Proveo sam malu anketu među raznim ljudima, starijim i mlađim, i baš nikome od njih na satu hrvatskog jezika i književnosti ili, ne daj Bože, filozofije, profesor nije kao dvominutni uvod pustio pjesmu `Killing An Arab`. Ne znam jesu li ljudi koji završavaju Filozofski fakultet kronično neupoznati s opusom vokalno instrumentalne skupine The Cure, za koju bi se teško moglo reći da je opskurna, ili se reprodukcija pop pjesama u školi još uvijek smatra egzotičnom nastavnom metodom koju se ni oni hrabriji ne usude pokušati primijeniti.
Šteta je to, poprilična šteta, jer je u ovom hitiću istovremeno sadržan divan i izravan homage Camusu, kao i jednostavan sažetak egzistencijalističke filozofije. (Hajdemo, barem zasada, zanemariti činjenicu da je slavni pisac i nobelovac odbijao biti etiketiran kao egzistencijalist.)
Već od prvog stiha može se zaključiti da je ova pjesma glazbeni prikaz Stranca: Robert Smith pjeva u prvom licu, uživljava se u Mersaulta, i u par jednostavnih rečenica opisuje situaciju:
Standing on the beach
With a gun in my hand
Staring at the sea
Staring at the sand
No dobro, ovo je vjerojatno Stranac, ali isto tako može biti i bilo što drugo, može biti fantazmagorija pijanog mornara ili naricaljka lučkog probisvijeta koji je u ludom noćnom provodu izgubio sav novac i sada sluđen i mamuran dočekuje jutro na plaži, a sve što mu je ostalo je njegov jeftini pištoljčić pa razmišlja bi li ga upotrijebio na sebi samome ili na nekom drugom, ali svaka dvojba nestaje u skorom refrenu.
I'm alive
I'm dead
I'm the stranger
Killing an Arab
U tom je času sve jasno čak i onim najskeptičnijima. Da, ovo zaista jest pjesma o Strancu, a ne neki jeftini rasistički pamflet ili oda bezumnom nasilju (čuo sam zaista svakakvih interpretacija, ponekih sa samog ruba pameti). Ono što je čini posebnom, značajnom i vrlo upotrebljivom čak i u srednjoškolskoj nastavi jest što jako lijepo sažima i objašnjava egzistencijalističku filozofiju, do one razine koliko je to jedna obična pop pjesma u stanju. Ili mrvicu preko te razine.
Naime, iz teksta pjesme koji, valja i to napomenuti, nije tek puko prepisivanje romana u drugi medij i u kojemu se osjeti poetska vještina, mogu se iščitati besmisao ljudskih djela i apsurdnost postojanja - nije važno što ćemo učiniti, to ne pravi nikakvu razliku. Robert Smith to kaže i vrlo eksplicitno:
I can turn
And walk away
Or I can fire the gun
Staring at the sky
Staring at the sun
Whichever I chose
It amounts to the same
Ove jednostavne rečenice prilično efektno i jezgrovito naznačuju glavne značajke egzistencijalističke filozofije, od apsurdnosti bivanja preko slobode izbora pa sve do tjeskobe koju gotovo možete osjetiti kako curi iz stihova. No i glazba je u skladu s tekstom budući da navedene osjećaje višestruko naglašavaju odrješiti ritam, ošamućena melodija koju svako toliko podvuče gitarska distorzija, i Smithovo pjevanje koje zvuči kao da mu se negdje žuri, kao da mu je stalo što prije završiti pjesmu.
Nije ovo ugodna pjesma, lijepa je, ali nije laka za slušanje. Prepustite li joj se, možete lako osjetiti pravu, fizičku mučninu. Nekako mi se čini da je to i bio cilj.
Andrija Škare
