Četvrtak
06.12.2012.

Glazbeni dnevnik: Đura i Tragači, 'Trese, lupa, udara'




Extra_large_kako_je_propao_rnr
A+ A-


Đura i Tragači, 'Trese, lupa, udara' (Vlada, Gile, Koja, Kako je propao rokenrol, PGP RTB, Beograd, 1989.)

Petak popodne

Pada prvi snijeg. One musave, široke krpe veličine prosječne šape koje polako, kao u reklami za deterdžente, zatrpavaju sve što im stane na put. U autobusu sam, pa zasipaju uglavnom baš to – put; pravac autoceste pretrpane gustim večernjim prometom. Tu i tamo usput oblože i utišaju neku šumu ili grad kojem ne znam ime, no brzo se sva ta bjelina, kao rukom odnesena, izgubi u pouzdanom mraku izvan dosega farova. Pada prvi snijeg i jebiga, znam da to nije ta pjesma, ali svi imamo svojih slabosti. Ja, između ostalog, robujem nekim sasvim idiotskim ritualima, lijepoj zbirci gluposti najrazličitije vrste. Jedan od besmislenijih i neukusnijih sastoji se u refleksnom i opetovanom puštanju te stvari Suncokreta čim prvi put kroz prozor ugledam bijeli ršum. Neka čudna ironija htjela je da baš taj stih, jedini u pjesmi koju inače sjajno izvodi Snežana Jandrlić, otpjeva novopečeni četnički vojvoda Čorba. Da se razumijemo, nije to jedini Borin stih (iako je ovoga zapravo napisao legendarni Dr. Spira) koji mi povremeno zapne za uho, ali me svaki put podsjeti koliko se taj čovjek temeljito i nisko srozao: od jednog od ključnih rokera Jugoslavije pretvorio u se u srpsko-birtašku verziju Thompsona, i to čak koju godinu prije nego je ovaj stekao nadimak, slavu i lovu za nove zube. Kauzalitet je, nasreću, dobrano uzdrmao još Hume.  

Petak popodne je, sniježi i pospan sam; zato je ovaj tekst takav – skače s teme na temu kako na cesti poskakuje autobus. A kad stignem na odredište, u Beč na lijepom plavom Dunavu (ipak sam barem napola 'bečki konjušar'), treba izaći vani, ako ništa čisto zato što je petak. "Petak je, izlazi se u mjesto, u diskoteku", kaže Sead Mulahasanović u Outsideru pozivajući Metku na dejt, a ja sam to čuo kao klinac, i usjeklo mi se u read-only memoriju. Mislim da otkad sam navršio četrnaest nisam iznevjerio taj imperativ. Ali što kad kalendar nemilosrdno navali a ti si takav – pospan, muka ti je od vožnje, i još imaš dedlajn za tekst? Naravno, preglasno slušati preglasne pjesme. Punk-rock, rokenrol. Nikako Suncokret, makar se s neba prosuli svi jastuci Štajerske. Jedna od onih koje su me u sličnim trenucima bezgrešno popravljale, podizale mi energiju i vraćale me na pravi put svakako je bjanko mjenica primitivnog 'must go out' izlaska 'Trese, lupa, udara'.

Pojavila se kao jedan od udarnih brojeva u omnibusu Kako je propao rokenrol Gorana Gajića (godinu ranije snimio sjajan Laibach: pobeda pod suncem), Zorana Peze i Vladimira Slavice iz 1989. godine. Tekst je napisao Gajić, muziku Koja, a otpjevao ju je Branko Đurić Đuro (u to vrijeme inače lider sarajevske Bombaj Štampe) koji u zaključnoj priči igra naslovnu mušku – ljubomornog frontmana grupe Tragači. Kako je propao rokenrol se, čini se, na nekoliko razina pokazao proročkim, liminalnim uratkom. Simbolički je – podižući joj spomenik – označio kraj jedne scene i pripadajućeg imaginarija; onog divljeg, raskalašenog i liberalnog Beograda novog talasa koji od 0 do 24  živi u svojim podrumima i klubovima, u parkovima i dragstorima, na ulicama i žurkama u labirintskim stanovima socijalističke buržoazije. Uveo nas je nekako neprimjetno, portretom te male no važne propasti, u jednu mnogo veću i zajebaniju, čije posljedice još uvijek živimo. Opći zalaz toliko prisutan u sve te tri priče lijepo ilustrira i njegov soundtrack, zamišljen kao neka vrsta armature, nosive konstrukcije filma. Dvoje od troje kompozitora – Vlada Divljan i Gile, koji pokrivaju prve dvije priče, unatoč pokojoj dopadljivoj Divljanovoj doskočici, zapravo nisu dorasli zadatku. Ako isključimo vrhunski 'edukativni' Rokenrol za decu, koji iste godine potpisuje isti tandem, Orgazam tad već godinama nije napravio iole suvislu ploču, Idoli su rasformirani, a i Vlada nekako na kreativnom izmaku. Kojin dio, međutim, apsolutno funkcionira – kako u poveznim krokijima Zelenog Zuba, tako i u tih nekoliko rokenrol brojeva koje izvodi ćelavi bend. Potvrđuju to i naredne dvije Kičmine ploče, Zeleni Zub na Planeti Dosade i Nova iznenađenja za nova pokolenja koje, čini se, predstavljaju i labuđi pjev generacije.

A gdje su nestali Đura i Tragači? Nemam pojma. Ulazim lagano u Beč, i pjesma je ispunila svoju funkciju; ponovno sam na nogama. Petak i svijetla i grad, sve što mi treba. Refren zvoni u ušima, a bend je ionako – kao i onaj šator što ga je Đuro navodno podigao i zatim srušio na prijemnom ispitu za Akademiju – imaginaran i ko ga jebe.  

Piše: Marko Pogačar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!