Petak
11.10.2013.

Dr. Ostojić: književni svrab




Extra_large_pravo
A+ A-

PITANJE

Gospodine doktore,

zovem se Andrija i bavim se materijalnim kaznenim pravom. U pravničkim krugovima me ne poznaju po imenu, nego samo po nadimku – Šakal. Od 142 parnice u svom životu, dobio sam ih 142, od toga 124 klasičnim nokautom, a 18 na bodove. Branim svoje klijente pomoću ustaljenih i nesmiljenih metoda koje izvršavam lakonski i drakonski. Međutim, sad vodim 143. parnicu i ništa ne uspijevam napraviti kako spada. Zapravo, doslovno ništa ne uspijevam napraviti, osim jedne stvari – čitati knjigu Wolf Hall autorice Hilary Mantel.

Ne znam kako sam dospio do te knjige i zašto sam je počeo čitati. Radi se o debelom povijesnom romanu o usponu Thomasa Cromwella, odbačenog i siromašnog sina kovača koji je postao zloglasni kraljev savjetnik i jedan od najmoćnijih ljudi u Britaniji. Možda sam mislio da će mi Cromwellova priča pomoći da postanem bolji odvjetnik? Ne znam, ali počeo sam je čitati i sad jedino to radim. Skoro uopće ne spavam, ništa ne jedem, ničim se ne bavim, ne osvajam kolegice, ne pušim cigare, nego samo čitam. A kad dođem do kraja – okrenem na prvu stranicu i krećem ispočetka!

I kad na sudu pokušavam raditi, to mi ne ide jer mi se specifičnosti Cromwellovog doba miješaju u realnost. Tako se nesvjesno obraćam "kraljevskom sudu”, lobiram kod biskupa da mi pomognu u parnici, pozivam na večeru žene tužitelja kako bih ih udobrovoljio i pozivam suca da baci protivnika na lomaču zbog hereze. Također, budući da sam spise zamijenio romanom, u govor mi se umjesto suhih pravnih izraza upetljao suhi britanski humor pa mi je sud, zbog toga i svih drugih stvari, već izrekao opomenu zbog nepoštivanja suda. A i u tome je problem – uopće više ne poštujem današnji sud. Pa u Cromwellovo doba ljude su palili i prosipali pepeo po ulicama ili su ih slali u Tower na muke i gladovanje zbog sitnica! I onda to čitam i mislim si – pa što bi mom klijentu falilo kad bi ga stavili u moderni zatvor s čistom ćelijom i toplim obrokom? Što bi se meni desilo kad bih izgubio parnicu? Pa ništa posebno. I tako hladno nastavljam čitati.

Doktore, osjećam da se polako gubim u povijesti i da gubim parnicu. Zadnje natruhe mog šakalskog ponosa nagnale su me da vam pošaljem pismo i zamolim vas da me izliječite od ovog opsesivnog i kontraproduktivnog užitka u čitanju.

ODGOVOR

Poštovani gospodine 'Šakal',

drago mi je što ste bili dovoljno hrabri i obratili mi se sa svojim problemom. Vi ste zoran primjer kako i najbeskrupulozniji i najtvrđi pojedinci mogu pasti kao žrtve zavodljivog i opasnog šarma književnosti. Naravno, to nije sramota – nitko nije otporan na književne bolesti, ali također nijedna književna bolest nije otporna na lijek iz mog kabineta.

Konkretno, vi patite od bolesti koja je poznata pod imenom 'književni svrab'. Premda se smatra da je to bolest 19. stoljeća koja je bila vezana uz čitanje Balzacovih romana, danas svjedočimo velikom povratku ove nelagodne bolesti. Svrab uzrokuju romaneskne grinje koje se po pravilu najčešće nalaze u vlažnim knjižnicama i povijesnim romanima. Još ne postoji konsenzus privlači li povijesni roman grinje svojom debljinom ili svojim sadržajem, ali korelacija svakako postoji. Ono što je specifično za romaneskne grinje je što ne tjeraju oboljelog na stalno češanje, nego na konstantno čitanje.

Rusija i Francuska dobro pamte epidemije književnog svraba iz prošlih stoljeća, a kruži priča i da je sam Napoleon Bonaparte ulovio ljutu bolest i zbog knjige potpuno zanemario događanja na bojištu nakon čega je uslijedio potpuni vojni poraz. Suvremenom povratku ove bolesti kumovala je upravo Hilary Mantel sa svojim čitanim, hvaljenim i nagrađivanim romanima o Thomasu Cromwellu i svijetu iz 18. stoljeća. Sve opasnosti Manteličinog romana osjetili ste na svojoj koži i egzaktno opisali.

Srećom, postoji i vrlo efikasan lijek: morate poslušati glazbu i čitanja talijanskih futurista. Njihovo slavljenje buduće tehnologije, uznemirujući zvukovi, nepovezane riječi, nesuvisla sintaksa, mrmljanje, šumovi i pretjerane geste tvore jednu gustu smjesu koja oboljelom čitatelju slama volju za čitanjem, spaljuje želju za jasnom naracijom i pobuđuje agresivnu netrpeljivost prema knjizi i okolini općenito – dakle, upravo ono što vam treba. Nažalost, postoji i nuspojava tog lijeka jer će vam nakon slušanja futurista tijelo neko vrijeme vonjati na benzin. Ipak, morat ćete se pomiriti s tim jer je to zasad jedini efikasan način za ubijanjem svrbljive ljubavi prema povijesnim romanima.

Dr. Ostojić
Foto: garlanddi-vorcelawyer (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.