Svi vole The National. Momci iz Ohia svirali su kod nas već pet puta, ali kao da ih se nikada nećemo zasititi, svaki puta je sve više publike, na svakom koncertu pojavljuju se horde friško unovačenih obožavatelja koji ozbiljno zanesenih lica izvikuju stihove u glas s uvijek blago pripitim Mattom Berningerom.
Nije to ništa čudno jer zaista postoji u njihovoj glazbi nešto s čime se možemo poistovjetiti, nešto vrlo blisko našem mentalitetu, neki prepoznatljivi sentiment koji možda ne možemo imenovati, ali nas veseli kada ga uočimo. Mješavina dubokog, proživljenog čemera i nejasne nade u bolje sutra koju ne želimo priznati ni sami sebi jer nas je strah da ćemo se ureći. I sklonost alkoholu, neizbježno.
Možda nismo alkoholičarska nacija, ali sigurno smo alkofilna. Neki se vade na tradiciju, drugi na zabavu, treći su svjesni da je to samo pitanje eskapizma. I onda slušaju National pa im bude lakše jer ima i drugih koji su svjesni, ima i drugih koji ne piju da zaborave, već da im bude lakše živjeti sa sjećanjima, ima i drugih koji nepoznati od njih žive njihovim životom.
Matt Berninger je spjevao mnoštvo oda alkoholu, od nevjerojatno suptilnih do gotovo besramno direktnih, uvijek mu je trebala štaka da tetura kroz ovu dolinu suza, ali ma koliko god bio zaljubljen u vino i ma koliko ga romantizirao, čini se da je oduvijek bio svjestan problematičnosti samog koncepta. Zoran primjer je nenadmašna pjesma 'City Middle', jedan od apsolutnih vrhunaca benda.
Pjesma počinje lagano, nježnom molbom izvjesnoj Karen (inače čestom ženskom liku u Mattovim pjesmama) da ga povede u grad. Uskoro iza te nježnosti počinju izvirivati drukčiji tonovi. Na momente su oni veselo pijani, ali kroz tu se pijanu euforiju potiho provlači duboka nesređenost, tuga što je za veselje potreban alkohol. I tuga što će veselje, izvjesno je, zajedno s njim ispariti.
U jednom času Matt kaže:
I've got five hundred in twenties
And I've got a ton of great ideas
I'm really worked up
I'm on a good mixture, I don't want to waste it
To je natruha početka dobrog izlaska, ali ništa, naravno, nikada nije toliko jednostavno. Vrlo brzo ćemo doznati da stvari između njega i Karen nemaju baš glatke rubove i da se njih dvoje mimoilaze kao plitice na onim starim apotekarskim vagama koje baš nikada nisu u ravnoteži bez obzira na to što sadržavaju jednaku težinu.
Karen, naime, uskoro pri parkiranju svoga automobila razmišlja naglas i kaže da joj se čini da je nalik Tennesseeju Williamsu i da samo čeka klik, ali taj klik nikako da dođe. E, tu smo.
You said, I think I'm like Tennessee Williams
I wait for the click
I wait, but it doesn't kick in
Williams je dosta cijenjen pisac i pjesnik, ali ipak je najpoznatiji kao dramatičar. Tramvaj zvan čežnja i Mačka na vrućem limenom krovu su njegove najpopularnije drame, a iz potonje je i citat koji je poslužio kao inspiracija za ovu pjesmu.
U jednom dijalogu Big Daddy pita Bricka zašto je tako nervozan, a ovaj mu odgovori da čeka klik. Kada ga Big Daddy zamoli za objašnjenje (jer ga to što sugovornik čeka klik prilično uznemiruje), Brick mu odgovori da je to čisto mehanička stvar. Klik u glavi ga smiruje, a događa se kada dovoljno popije.
Tek s ovim malim odsječkom razgovora dobivamo klik ključan za razumijevanje pjesme. Tek sada je jasno da ova pjesma nije ni o ljubavi, ni o izlasku, pa čak ni o alkoholu. Ne, ova je pjesma o tome kako je nekada teško živjeti i kako je teško postići mir i ravnotežu; kako su 'klikovi' svuda oko nas, u drugim ljudima, novcu i na dnu čaša, ali vrlo je vjerojatno da niti jedan od njih neće raditi, a za zaputiti se po onaj jedini pravi, koji čuči negdje zapreten duboko u nama, vjerojatno nikada nećemo imati hrabrosti.
No zato su tu knjige i glazba. Možda nas neće smiriti, ali nas barem mogu donekle utješiti. Uvijek je lakše kada shvatiš da tvoja muka nije samo tvoja. S klikom ili bez njega.
Andrija Škare
foto: Guillaume
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.