Četvrtak
29.01.2015.

Da je piscem biti lako...




Extra_large_101561877_1cdcb4b207_z
A+ A-
Pisanje je težak posao. Ozbiljno težak. To zna svatko tko je ikada pokušao napisati nešto više od razglednice. Iz perspektive nekoga tko svako jutro ustaje u zoru, odijeva radnu uniformu i sjeda za upravljač viličara to se može činiti smiješnim jer je naizgled komforno, ali čovjek koji upravlja viličarom ovaj put je promašio poantu. Uvjeti možda jesu komforni: topla soba, mekane papuče, čaša i pepeljara na dohvat ruke i sve ostalo što ulazi u tipičnu klišejiziranu sliku, ali sve da se ta slika do najsitnijeg detalja preklapa sa stvarnošću, kao da je preslikana na paus papiru, opet ne bi kazivala ništa važno, ništa suštinski.
 
Ne bi govorila ništa o borbi, o dvojbama, o prekrajanju, o čekanju i strpljenju; ništa o malodušnosti i ništa o upornosti, baš ništa o onom rijetkom i čudesnom trenutku kada sve nekako sjedne na svoje mjesto i tekst se ispiše sam od sebe. Ukratko, ne bi govorila ništa o pisanju.

Pisati se može svašta i bez obzira na to koliko sadržaj možda bio frivolan, neke osnovne postavke su uvijek i beziznimno prisutne. Sigurno je da ćete neusporedivo manje zagrepsti po vlastitoj nutrini kod pisanja Facebook statusa, ma koliko on osoban bio, nego ako se odlučite na pisanje romana, ali čim se uhvatite slova, riječi i rečenica i pokušavanja formuliranja misli tim sredstvima vaš duh će zatreperiti i neće mu biti lako.

Nije ni čudo da se roman smatra vrhuncem pisanja, zamislite samo koliko je kopanja potrebno da bi se ispisalo tristotinjak suvislih stranica! I pritom uopće ne mora biti riječ o autobiografskom djelu, ma kakvi, čak i banalni krimić koji se događa negdje daleko u budućnosti, a protagonisti su mu čovjekoliki mutanti bez ikakvih dodirnih točaka sa stvarnim svijetom okupira autora toliko da će se nakon svake stranice osjećati kao da je bio na seansi psihoanalize. Amaterskoj i nevještoj, ali i dalje seansi psihoanalize.

Američki bend Grand Archives u jednoj od svojih pjesama uhvatio se ove teme i znalački je obradio. Njihov frontman i glavni autor Mat Brooke visoki je i mršavi tetovirani čovo koji unatoč progresivnom ćelavljenju ne odustaje od pokušaja duge kose, vjerojatno se ni sam ne sjeća kada se zadnji put obrijao i, sve u svemu, izgleda kao dobrano pohabani Johnny Štulić, više kao neki smeteni beskućnik nego kao čovjek sposoban stvarati krasnu glazbu i uz nju pjevati divne stihove. Izgled srećom ponekad (ili često!) prevari pa nam je Mat na dva albuma Grand Archivesa isporučio priličan broj nježnih i dirljivih glazbenih numera bez kojih bi svijet, vjerujte mi, bio daleko hladnije mjesto.
 
'Oslo Novelist' jedna je od takvih. Dirljiva storija o piscu i njegovoj muci, njegovoj želji da napiše ono što zna da ne može napisati iako je upravo to jedino što želi napisati.


 
Silence drawing a crowd
Surely you would have known
Never could have read it aloud
Woven webs cover the walls
Wine stains on the floor
Of the Oslo novelist now
 
Pjeva tako Mat lijepo opisujući mukotrpna nastojanja pisca da na papir stavi riječi koje će nešto značiti. Nije tu riječ (samo) o spisateljskoj blokadi, tu je riječ o potrazi za pravom riječju, o onome što se možda može napisati, ali se nikako ne može izgovoriti, o kopanju po vlastitoj nutrini koje odlazi toliko daleko i postaje toliko grubo da zapravo radi o rovanju, o svoj prividnoj romantici tog čina i o njezinoj stvarnoj okrutnosti na koju svaki autor svjesno pristaje, možda i zato što mu ništa drugo ne preostaje.
 
Možda je ovo patetično tumačenje, ali ogoli li ga se do kraja, pisanje i jest patetično. Ništa više od bijednog pokušaja da se ostavi trag, da se riješi tereta koji opterećuje, da se makar na trenutak pokuša suprotstaviti smrti stvorivši nešto što ako već nije trajno barem daje privid trajnosti. Lijepo je to sročila španjolska spisateljica Rosa Montero u svojoj odličnoj knjizi Luđakinja u nama: "Mi romanopisci, inkontinentni pisari, bez prestanka odapinjemo riječi protiv smrti, poput strijelaca koji su se uspeli na zupčasto krunište nekog ruševnog dvorca. No vrijeme je zmaj neprobojne kože koji sve proždire. Za nekoliko stoljeća većine nas nitko se neće sjećati: kao da uopće nismo postojali. Potpuno zaboraviti naše prethodnike težak je teret, poraz s kojim se rađamo i prema kojemu idemo."
 
Na sličnom je tragu i Mat Brooke u idućoj strofi:

Finally nothing to say
More empty words on the page
Pour a glass all the ribbons are dry
Raise a toast for the novelist tonight

Oduševljava me ovo 'Finally nothing to say': pisac je konačno rekao sve i došao do kraja, shvatio je svu uzaludnost svojih nastojanja i zato zaslužuje zdravicu. Moguće je da u stihu ima ironije, ali nije to samo ironija, nevjerojatno je oslobađajuće biti prazan. Vrijedi podignuti čašu za pisca kojemu su riječi presušile!
 
U sljedećim će se stihovima Brooke pozabaviti još jednim klišejom koji samo zato što je postao opće mjesto nije ništa manje stvaran. Pisanje po noći i dočekivanje zore ispred tipkovnice koja istovremeno predstavlja blagoslov i prokletstvo, najboljeg prijatelja i krajnje svirepog neprijatelja. 
 
Sun down fell, starting to wake
Tragedy at a time
Getting later earlier every day
Words in lines and I
Can't decide, how to make this end any other way

Tu je još jedan moment - moment kraja. Kako završiti? To je pitanje koje si je postavio svatko tko je ikada pokušao napisati nešto više od razglednice. Čak ni razglednicu nije lako završiti ako želite da svršetak bude smislen i da nešto znači. I sâm se s time često mučim, ali sada mi je pjesma dala fini šlagvort i jednostavan izlaz. Tek tako. Kraj.
 
Andrija Škare
foto: Frederic Guillory
POVRATAK NA VRH STRANICE