Četvrtak
28.06.2012.

Criticize this!: 'Vrijeme izmiče. Savremeno bh. pripovijedanje'




Extra_large_sarajevo
A+ A-

(OT)PISATI TRAUMU
Vrijeme izmiče. Savremeno bosanskohercegovačko pripovijedanje. Plima, Ulcinj, 2010.

Ratne proze uistinu ne nedostaje u suvremenoj književnoj produkciji na području bivše Jugoslavije. O tome svjedoči i bosanskohercegovačka antologija suvremenoga pripovijedanja Vrijeme izmiče objavljena 2010. godine u izdanju Plime iz Ulcinja. Sve se priče okupljene u zbirci bave odnosom sadašnjosti i prošlosti, odnosno, propitivanjem načina na koji se prošlost upisuje u sadašnjost te kako sadašnjost svoju prošlost otkupljuje. S jedne se strane naglašava kako je retrospekcija nužna za nastanak priča, kako je pisanje danas moguće samo uz povratak na već postojeće priče, dok je s druge strane retrospektivnost i uvjet opstanka samih likova. Zbog toga je povratak na rat u devedesetima postao jezgrom priča, a ispovijed i svjedočenje osnovni postupci na koje se oslanjaju autori, želeći istaknuti realističnost i autentičnost svojih priča. Ukoliko priča nije pisana intradijegetski u obliku ispovijedi pripovjedača koji pripovijeda svoja sjećanja na ratne užase, autori se koriste postupkom navođenja stvarnih ili fiktivnih izvora, nekih tuđih ispovijedi koje su pripovjedači pronašli.

Međutim, to inzistiranje na povratak na ratne zločine dovodi do zamora zato što se vraćanje događa godinama kasnije i često je posredovano, na neki način ispražnjeno. Nema intenziteta emotivnosti ni neuralgičnih bolnih točki oko kojih bi se širila priča, a pripovijedanje uglavnom nalikuje na novinske izvještaje ili crnu kroniku. Naravno, očito je kako autori rado miješaju diskurse te se namjerno poigravaju oponašanjem određenih iskaza, no pitamo se nije li rezultat takvoga postupka neprimjeren kad se govori o traumi preživjeloga, o boli majke koja je izgubila svoje sinove ili vojnika koji se nagledao ratnih užasa, boli s kojom se preživjeli moraju svakodnevno nositi i suočavati? Naslov zbirke glasi Vrijeme izmiče i u pričama se naglašava odmicanje vremena, no često se daje naslutiti kako to odmicanje ne donosi promjene na bolje. Kao da je rat u devedesetima uništio svaki smisao postojanja, a živjeti dvadesetak godina kasnije znači živjeti s neriješenom traumom. Ratna trauma prati nas kud god da se okrenemo. No, što to uopće znači nositi se s traumom, posebice kad je u pitanju reprezentacija traume u umjetnosti?

Kad se govori o fenomenu traume, obično se naglašava kako u traumi postoji ono nešto nespoznatljivo i potisnuto, određeno neznanje koje se odnosi na zaboravljeni događaj koji je traumu proizveo. Fenomen traume smješta se unutar kompleksnoga odnosa znanja i neznanja zato što subjekt koji preživi traumu nesvjesno odigrava zaboravljenu, nasilnu prošlost u traumatičnoj sadašnjosti. Raspad znanja povezuje se s raspadom jezika, jezik prolazi kroz nasilje (i nasilje kroz jezik). Zbog toga nam, naglašavaju teoretičari, svjedočenje o traumatičnome događaju postaje problematično i gotovo nemoguće, govorniku izmiče znanje i zaključivanje o onome što se dogodilo. Iznimno je zanimljivo stoga pitanje reprezentacije traume u umjetnosti, osobito zato što u traumi uvijek postoji spomenuti višak koji se ne da simbolizirati. Ukratko, onaj koji svjedoči o traumi gubi se u sjećanjima na situacije koje ne može razumjeti zbog čega sam čin svjedočenja postaje iluzoran čin.

