Četvrtak
05.02.2015.

Djevojčica iz budućnosti




Extra_large_12564223184_f33f734799_z
A+ A-
Ponekad se priča koje slušamo u djetinjstvu ne možemo riješiti cijeli život. Ako su nas roditelji uspavljivali s općim mjestima kao što su bajke braće Grimm ili H.C. Andersena, onda našu vlastitu viziju vrlo lako mogu uništiti brojne ekranizacije, holivudski spektakli ili amaterski crtani filmovi, ali možda smo imali sreće pa su oni koji su nam čitali prije spavanja pronašli neku knjigu koja je bila dovoljno interesantna da nam potakne dječju maštu i bezbolno nas odvede u svijet snova, a da je istovremeno ostala tajnom za filmsku i ine industrije. 
 
Postoje, jasna stvar, i oni uspavljivači koji imaju dovoljno volje, želje i kreativnosti pa izmišljaju potpuno nove i originalne priče za svoje mladunce, ali o takvima ne želim pisati jer bi mi trebao cijeli tekst da iskažem svoje golemo divljenje.
 
Jedan od onih koji su, s ovog aspekta, u djetinjstvu dobro prošli je i našminkani Robert Smith, vođa legendarnog britanskog dark benda The Cure. Njemu je stariji brat čitao prije spavanja i to je činio dosta dugo. Mali Robert je već znao i sam čitati, imao je dvanaest godina, ali još uvijek bi ga uspavljivao bratov glas i, još važnije, njegov literarni odabir. A brat je znao odabrati!
 
Jedna od knjiga koje su se Smithu posebno urezale u sjećanje je roman Charlotte Sometimes britanske autorice Penelope Farmer. U romanu se radi o djevojčici Charlotte koja putuje kroz vrijeme, koja legne u krevet u svom vremenu (1960-e), a probudi se  u 1918. kao izvjesna Clare. 
 
Naravno, za to vrijeme Clare zauzima njezino mjesto. Charlotte i Clare se nikada ne susretnu, ali komuniciraju pišući si poruke u stari dnevnik i čitavo su vrijeme prilično zabrinute da netko ne otkrije njihovu tajnu jer im je strašno uzbudljivo živjeti život one druge.  
 
Roberta Smitha je ova priča toliko proganjala da ju je odlučio prevesti u drugi medij, onako kako najbolje zna, u pop pjesmu. Rezultat je jednostavno očaravajući, Charlotte Sometimes inspirirala je 'Charlotte Sometimes', jednu od najboljih pjesama benda koji ima mnogo najboljih. No, neke najbolje su bolje od drugih.


 
Uz ime, pjesma od romana posuđuje i gotovo kompletnu prvu strofu.
 
All the faces
All the voices blur
Change to one face
Change to one voice
Prepare yourself for bed
The light seems bright
And glares on white walls
 
To je tek neznatno drukčije od rečenica s kojima je Penelope Farmer započela roman, tek prilagođeno formi pop pjesme, a brojne se i vrlo izravne reference mogu iščitati u gotovo svakom idućem stihu. I ne samo to! Robertu Smithu ova jedna pjesma nije bila dovoljna pa je tri godine nakon 'Charlotte Sometimes' na albumu The Top objavio još jednu pjesmu inspiriranu ovim romanom, glazbeno mnogo manje zanimljivu 'The Empty World'.
 
No, zato je 'Charlotte Sometimes' (pjesma, ne roman) pravo, istinsko četverominutno glazbeno remek-djelo. Počinje nekako nevoljko, ali istovremeno kao da točno zna kamo ide, na kostima od mamurnog ritma drži se sanjiva i gusta, topla melodija koja stvara opipljivu atmosferu. Kada je slušate, kao da magla i sasvim doslovno ulazi u prostoriju u kojoj jeste, a propitivanje identiteta nikada prije i nikada poslije nije bilo toliko opijajuće slatko. 
 
Mene najviše oduševljava jedan moment koji se dogodi kada prođu otprilike dvije minute i četrdeset sekunda pjesme, kada stvari eskaliraju bez eskalacije, udari nas minimalna promjena ritma koja je gotovo neosjetna, a stravično je teška. Melodija ostaje potpuno ista, a na tren nam se čini da slušamo neku potpuno drugu pjesmu; dogodi se, riječju, put kroz vrijeme.
 
I onda Robert Smith nekim uzvišeno bolnim glasom otpjeva:
 
On that bleak track
(see the sun is gone again)
The tears were pouring down her face
She was crying and crying for a girl
Who died so many years before
 
Taj njegov glas prije nismo primjećivali, kao da je bio organski spojen s pjesmom, ali sada se istakne, pokaže da ima i vlastiti život, kao da želi dodatno podcrtati mračnu ljepotu situacije. 
 
Njezinu kvalitetu nisam prepoznao samo ja, već i milijuni fanova, a činjenica da pjesma postoji posve je slučajno došla i do gospođe Penelope Farmer. Kada je shvatila da je Smith od nje posudio ne samo ime, već i dobar dio stihova, neko je vrijeme razmišljala o tužbi, konzultirala se s odvjetnicima i stručnjacima za autorska prava. 
 
Njezin agent se dopisivao s menadžmentom benda i u jednom je trenutku, zbog straha od tužbe, čak postojala realna mogućnost da se pjesmu jednostavno obriše i odstrani, ali kako za tužbu nije bilo novca, a s druge je strane zbog pjesme knjiga dobila neviđenu popularnost, od tužbe se na koncu odustalo.
 
Gospođa Farmer je na kraju shvatila da joj je Robert Smith zapravo učinio ogromnu uslugu. Charlotte Sometimes je njezina najprodavanija knjiga, doživjela je najviše izdanja, donosi joj najviše prihoda i jedina je objavljena i u Americi. I osobno je zahvalila Robertu Smithu i poklonila mu primjerak knjige kada su se upoznali na koncertu njegovog benda na koji je otišla iako je tada već imala 68 godina. 
 
Nikada ne treba podcijeniti snagu priča za djecu. Da je brat Roberta Smitha prednost nad Charlotte dao, recimo, Crvenkapici, svi bismo bili uskraćeni za jednu divnu pjesmu, The Cure sigurno ne bi zvučao isto, Penelope Farmer bila bi potpuno anonimna, a dogodovštine vremenske putnice Charlotte bi bile prekrivene debelim slojem prašine što je najtužnija sudbina za svaku knjigu.
 
Andrija Škare
foto: Eden, Janine and Jim
POVRATAK NA VRH STRANICE