Dr. Ostojić: Kina kao motiv

PITANJE

Slušaj ovako, doktore!

Oprosti, ali prestar sam ti ja za ova sranja! Pardonček na jeziku. Nakon osamdesete sam prestal biti pristojan – em nemam više strpljenja, em mi ide na jetra kad mi dođu ljudi pa kažu da sam 'bečka škola'. Kakva bečka škola! Jedino kaj mrzim više od Beča i njihovih smicalica je Pešta gdje su se uhljebile one ugarske bitange!

No, nisam tu da ti dajem lekcije iz povijesti – mada bih mogao, a vjerojatno i trebao! - nego sam tu jer imam zdravstvenih problema. Ne, ne radi se o mojim križima, niti o bolovima u kičmi, niti o čiru na dvanaestercu, niti o vodi u koljenima, niti o reumi, niti o lumbagu, a bogme niti o problemima s mjehurom – mada imam sve te probleme – nego se radi o vražjoj književnosti i sranju koje proživljavam jer sam pročital knjigu koju je napisal neki žuti.

Taj žuti se zove Išiguro – vrag ga izio! - i napisao je tu knjigu Kad smo bili siročad. Radi se o nekom britanskom kakti detektivu koji je odrastal u Kini gdje su mu oteli roditelje i frknuli ga u Englesku. Ne da mi se dalje prepričavati – eno ti knjiga pa čitaj! - ali otkad sam pročital knjigu, ko da mi vrag ne da mira! Stalno sam u nekom pokretu. Idem na svaku predstavu u lokalno kazalište, počel sam rezbarit drvo i praviti stolce, a prije par dana mi se i prvi put nakon puno godina digal pimpač. Tebi je to valjda sve smiješno i misliš si kaj je tu loše. Zakaj ne bih išal na predstave? Zakaj ne bih rezbaril drvo? Zakaj ne bih, na kraju krajeva, i fukal? E, pa zato kaj nemam vremena za te pizdarije! Ja sam star čovjek i neću valjda provesti svoje zadnje godine tako da pilim nekakve panjeve. Osim toga, nemam ja tijelo za takve avanture. Prošli tjedan sam se skoro spišal u gaće dok sam gledal Gogolja!

Gledal sam i neki film gdje mog vršnjaka Clinta isto ulove neki Kinezi i kinje ga, samo kaj je Clint ipak u neš boljoj formi od mene. Sjebal sam stvar kaj sam čitao knjigu od tog Išižutog, a sad ti meni fino, doktore, daj neke tablete da mi bude bolje, a ne da se ponašam ko neki balavi šezdesetogodišnjak i da mi se cijeli grad smije.

Ilija

ODGOVOR

Poštovani gospodine Ilija!

Drago mi je da se mogu pozabaviti problemom jednog vremešnijeg čitatelja kao što ste vi. Na literoterapeutskim konferencijama veoma se rijetko raspravlja o problemima starijih čitatelja iako je ta skupina najpodložnija razornom utjecaju književnosti. Postoje i pozitivni primjeri npr. primjene Prousta na liječenje Alzheimerove bolesti, ali češće se događa da se postojeći fizički problemi starijih čitatelja pogoršavaju tokom iščitavanja fikcije.

Premda se, kao i svaki znanstvenik koji drži do principa svoje struke, moram ograditi od vaših laičkih ocjena o romanima autora azijatske rase, ipak ste na dobrom tragu. Naime, Kina kao motiv – motiv nepreglednog teritorija, a i motiv potpuno drugačije i nepoznate kulture – je često ozbiljno uznemiravala mnoge čitatelje. Od poznatih ljudi, motiv Kine je uvelike zbunjivao i fascinirao osjetljivog Franza Kafku koji je napisao veoma čudnu priču o kineskom caru, a sa sličnim problemom kao što ga imate i vi suočila se Marina Abramović koja je krenula u šetnju – duž Kineskog zida!

Kad smo bili siročad s jedne strane prati Kinu kao prostor nepoznate prijetnje, ali također prati i neurotičnu igru detekcije kojom se glavni lik služi kako bi se suočio s traumom gubitka roditelja. Kad se spoje uznemirujući motiv Kine, nemirna psiha glavnog lika i hiperaktivnost inteligentnog detektiva (mada glavni lik mjestimice više podsjeća na Watsona nego na Sherlocka), dobije se energetski nabijen roman koji ima momentalan utjecaj čak i na najslabije i najpasivnije čitatelje.

Za sniženje vaše aktivnosti (koja može povećati tlak i dovesti vas čak i do infarkta!), potrebno je da izbjegavate kofein, naročito glasna mjesta i romane Conana Doylea. Jedite bobićasto voće i gledajte televiziju, naročito loto, bingo show i, općenito, emisije koje vodi Karmela Vukov–Colić. Naposljetku, zasad izbjegavajte umjetničke produkte azijskih autora, osim ako se ne radi o Kurosawinim filmovima (i to samo onima dužima od tri sata!)

Dr. Ostojić