjerojatno i tužniji, a vrlo brzo se pokazuje i da je još veći pametnjaković od Marka Twaina koji je, izuzmemo li Toma Sawyera i huncuta Huckleberryja Finna, nažalost poznatiji po svojim dobro zvučećim visprenim dosjetkama nego po nadmoćnom intelektu.
Dostojevski je udario temelje modernog romana, Twain je svojim pustolovnim romanima razbudio maštu svakog mladca koji se uhvatio njegovih knjiga, a Belle&Sebastian su se u ovoj pjesmi vješto poigrali njihovim naslijeđem i kroz nekolicinu proračunato zapakiranih motiva ispisali nešto što možda neće postati povijest moderne rock pjesme, ali svakako može dobro poslužiti kao njezina jedanaesta definicija.