Možda je najbolji prikaz traume slika izbezumljene majke koja stoji pred kostima svoga sina izgubljenoga u ratu iz priče 'Ujed zmije sjećanja', to je ono neshvaćanje i neprihvaćanje stvarnosti o kojemu pripovjedač govori. No, pripovjedač samo opisuje tu filmsku sliku, on od te slike naknadno gradi svoju priču, pokušavajući kao objektivni promatrač dohvatiti sablasnu uzvišenost toga trenutka. Pripovjedač, primjerice, kaže: U hipu tog tragično-potresnog suočenja, njen stvarni svijet stropoštava se u mračni ambis idejnog Ništavila. A u pomrčini tog Ništavila, njene presahle oči nemaju više šta da traže. Niti imaju šta da vide. Možemo lako uočiti kako je tekst naglašeno poetiziran, autor namjerno ističe pojedine riječi velikim početnim slovom, koristi se probranim epitetima poput mračni i presahle  te ponavlja sintaktički izgled rečenica čime ostvaruje pravilan ritam. Pripovjedačev je govor tako posve artificijelan, a pripovjedač se postavlja kao subjekt koji posjeduje znanje o trenutku koji opisuje. Također, uz to što se radi samo o opisu filma, u paratekstu se dodatno naglašava kako je zapisivač samo pronašao tekst koji nam donosi. Priča o traumi gradi lanac: majka pred kostima sina – redatelj – pripovjedač – zapisivač.

Na sličan način pripovjedač iz priče 'Oni će u pakao' iz tuđe ispovijesti stvara priču i kao da čitatelja uči samoj procesualnosti nastanka priče, pri čemu postaje važniji postupak nastajanja priče od njezina sadržaja, a autor ipak odabire motiv ratnoga silovanja. U takvome posrednom pripovijedanju naravno da nema suočavanja s traumom, što je posve očito, kako u strukturi priče, tako i u njezinu jeziku. Govor je pripovjedača odmjeren, zaokružen i retorički pomno oblikovan. Nema onog diskontinuiteta u znanju i jeziku, nema tišine koju trauma povlači sa sobom, nemogućnosti svjedočenja o kojoj govore teoretičari traume. Ono što se u ovome slučaju događa jest to da se trauma, vraćanjem na nju i pokušajem objašnjenja, zakopava i poništava, iako se jasno inzistira na njoj, pri čemu dolazi do paradoksa. Pripovijedanje o ratnoj traumi postaje tako (lažni) govor o nemogućnosti govora koji, iz čega proizlazi da je život nakon rata, onaj život koji je prevladao smrt, samo (lažni) život koji je trajno impregniran smrću.

Od devet autora koji su okupljeni u antologiji samo se Emir Imamović Pirke s pričom 'Deset godina kasnije' uspio odmaknuti od ratne tematike i napisati ljubavnu priču, dok se Ahmed Burić i Faruk Šehić daju izdvojiti zbog donekle drugačijega pristupa fenomenu traume, iako i Šehić inzistira na posredovanome, 'uljepšanome' prijenosu vojnikove mračne ispovijesti. Ova je antologija stoga odličan prikaz suvremene preokupacije ratnom traumom pisaca postjugoslavenskih prostora, no taj 'sekundarni' govor o ratnoj traumi više ne pruža autentičnu sliku specifične 'rane u umu' s kojom žive oni koji su preživjeli rat. Suočavanje s traumom nestaje, ostaje samo retrospekcija, analiza i promišljanje, čime se ono nasilje u traumi (o kojemu pisci tako vole pisati) nesumnjivo poništava. Suvremeno parazitiranje na ratnoj traumi na taj način u najmanju ruku postaje – besmisleno.

Piše: Kristina Špiranec
foto: panic (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE